Maksova maksimala

nedjelja, 28.03.2010.

LET LEPTIRA OGULINSKIM KRAJOLICIMA

Pred nekih desetak godina bio sam u na jubilarnoj pedesetoj proslavi kluba apstinenata u Delnicama. Nismo znali gdje je proslava, ali smo čuli u gradu da je to u Domu HV-a. Tražeći Dom svatko nam je znao reći gdje je i što se u njemu zbiva. Svi su zapravo sudjelovali u tom događaju s punom podrškom tom klubu i njenim članovima na čelu s predsjednikom kluba i ravnateljicom Doma zdravlja Delnice, kao voditeljicom terapijske zajednice. U Domu Hrvatske vojske okupilo se oko 200 sudionika; što članova, što uzvnika. Od uzvanika je tu bilo eminentnih ljudi iz Zagreba, gradonačelnik Delnica, župnik jedne susjedne župe, novinari, estradni umjetnici, supružnici apstinenata i njihova djeca, odajući priznanje hrabrom potezu svojih najbližih koji su se riješili opake bolesti i postali cijenjeni građani i dostojni članovi društvene zajednice. Delničani su, za razliku od drugih takvih sredina, sve apstinente prihvatili onako kako je jedino moguće izvesti resocijalizaciju posrnulih ljudi. Ne stavljati ih u geto i hraniti demagogijom nego ih prihvatiti kao povratnike u društvo, kao njene ravnopravne članove.
U subotu 20. ožujka ove godine u Domu ogulinskih obrtnika, u njihovoj svečanoj dvorani, održao se jedan događaj kojega sam ja nehotice povezao s onim događajem u Delnicama. I ovdje se radi o jednoj skupini ljudi, napose djece, s posebnim potrebama, kako mi to znamo reći, pokušavajući ublažiti hudu sudbu koja ih je zadesila. Zadatak sviju nas kod obje grupe ljudi je isti; kod onih starijih prisiljenih apstinenata, kao i kod ovih hendikepiranih, posebno mladih. I jednima i drugima potrebno je učiniti sve kako bi im ublažili teškoće koje ih prate, kako bi ih rehabilitirali i socijalizirali da budu ravnopravni sudionici u društvu kojemu svi, ama baš svi, možemo dati svoj obol za njegov napredak, za njegov standard, u onom dijelu svojih mogućnosti koje su ostale zdrave. A te mogućnosti su neiscrpne ako nastupamo sinergično i iskreno.
Ljiljana Ivković, Alenka Goldner Sučić i Branka Lovrović te su subote dale djeci s posebnim potrebama, svoj ostaloj djeci, kao i njihovim roditeljima i tetama u vrtićima, jedan uradak u obliku slikovnice, uradak kojemu još ne znamo njegovu pravu vrijednost. Po mom sudu ona je veća nego što ovaj čas mislimo.
Ni djela velike ogulinske spisateljice za djecu, Ivane Brlić Mažuranić, nisu bila dovoljno vrednovana za njena vremena koliko znamo danas. A Ivana Brlić Mažuranić bila je inspiracija Ljiljani Ivković da na svoj način približi Ivanine bajke i ogulinske ljepote toj neiskvarenoj djeci na specifičan način. Poznavajući autoricu nije teško zaključiti zašto se kroz njenu slikovnicu između osnova slikovnog stana, kao na tkalačkom stanu, provlače potke pune ljubavi prema djeci, prema svoj ostaloj populaciji, prema Ogulinu i njenim ljepotama. U tom djelu „Let leptira ogulinskim krajolicima“ i ona ruina od modruške gradine izgleda carstvo ljepote. Molinarijev most unakažen nebrigom odgovornih, Ljiljani je svrsishodna najbliža veza Ogulina s morem. A mlinovi na Dobri čuvaju uspomenu na davne dane Ogulina kojega je osnovao i utvrdio, neke 1500. godine, Bernardin Frankopanski. Njegova kula iznad Đulina ponora čuva mit na tragičnu ljubav Zulejkinu. A Klek sa svojim vješticama širi spoznaju da je taj Ogulin doista bajkovit neki grad.
Tako su; Ljiljana Ivković, kao autrica teksta, Alenka Goldner Sučić, s likovnom opremom, i Branka Lovrović, s prilozima za bojanje, približile ogulinske krajolike svoj djeci na specifičan način pun topline i ljubavi. A toplina i ljubav izviru iz Ljiljane, koja je inicirala ovaj uradak, s dvostrukim intenzitetom. Ona, naime, smatra da do sada ima dva života i da u svakom ima istu količinu ljubavi koju dijeli svojim malim prijateljima u vrtićima i šire. Jer Ljiljana je samo voljom za životom, uz pomoć svoje majke, preživjela jednu tragediju i zato ima i daje još više ljubavi. Zato je posebno vezana za hendikepiranu djecu, zato je ponosna na sebe kada im može pomoći, premda ju život ne mazi, premda joj odmažu neki koji to ne bi smjeli.
Stoga mi je jako drago da sam mogao iz „prve ruke“ čuti i vidjeti ovo društvo u Domu obrtnika koji su podržali početak jedne nove kategorije stvaralaštva za djecu nadajući se nastavku u skoro vrijeme. Podrška je uživo došla od djece, roditelja, Ljiljanine školske generacije, profesora, Matice hrvatske Ogulin, Društva Naša djeca i ostalih Ljiljaninih i dječjih prijatelja. Slobodan sam primijetiti da nisam uočio podršku Turističke zajednice, premda se ovdje djeci prostiru prekrasni ogulinski krajolici koji imaju presudnu težinu u turističkoj ponudi ovoga grada.
Ne znam koliko je post pomogao približiti ove tri spomenute gracije čitateljima, ali ostavljam komentatorima prostora da poprave ovaj dojam. A ja bih iskreno volio da sam u vrtiću ako su sve tete kao Ljiljana Ivković. Iz dva razloga; da budem voljen i da naučim voljeti.

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv