Maksova maksimala

nedjelja, 28.03.2010.

LET LEPTIRA OGULINSKIM KRAJOLICIMA

Pred nekih desetak godina bio sam u na jubilarnoj pedesetoj proslavi kluba apstinenata u Delnicama. Nismo znali gdje je proslava, ali smo čuli u gradu da je to u Domu HV-a. Tražeći Dom svatko nam je znao reći gdje je i što se u njemu zbiva. Svi su zapravo sudjelovali u tom događaju s punom podrškom tom klubu i njenim članovima na čelu s predsjednikom kluba i ravnateljicom Doma zdravlja Delnice, kao voditeljicom terapijske zajednice. U Domu Hrvatske vojske okupilo se oko 200 sudionika; što članova, što uzvnika. Od uzvanika je tu bilo eminentnih ljudi iz Zagreba, gradonačelnik Delnica, župnik jedne susjedne župe, novinari, estradni umjetnici, supružnici apstinenata i njihova djeca, odajući priznanje hrabrom potezu svojih najbližih koji su se riješili opake bolesti i postali cijenjeni građani i dostojni članovi društvene zajednice. Delničani su, za razliku od drugih takvih sredina, sve apstinente prihvatili onako kako je jedino moguće izvesti resocijalizaciju posrnulih ljudi. Ne stavljati ih u geto i hraniti demagogijom nego ih prihvatiti kao povratnike u društvo, kao njene ravnopravne članove.
U subotu 20. ožujka ove godine u Domu ogulinskih obrtnika, u njihovoj svečanoj dvorani, održao se jedan događaj kojega sam ja nehotice povezao s onim događajem u Delnicama. I ovdje se radi o jednoj skupini ljudi, napose djece, s posebnim potrebama, kako mi to znamo reći, pokušavajući ublažiti hudu sudbu koja ih je zadesila. Zadatak sviju nas kod obje grupe ljudi je isti; kod onih starijih prisiljenih apstinenata, kao i kod ovih hendikepiranih, posebno mladih. I jednima i drugima potrebno je učiniti sve kako bi im ublažili teškoće koje ih prate, kako bi ih rehabilitirali i socijalizirali da budu ravnopravni sudionici u društvu kojemu svi, ama baš svi, možemo dati svoj obol za njegov napredak, za njegov standard, u onom dijelu svojih mogućnosti koje su ostale zdrave. A te mogućnosti su neiscrpne ako nastupamo sinergično i iskreno.
Ljiljana Ivković, Alenka Goldner Sučić i Branka Lovrović te su subote dale djeci s posebnim potrebama, svoj ostaloj djeci, kao i njihovim roditeljima i tetama u vrtićima, jedan uradak u obliku slikovnice, uradak kojemu još ne znamo njegovu pravu vrijednost. Po mom sudu ona je veća nego što ovaj čas mislimo.
Ni djela velike ogulinske spisateljice za djecu, Ivane Brlić Mažuranić, nisu bila dovoljno vrednovana za njena vremena koliko znamo danas. A Ivana Brlić Mažuranić bila je inspiracija Ljiljani Ivković da na svoj način približi Ivanine bajke i ogulinske ljepote toj neiskvarenoj djeci na specifičan način. Poznavajući autoricu nije teško zaključiti zašto se kroz njenu slikovnicu između osnova slikovnog stana, kao na tkalačkom stanu, provlače potke pune ljubavi prema djeci, prema svoj ostaloj populaciji, prema Ogulinu i njenim ljepotama. U tom djelu „Let leptira ogulinskim krajolicima“ i ona ruina od modruške gradine izgleda carstvo ljepote. Molinarijev most unakažen nebrigom odgovornih, Ljiljani je svrsishodna najbliža veza Ogulina s morem. A mlinovi na Dobri čuvaju uspomenu na davne dane Ogulina kojega je osnovao i utvrdio, neke 1500. godine, Bernardin Frankopanski. Njegova kula iznad Đulina ponora čuva mit na tragičnu ljubav Zulejkinu. A Klek sa svojim vješticama širi spoznaju da je taj Ogulin doista bajkovit neki grad.
Tako su; Ljiljana Ivković, kao autrica teksta, Alenka Goldner Sučić, s likovnom opremom, i Branka Lovrović, s prilozima za bojanje, približile ogulinske krajolike svoj djeci na specifičan način pun topline i ljubavi. A toplina i ljubav izviru iz Ljiljane, koja je inicirala ovaj uradak, s dvostrukim intenzitetom. Ona, naime, smatra da do sada ima dva života i da u svakom ima istu količinu ljubavi koju dijeli svojim malim prijateljima u vrtićima i šire. Jer Ljiljana je samo voljom za životom, uz pomoć svoje majke, preživjela jednu tragediju i zato ima i daje još više ljubavi. Zato je posebno vezana za hendikepiranu djecu, zato je ponosna na sebe kada im može pomoći, premda ju život ne mazi, premda joj odmažu neki koji to ne bi smjeli.
Stoga mi je jako drago da sam mogao iz „prve ruke“ čuti i vidjeti ovo društvo u Domu obrtnika koji su podržali početak jedne nove kategorije stvaralaštva za djecu nadajući se nastavku u skoro vrijeme. Podrška je uživo došla od djece, roditelja, Ljiljanine školske generacije, profesora, Matice hrvatske Ogulin, Društva Naša djeca i ostalih Ljiljaninih i dječjih prijatelja. Slobodan sam primijetiti da nisam uočio podršku Turističke zajednice, premda se ovdje djeci prostiru prekrasni ogulinski krajolici koji imaju presudnu težinu u turističkoj ponudi ovoga grada.
Ne znam koliko je post pomogao približiti ove tri spomenute gracije čitateljima, ali ostavljam komentatorima prostora da poprave ovaj dojam. A ja bih iskreno volio da sam u vrtiću ako su sve tete kao Ljiljana Ivković. Iz dva razloga; da budem voljen i da naučim voljeti.

nedjelja, 21.03.2010.

TELEOLOŠKI PRISTUP ŽIVOTU

Pred nekih sedam godina imao sam izvjesnih problema s Općinskim sudom u Karlovcu kada smo sudkinja toga suda i ja imali oprečna mišljenja o načinu kako bi trebalo riješiti jedan predmet koji se vodio na tom sudu. Pokušavao sam navesti sud da presuda bude pravedna i to naglasio, našto je sutkinja odgovorila da sud ne sudi po pravdi, već po pravu!? Naravno da sam se oglasio kako sam u tom slučaju zalutao u sudski predmet, ali ću imati u vidu pravo ispred pravde.
Nedugo iza toga pročitao sam u tjedniku Globus neki napis ili intervju, ne znam, s izvjesnim dr. Ivom Josipovićem povodom pravomoćne presude generalu Blaškiću u Haagu i njegovu (Josipovićevu) paralelu te presude s našim pravosuđem. Dr. Ivo Josipović je tada izjavio: „Telelološki pristup pravu, a ne mehaničko čitanje pravnih normi, to je ono što treba svladati naše pravosuđe“! Premda nisam znao tko je zapravo Ivo Josipović dobio sam satisfakciju mom pristupu onoga problema iz uvoda u ovom postu.
Naravno da sam probrljao raznu literaturu da dokučim što to zapravo znači rješavati problem teleološkim pristupom pa sam s ovim svojim skromnim kvocijentom inteligencije kojega obično ispisujemo kao „IQ“ dokučio ukratko da je teleologija zapravo svrsishodnost. Teleologija je, dakle, filozofska pozicija prema kojoj sve ima svoju svrhu. Dakle i pravne norme nisu samo za mehaničko čitanje, već i one imaju svoju svrhu. A to najbolje pokazuje i staro rimsko pravo kao i ovo današnje. Nažalost, zakone nikada nije pisao plebs, već patricij, pa nije teško zaključiti kojoj svrsi će biti usmjerene pravne norme.
Ne moramo sezati u Rimsko pravo, dovoljno se okrenuti zakonima koje donosi hrvatsko zakonodavstvo zadnjih dvadeset godina kako bi im pročitali svrhu, ali to je nakaradnost teleološkom pristupu naših zakona. Oni su ipak za svrhu imali legalizirati pljačku svoga naroda u onom najnižem stupnju ljudskosti, jer je kapitalizam po svojoj ideologiji pljačkaški. Pored potpunog izrabljivanja slabijega tu je i pljačka ljudskog dostojanstva, posebno radnika.
No, dr. Josipović u svomu komentaru o teleološkom pristupu pravu nije mislio na tako kratkoročne zakone i tu svrsishodnost, već na svrhu kažnjavanja ili vrednovanja pojedinca u svakom postupku posebno. Danas, posebno aktualni Dostojevski (radi polaganja hrvatske državne mature) sa svojim romanom Zločin i kazna dao je veliki obol upravo tom teleološkom pristupu životu, tako da i danas možete razmišljati o tomu da li je Raskoljnikov pozitivna ili negativna figura u tadašnjim, ali i u današnjim društvenim prilikama.
Temeljem te svrsishodnosti, tom teleološkom pristupu, ne samo pravu, već životnoj filozofiji kao takvoj, u svijetu su se u posljednje dvije godine dogodila dva fenomena. U SAD-u je za prijedsjednika izabran Barak Obama, a u Hrvatskoj Ivo Josipović. Amerika je zapravo nesretna zemlja koja je u doslovnom smislu nastala na genocidu domorodnih Indijanaca, koji genocid su proveli doseljenici koji su bili ili kriminalci u svojoj postojbini, ili su bili obični pustolovi. U svakom slučaju povijest Amerike prate dva teška krimena; pored genocida tu je još robovlasnički i diskriminacijski odnos spram crnaca i to sve donedavna. Da li će Barak Obama zadovoljiti svijet svojom pojavom i politikom manje je važno od povijesnog loma da je crnac postao predsjednik SAD-a! To je sretan trenutak za Ameriku, to je sretan trenutak za Svijet.
Devedeset posto Amerikanaca ne zna uopće za Hrvatsku, a kamo li da je Hrvatska na Balkanu, a da je Bugarska, u čijim je granicam planina Balkan, u Europskoj uniji! Klete li sudbe. Razlog što Hrvatska nije primljena u EU nije u Gotovini, nije u topničkim dnevnicima. Razlog leži u vlasti koja nije u stanju odreći se korupcije, razlog je pravosuđe koje nije u stanju riješiti problem zemljišnih knjiga s katastarskim operatima.
No, Hrvatska je izabrala svoga aduta u liku Ive Josipovića, intelektualca po vokaciji. Hrvatski birači priklonili su se teleološkom pristupu stvaranja novoga društva koje bi trebalo pomesti dosadašnje zatirače hrvatske industrije, poljoprivrede, bankarstva i kulture. Zato vladajuća klika zazire od novoga predsjednika i baca mu klipove pod noge. Boji ga se kao vrag tamjana. Neće on sam moći učiniti puno, ali je počeo mijenjati stil življenja zdravog hrvatskog korpusa, stvara se uljudbeni stil. Kao što je nedavno rekao novinar Pofuk: mi mu ne znamo postavljati pitanja na koja on ne može uljudno odgovoriti. A vladajuća klika ne zna kako vladati, a da ih on ne zaskoči civilizacijskom opomenom. Vlada čini sve da ga ocrni, a on poručuje narodu da ima povjerenje u tu Vladu i prmijerku, jer se oni trude - da ostanu na vlasti.
Dolaze konačno bolja vremena. A za bolja vremana nije neophodno ući u Europsku uniju.

nedjelja, 14.03.2010.

JOŠ JEDNA ODA FEKALIJAMA

Vjerojatno će ova tema iritirati mnoge posjetitelje ovoga bloga, mnogi će temu posta proglasiti dosadnom i opetovanom, a blago onima koji ju neće pročitati. No, svakako ovaj post posvećujem gradonačelniku i dodajem ga u prilog njegovu izvještaju o radu na sjednici Gradskoga vijeća dana 11. ožujka 2010. godine, za protekli period pod novim okolnostima bez poglavarstva, ali s tri odgovorna dogradonačelnika koji ne samo da su surogat poglavarstvu, već su oni daleko veća snaga i potpora gradonačelniku. Prvi puta smo i gradonačelnika i njegove zamjenike birali neposrednom voljom glasača, a to nadahnjuje. Stoga je gradonačelnik na toj sjednici Gradskoga vijeća u izvještaju o svom radu naglasio da su mu mnogi prigovorili da je bio preskroman u samohvalama, ali ga je izvukao ogulinski „Šeks“ i pričetverio da je skromnost vrlina, ako nije pretjerana. Misli se na skromnost.
Dakle, da otkrijemo temu posta. Radi se o fekalijama koje su toliko okupirale Ogulin da su postale sastavni dio okolice, okoliša pa i okoline. Ne radi se ipak o onoj vezi fekalija i ogulinskog podzemlja o kojoj stvarno dosađuje onaj vijećnik SDP-a, već o onom fekalnom jezeru u vijencu Struga. To umjetno jezero svježih fekalija između sedmerokatnice (jednog od naša dva nebodera) i gimnazije Bernardina Frankopana kao da simbolizira opće stanje u Ogulinu i šire. Ono kao da je sastavni dio HEP-ove trafostanice koja se izdiže iz njega i koja je visinski smještena baš tako da za malo višeg vodostaja kada kroz strug poteče Dobra poplavi i njenu opremu.
Jezero svježih fekalija lako je uočljivo u svako doba godine. U zimi nikada nije zamrznuto jer je sadržaj topao pa ne dozvoljava smrzavanje, čak ni ove zime koja je bila duža od dozvoljenih i hladnija od normalnih okolnosti, a ljeti smrad toliko zaudara da ga nije moguće ne registrirati.
„Struga“ je stambena četvrt Ogulina stvarana dalekih pedesetih godina prošloga stoljeća arhitekturom kakva je tada bila u modi. No, svaka zgrada imala je i svoju kanalizaciju koja je završavala u trodjelnoj septičkoj jami s nekim upojnim bunarom, recimo. Sve do neke 1961. godine kada je zajednica, tada bez ovih pridjeva; „hrvatska demokratska“, izgradila gimnaziju i zbog uštede spojila novu gimnaziju, bez grižnje savjesti, na postojeću septičku jamu sedmerokatnice! Od tada počinju problemi po Strugu. Puni se septička jama, ali se ne prazni, razljeva se po šikari uz trafostanicu, gimnaziju i stambeni blok. Pače, preljeva se u podrum sedmerokatnice koji je trebao služiti za zimnice i drvarnice. I tako već gotovo četrdeset godina. Hej, četrdeset godina!!!
U međuvremenu smo pred dvadesetak godina promijenili režim. Postali smo poželjno društvo s predznakom hrvatstva, demokracije, zajedništva, socijale i kapitalizma. Promijenili smo stubokom ovo društvo. Uspjeli smo uništiti sve što je valjalo i stvaralo dohodak, a pospješili ono što nam nije bilo na čast. Tako smo uništili svu industriju, ne samo ogulinsku, već hrvatsku, rasprodali smo sva bogatstva koje je radništvo stvaralo desetljećima, uništili smo poljoprivredu i šumarstvo, dali koncesiju na ogromna prostranstva radi lovstva, a koncesionari ogradili lovišta bez pristupa hrvatskoj zemlji kao općem dobru! Opljačkali smo svoj narod u privatizaciji, liberalizirali uvoz, otvorili prostor za trgovačke lance. Trgujemo sa zemljom, sa zdravljem, sa srednjim i visokim školstvom. Trgovcima s visokim stručnim diplomama olakotne su okolnosti na sudu što su već duže vrijeme profesori na fakultetu (!?). Krademo, pljačkamo i prodajemo. Eto, neki dan jedan moj rođo otvorio štand na tržnici; Sve i svašta. Doš'o neki fakin iznenada, ćopio kožnu jaknu i zbris'o.
- Rođo, ode jakna, - viknem.
- Po kojoj cijeni? – pita on.
- Izgleda po nabavnoj!
I tako ubrzanim koracima kročimo u Europu kako bi nam ona svojim novcem isušila jezera svježih fekalija, izgradila pročistač gradske kanalizacije, očistila kanjon rijeke Dobre, riješila imovinske odnose na lokaciji Sodol, izgradila gradsku mrežu za plinovod, ubrizgala svježa sredstva u poslovnu zonu i provjerila da li ogulinsko podzemlje funkcionira po prirodnim zakonima ili i tu treba provesti određene reforme.
A dotle će oko 250 građana Struge gutati smrad i zarazne bolesti dvadesetčetiri sata dnevno, a srednjoškolci gimnazije oko osam sati. U izvještaju gradonačelnika, ravnateljice gimnazije, sanitarne inspekcije i inspekcije zaštite okoliša o tim gadostima neće biti ni riječi. Iz skromnosti, naravno.

Dodatak 14. 3. 2010. u 9,15
Nisam htio poentirati s izgradnjom pročistača. On će se za deset do petnaest godina izgraditi i kanalizacija spojiti na njega. Poanta rješenja ovog zastrašujućeg jezera u Strugi je da se sadržaj iz septičke jame redovito ispumpava. Koštanje ispumpavanja je beznačajno u odnosu na neizlječive bolesti od kojih nam djeca, pa i stariji mogu oboljeti.

nedjelja, 07.03.2010.

UBLAŽAVANJE VODNOG VALA RIJEKE DOBRE

Nije slučajno da je ogulinska vlast pribjegla izradi novoga gradskog parka izvršivši ekocid ne samo nad starim parkom, već i nad gradom u cjelini. Ipak se središnji park doživljava svakodnevno za razliku od najljućih problema ove jedinice lokalne samouprave; HOC-a Bjelolasice i retencije rijeke Dobre. Ove ljute rane ipak su periodične. Ako Olimpiski cenatr doživljavamo kao zimski, onda je to period od četiri godišnja doba, ili godišnji period, a ako se sjetimo velikih poplava rijeke Dobre, onda se one javljaju u nekom periodu od pedeset do šezdeset godina.
Dakle; u parku uživate svakodnevno i to po više puta. O njega se očešete, ili kroz njega prođete, kada idete u crkvu, đački dom, k svetom Hubertu, Badžeku, kada idete u Frankopansku kulu ili hotel, u kino, sud te negdašnji i sadašnji Komitet, zna se. A tko će se brinuti o tamo nekoj Bjelolasici kada o njoj brine brdo ministara kao jedinke i Vlada u cjelini. Ustrojili smo tamo dva direktora od kojih jednoga viđamo povazdan jer ima zaduženja i u samom gradskom radiju, a drugoga smo, Dubrovčana, željni vidjeti ili barem čuti. Jednog smo poslovnog Dubrovčana smjestili usred Ribarića, pa se nadamo da tamo ima mjesta za još kojega. Ribarići napreduju u političkom, poduzetničkom i u poljoprivrednom smislu, pa bi bilo dobro da i ovoga tu udomimo, možda bi odavde imao bolji pregled skijaških staza, cestovnog rješenja prema skijalištu i plivačkom bazenu, te vodoopskrbne problematike cijeloga HOC-a.
Sada, kada smo riješili park i HOC Bjelolasicu, možemo se pozabaviti sa sljedećom periodičnom pojavom - poplavom grada Ogulina. Posljednja katastrofalna poplava zbila se 1999. godine, a prije toga neke 1938. kako se sjećaju nešto stariji Ogulinci. Dakle šezdeset godina prije. To znači da će se sljedeća poplava desiti oko 2059. godine. A do tada tko živ, tko mrtav. U svakom slučaju današnji će se članovi vlasti, umirovljeni, odmarati u hladovini gradskog parka ispod slavenske biljke lipe, za koju novi naraštaj neće znati da su ove romanskog porijekla. Taj naraštaj neće znati ni da se današnja vlast nije potrudila da se na vrijeme izradi retencija rijeke Dobre, već da je samo spominjala kako je retencija od važnosti za Republiku Hrvatsku i briga državne vlasti, kao da će Dobra poplaviti Banske dvore i Pantovčak, a ne tu neke Puškariće, Sveti Petar, Vučiće, Krnelac, Zagrad, Podvrh, Žegar, Rašće i sam centar Ogulina pa i katedralu ogulinskog duha – crkvu Svetog križa. I park, naravno.
Po nekom hrvatskom gospodarsko ekološkom ustrojstvu za brigu o površinskim, podzemnim i morskim vodama određena je javna ustanova „Hrvatske vode“. Neka nadobudna ogulinska dama koja zna plivati po jezeru, močvari i po suhom, upozorava na tzv. „vodeni lobi“. Poslala mi je osamnaest slajdova pod kodnim naslovom „Kako vodeni lobi pljačka Hrvatsku“. Taj vodeni lobi su ustvari Hrvatske vode, monopolisti svih aktivnosti koje prate vodna lica Hrvatske, kao i podzemne vode, što se popularno zove podzemlje.
U tih osamnaest inserata autor upozorava da „Hrvatske vode“ obrću godišnje službeno oko 2,5 milijardi kuna od čega građani podmiruju 75 % toga iznosa kroz vodnu naknadu za održavanje slivnih voda i vodnog doprinosa pri ishođenju građevinskih dozvola. Na koji se način troši tako skupljen novac građani nisu informirani i ne zna se tko vodi kontrolu rashoda.
Iste te „Hrvatske vode“ vode glavnu riječ i na zahvatu retencije rijeke Dobre ispod ušća Vitunjčice u Dobru; što znači na području Vitunja i Hreljina, a tu već treba voditi računa o zakonima Europske unije koja je još 2000. godine donijela Okvirnu direktivu o vodama (ODV) koja se temelji na tri osnovne točke. Prvo; morate znati gdje se nalazi problem, drugo; morate slijediti ekonomska načela kako bi svaki euro bio utrošen na najefikasniji mogući način, i treće; mora biti uključena i javnost! A javnost će biti uključena preko osnovne zajednice, u ovom slučaju jedinice lokalne samouprave, Grada Ogulina, koja se teba držati načela supsidijarnosti. Načelo supsidijarnosti opće je načelo Zajednice prema kojem ona ne poduzima radnje
osim ako one nisu djelotvornije od radnji poduzetih na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Namjena je načela supsidijarnosti osigurati učinkovito donošenje odluka na razini što bližoj građanima.
Ovo načelo što se tiče poplava u Ogulinu znači konkretno da grad Ogulin može poduzeti radnje na uspostavi nekadašnjeg režima prirodnih odvodnih kanala (strugova) koji su nemarom te iste zajednice zatrpani, presječeni ili suženi te je začepljen prirodni tok većeg i velikog vodnog vala Dobre. Ove godine poplave su se dogodile u Kosinju, Metkoviću, a mogle su se dogoditi i u Ogulinu. Brigu o tomu mora voditi lokalna vlast, a ne prepustiti Hrvatskim vodama. „Hrvatske vode“ na ovakvom zahvatu ne mogu profitirati pa nisu posebno zainteresirane. Načelo supsidijarnosti ogulinsku vlast ne oslobađa odgovornosti od poplave, to načelo ju obvezuje!

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv