Vjerojatno će ova tema iritirati mnoge posjetitelje ovoga bloga, mnogi će temu posta proglasiti dosadnom i opetovanom, a blago onima koji ju neće pročitati. No, svakako ovaj post posvećujem gradonačelniku i dodajem ga u prilog njegovu izvještaju o radu na sjednici Gradskoga vijeća dana 11. ožujka 2010. godine, za protekli period pod novim okolnostima bez poglavarstva, ali s tri odgovorna dogradonačelnika koji ne samo da su surogat poglavarstvu, već su oni daleko veća snaga i potpora gradonačelniku. Prvi puta smo i gradonačelnika i njegove zamjenike birali neposrednom voljom glasača, a to nadahnjuje. Stoga je gradonačelnik na toj sjednici Gradskoga vijeća u izvještaju o svom radu naglasio da su mu mnogi prigovorili da je bio preskroman u samohvalama, ali ga je izvukao ogulinski „Šeks“ i pričetverio da je skromnost vrlina, ako nije pretjerana. Misli se na skromnost.
Dakle, da otkrijemo temu posta. Radi se o fekalijama koje su toliko okupirale Ogulin da su postale sastavni dio okolice, okoliša pa i okoline. Ne radi se ipak o onoj vezi fekalija i ogulinskog podzemlja o kojoj stvarno dosađuje onaj vijećnik SDP-a, već o onom fekalnom jezeru u vijencu Struga. To umjetno jezero svježih fekalija između sedmerokatnice (jednog od naša dva nebodera) i gimnazije Bernardina Frankopana kao da simbolizira opće stanje u Ogulinu i šire. Ono kao da je sastavni dio HEP-ove trafostanice koja se izdiže iz njega i koja je visinski smještena baš tako da za malo višeg vodostaja kada kroz strug poteče Dobra poplavi i njenu opremu.
Jezero svježih fekalija lako je uočljivo u svako doba godine. U zimi nikada nije zamrznuto jer je sadržaj topao pa ne dozvoljava smrzavanje, čak ni ove zime koja je bila duža od dozvoljenih i hladnija od normalnih okolnosti, a ljeti smrad toliko zaudara da ga nije moguće ne registrirati.
„Struga“ je stambena četvrt Ogulina stvarana dalekih pedesetih godina prošloga stoljeća arhitekturom kakva je tada bila u modi. No, svaka zgrada imala je i svoju kanalizaciju koja je završavala u trodjelnoj septičkoj jami s nekim upojnim bunarom, recimo. Sve do neke 1961. godine kada je zajednica, tada bez ovih pridjeva; „hrvatska demokratska“, izgradila gimnaziju i zbog uštede spojila novu gimnaziju, bez grižnje savjesti, na postojeću septičku jamu sedmerokatnice! Od tada počinju problemi po Strugu. Puni se septička jama, ali se ne prazni, razljeva se po šikari uz trafostanicu, gimnaziju i stambeni blok. Pače, preljeva se u podrum sedmerokatnice koji je trebao služiti za zimnice i drvarnice. I tako već gotovo četrdeset godina. Hej, četrdeset godina!!!
U međuvremenu smo pred dvadesetak godina promijenili režim. Postali smo poželjno društvo s predznakom hrvatstva, demokracije, zajedništva, socijale i kapitalizma. Promijenili smo stubokom ovo društvo. Uspjeli smo uništiti sve što je valjalo i stvaralo dohodak, a pospješili ono što nam nije bilo na čast. Tako smo uništili svu industriju, ne samo ogulinsku, već hrvatsku, rasprodali smo sva bogatstva koje je radništvo stvaralo desetljećima, uništili smo poljoprivredu i šumarstvo, dali koncesiju na ogromna prostranstva radi lovstva, a koncesionari ogradili lovišta bez pristupa hrvatskoj zemlji kao općem dobru! Opljačkali smo svoj narod u privatizaciji, liberalizirali uvoz, otvorili prostor za trgovačke lance. Trgujemo sa zemljom, sa zdravljem, sa srednjim i visokim školstvom. Trgovcima s visokim stručnim diplomama olakotne su okolnosti na sudu što su već duže vrijeme profesori na fakultetu (!?). Krademo, pljačkamo i prodajemo. Eto, neki dan jedan moj rođo otvorio štand na tržnici; Sve i svašta. Doš'o neki fakin iznenada, ćopio kožnu jaknu i zbris'o.
- Rođo, ode jakna, - viknem.
- Po kojoj cijeni? – pita on.
- Izgleda po nabavnoj!
I tako ubrzanim koracima kročimo u Europu kako bi nam ona svojim novcem isušila jezera svježih fekalija, izgradila pročistač gradske kanalizacije, očistila kanjon rijeke Dobre, riješila imovinske odnose na lokaciji Sodol, izgradila gradsku mrežu za plinovod, ubrizgala svježa sredstva u poslovnu zonu i provjerila da li ogulinsko podzemlje funkcionira po prirodnim zakonima ili i tu treba provesti određene reforme.
A dotle će oko 250 građana Struge gutati smrad i zarazne bolesti dvadesetčetiri sata dnevno, a srednjoškolci gimnazije oko osam sati. U izvještaju gradonačelnika, ravnateljice gimnazije, sanitarne inspekcije i inspekcije zaštite okoliša o tim gadostima neće biti ni riječi. Iz skromnosti, naravno.
Dodatak 14. 3. 2010. u 9,15
Nisam htio poentirati s izgradnjom pročistača. On će se za deset do petnaest godina izgraditi i kanalizacija spojiti na njega. Poanta rješenja ovog zastrašujućeg jezera u Strugi je da se sadržaj iz septičke jame redovito ispumpava. Koštanje ispumpavanja je beznačajno u odnosu na neizlječive bolesti od kojih nam djeca, pa i stariji mogu oboljeti.
Post je objavljen 14.03.2010. u 07:00 sati.