Maksova maksimala

nedjelja, 30.09.2007.

Haški tribunal, kako to gordo zvuči

Siguran sam da 95 % svjetskog stanovništva nema pojma gdje je Republika Hrvatska, a još manje da je tamo 27. rujna 2007. isti toliki posto stanovništva te jadne države doživjelo totalni šok nakon neizbrisive sramote haškog suda koji tobože donosi pravno pravedne presude ratnim zločincima koji su na prostorima bivše SFRJ mučili i ubijali ljude, a skrnavili leševe, i to ljudske. Ima li nešto strašnije od silovanja zrele žene, a možete li si zamisliti da pred vama neki stvor s masnom bradom ili krunicom oko vrata, pijan i smradan siluje vašu kćer i prisiljava da to morate gledati. Ima li tu išta životinjskoga? Nema. To može biti samo ljudski. Ne u onom humanom smislu, već u smislu jedne razumne vrste koja se, eto, samo slučajno zove čovjek. Razoriti tako jedno nevino čeljade, pa ga raščetveriti, oskvrnuti i predati materi zemlji, može samo ljudski um, i to uglavnom pri zdravoj svijesti.
Davne, 1991. godine iz vukovarske bolnice takozvani ljudi, neke drugačije provenijencije od onih koji su ležali u bolnici, što nepokretni, što fizički nekompletni, što mentalno oštećeni, odveli su ih na Ovčaru, na stratište. Prije konačne egzekucije mučeni su žicom, kundakom, čižmom, opore riječi malo je tko mogao čuti. Dvjesta šezdeset i četvero nemoćnih ljudi nakon tih predradnji zatrpano je u masovnu grobnicu, kako je ljudski um nazvao takva skloništa od krvožednih pripadaka iste ljudske vrste.
Sileđije s najmodernijim naoružanjem iživljavali su se nad nemoćnim bolesnicima smatrajući to svojom osobnom, a i kolektivnom pobjedom, ali i pobjedom jedne bolesne politike na tlu bivše Jugoslavije. Tragedija je golema što su se u isto vrijeme, na istom mjestu, našli slični umovi koji su manipulirali ljudima i njihovim sudbinama. Jedni su rat izazivali, drugi ga podržavali, a međunarodna zajednica (koje li zajednice) mirno promatrala. Nije to bilo u njihovoj kući.
Budimo iskreni pa se upitajmo; gdje je taj Darfur, Mianmar, Yangon, Bora Bora, Šat el Arab i razni drugi toponimi po kojima se umire ili živi na isti način na koji se živjelo i umiralo od Sutle i Kupe do Dunava i Drine u nedavnoj prošlosti, a posljedice snosimo i danas, snosit ćemo ih i sutra. Ali ovo su naši prostori, a ono tamo nisu i nisu nam interesantni. Tako se ponaša i ta međunarodna kapitalistička bagra koja raspiruje sukobe kako bi na oružju zaradila i osiromašila budale, a zatim ih novom imperijalističkom metodom, dužničkim odnosom, potpuno pokorila.
To je cijena kapitalizma, to je cijena globalizacije, ulaska u neke druge asocijacije kojima nismo dorasli i trebat će nam još mnogo vremena i mnogo htijenja bez pljačke, ako želimo uspjeti. Neće nas u Europu uvesti probisvijeti koji su se 1991. godine vratili u Hrvatsku, gologuzi kako su i otišli iz nje, bez identiteta izgubljenog u legiji stranaca, jer to nisu domoljubi ili rodoljubi, to su sebeljubi. Uhljebili su se na tuđi račun. Te ljude je prepoznala lokalna i međunarodna mafija, Europa i Amerika, pa stvarnom domoljubu, iskrenom branitelju i ožalošćenom roditelju mučenih i poginulih sinova servira presude Haškog tribunala (kako to gordo i gorko zvuči), da pale žrtve još jednom padoše. I kakva je poruka ovakve presude na sudove u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, koji sude za ratne zločine?
Haška presuda, i ne samo ova, rezultat je hrvatske sebeljubne vlasti, nemoćne opozicije i nedorečenog predsjednika Republike, ako ćemo pravo. Nisu ove riječi kopija čelnika HSP-a koji je najmanje vjerodostojan, ako se izuzme njegov magisterij, ovo je moje skromno razmišljanje o najvećoj katastrofi hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. U svijetu nas nitko ne uvažava, nitko nas ne trpi. Samo zato što mi nismo svoji, stoga nikada - ni svoji na svome.

nedjelja, 23.09.2007.

Demosten s Ribarćov

Ako je Demosten u davnoj Ateni od jednoga prosječnog smrtnika voljom uma i napornim radom postao najčuveniji govornik (danas glasnogovornik) u povijesti čovječanstva, zašto ne bih mogao i ja na području ogulinske zajednice?, zapitao se pred petnaestak godina jedan radnik Hrvatskih željeznica, po zanimanju strojovođa lokomotive u jednom poduzeću koje se od 1991. godine šverca na grbači radnih ljudi. To je društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) u vlasništvu države, koje nije povoljno za privatizaciju radi povratka duga umirovljenicima, jer vrijednost toga društva na tržištu ne vrijedi ni pizde vode. Vrijedi koliko i pičkin dim.
Ova vulgarnost proizlazi iz same sredine toga "D.o.o."-a, ovo je njihov vokabular, ovako nekako razmišljaju realistični pripadnici te sredine, a oni beskrupulozni od toga poduzeća beru vrhnju. Jedni pri uzaludnom investiranju na modernizaciji ubiru postotnu maržu od izvođača radova, drugi ulagivanjem nadređenima nadoknađuju stručnost pri odabiru vodećih položaja, treći stvaraju odskočnicu za politički ili sindikalni napredak. Sve to iz državnog proračuna kojega pune oni koji iole mogu stvoriti nekakvu materijalnu vrijednost ovoga beznađa.
No, ulovimo se teme. Ako je Demosten u mladosti mogao živjeti u bačvi, strojovođa je živio u mraku prošloga sistema, ako je zbog govorne mane Demosten držao kamen pod jezikom, naš junak je držao jezik za zubima kada se 1990. trebalo izjasniti o novom poretku i izlasku iz SKH. Dok je Demosten umom stvarao filipike u borbi protiv Filipa Makedonskog, naš je junak upornošću na političkim putovanjima u autu uspostavljao višu i visoku tehničku stručnu spremu u borbi protiv mita i korupcije. Dok je Demosten bio iz drevne Atene, naš je glavni lik s Ribarćov. Tako se stvarao i stvorio saborski zastupnik trenutačno HDZ-ove provenijencije koji na izlaganja svoga kolege iz SDP-a Nenada Stazića, kada ga prenaša HTV, baca televizor kroz prozor!?
Nedavno je uvrijeđeni narodni zastupnik gostovao na ROG-u. Prvi puta nije urednik njegova gostovanja bio nekadašnji programski direktor, ali osjetnog pomaka u vođenju nije ni sada bilo. Uvrijeđen je bio stoga što ROG nije na liniji vlasti prebirao, kao goste, samo HDZ-ove pulene, već i neke koji drugačije misle i iznašaju misli na frekvenciji 96,6 MHz. U svrhu predizbora sve se mora zaboraviti pa će zastupnik na pitanja o općim društvenim i političkim gibanjima oko Ogulina odgovarati s visoka, ali s vrlo uočljivom nervozom i prisiljenim smijehom što je zahvatilo cjelikupni HDZ od vrha do baze, od baze do vrha. Njegova donedavna naučena retorika raspala se u ovom gostovanju kao i Dinamova nada da će im Ajax autogolovima omogućiti ulazak u Europu. Mucao je čitavo vrijeme; ovaj, onaj, taj, izbio je i D iz Demostenova govorništva. Ma ovo s Demostenom bila je doista samo šala. Nije odgovorio zašto je stanje u Općoj bolnici takvo kakvo jest, nije objasnio zašto je na Bjelolasici uspostavljeno i trgovačko poduzeće i ustanova, zašto Vlada i ministri lažu da će osigurati potrebna (a ne potrebita, zastupniče) sredstva za uspon HOC-a, zašto nesposobni Paškvalin mora biti direktor trgovačkog poduzeća Bjelolasica i istodobno ravnatelj ustanove Bjelolasica, zašto je Bolnička ulica takva kakva ne smije biti. Nije objasnio zašto će po njegovu mišljenju na predstojećim izborima pobijediti HDZ, a ne Ivanišev PGS, ali je tvrdio da će na proslavu Župe i Grada Ogulina sigurno doći kum Šeks, i to je tvrdio tri dana prije same proslave. Sada bi trebalo biti jasno da HDZ-ova obećanja ne drže vodu ni tri dana, a oni se guraju s obećanjima na četiri godine.

nedjelja, 16.09.2007.

Živio sam na pustom otoku

Nakon niza frustracija koje su na mene ostavile izjave ministara iz HDZ-ove vlade da o pljački narodnog blaga i korupciji članova HFP-a, a i njih samih, nemaju pojma, odlučio sam pronaći relaksaciju na nekom pustom otoku u Jadranskom moru. Najljepša obala i more na svijetu pružaju neograničene mogućnosti za ljetovanje ili samovanje. Odlučio sam u trogirskom arhipelagu pronaći zadovoljstvo i sasvim slučajno odabrao otok koji se zove Pešćena Vela za razliku od Pešćene Male. Oba su nenaseljena bila sve do dana dok se ja nisam iskrcao kako bih se odmorio, ali i uljepšao prirodu Pešćene Vele.
Naravno da sam sa sobom ponio i onaj teleskopski suncobran koji preko noći služi kao šatorsko krilo za spavanje, a hranio sam se loveći ribu na udicu i crva kojega uvijek nosim sa sobom. I taman uz smiraj dana kada sam počeo razmišljati kako se na luft madracu primiče neka Mađarica ili Čehinja, svejedno, da vidi suvremenog Robinzona i skrati mu vrijeme, kada su iz obalnih apartmana i hotela "Medena" počeli dopirati glazbeni zvuci nekoga ansambla i vokalni melemi Jasne Zlokić, dok su zrikavci s Čiova popunjavali stanke, zadrečala je vatrogasna sirena, zabrundali neki helikopteri, na obzoru se pojavilo crveno svjetlo. Gori šuma! Kao i svaki dan, uostalom.
Zašto sve što je lijepo i ugodno mora tako kratko trajati? I zašto svaki dan mora nešto gorjeti? Kao da do sada nismo imali šibica, kao da nismo pušili u prirodi, roštoljali na moru, u šumi, palili kapelske, prvomajske i Ivanjske krijesove. Palimo se na suprotni spol, danas sve više i istospolno, a ništa se nije zapalilo što nije smjelo! Sve je bilo pod kontrolom, kako bi rekao premijer Sanader, kojega od nedavna sve češće zovu Kanader.
I tako dok sam ja mislio bludjeti s onom Mađaricom ili Čehinjom, svejedno, dok sam zamišljao njene obline i Venerin brijeg na kojega ću se uskoro moći popeti samo uz pomoć GSS-a, dotle je raspjevanu noć rasparala sirena i motori vatrogasnih kola, a ja se vratio u nedavnu prošlost stvaranja "Republike srpske krajine". Sjetih se kako su gorjele kuće u Kamenici, Carevom Polju, Cerovniku, Sabljakima Modruškim, Modrušu, a Saborsko sravnjeno sa zemljom u doslovnom smislu, ali nikada nije gorjela šuma?! Sjetih se da su poslije "Oluje" "domoljubi" palili kuće Plaščanske doline, Ličke Jesenice, Begovca i Blata, a pandan Saborskom bio je Tržić, s Ključem u manjoj mjeri. I nikada nije gorjela šuma?!
U tom trenutku došla mi je na um digresija na ovo naprijed; jednu i drugu štetu sanirala je hrvatska Vlada, hrvatski narod. Jedna i druga minska polja deminiraju hrvatski mineri. Pogibaju kao mineri i kao civili. Kako to da nitko do sada nije postavio pitanje predsjedniku države, ni premijeru, niti Saboru: "Zašto u troškovima sanacije šteta nakon obostranog divljanja u proteklom ratu ne sudjeluju oba sudionika, već samo hrvatska strana?!"
Kako je svojevremeno na tiskovnim konferencijama predsjednik Tuđman odgovarao samo onim novinarima koje je naručio, ipak je jednom zgodom morao odgovoriti na konkretno i silno znakovito pitanje: "Zašto nismo proglasili ratno stanje u odnosu na Srbiju (Jugoslaviju)?", odgovorio je: "To bi nam se moglo obiti o glavu" (sic). Koliko je pitanje bilo profesionalno i znakovito, odgovor je premašio tu težinu. Jer ako nam se objava takvoga stanja trebala obiti o glavu, danas se lako može zaključiti da je taj rat zaista bio dogovoren! I šume nisu trebale gorjeti. Od njih su radili barikade i prodavali trupce

nedjelja, 09.09.2007.

Plebejci hrvatski

"Dokon pop i jariće krsti", stara je narodna, odnosno plebejska, pučka, uzrečica. I meni palo na um da listam po svemu i svačemu i našao sam tako nedavno Rječnik rimskog prava, izvjesnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. Ante Romca, u izdanju Informatora 1983. godine. Na 254. stranici Rječnika stoji odrednica: PLEBEJCI (lat. plebeius - pučanin; od plebs - puk, narod), dio slobodnog stanovništva starog Rima, koji je politički, socijalno i ekonomski bio zapostavljen u usporedbi s povlaštenom grupom koji su sačinjavali patriciji. Plebejci (puk) su starosjedilački sloj, za razliku od patricija koji da su osvajači iz nekih drugih sredina.
Na što me to asociralo? I vas će budete li se zamislili nad svojom sudbinom koja nam je određena onoga časa kada je poglavar Tuđman sjeo na tron kao Franjo I Zagorski pod egidom (zaštitom) nacionalizma. Sjećate se onih "povijesnih" besjeda s kažiprstom u zraku kada je poglavar snovao da društvenu imovinu treba preuzeti dvjesto odabranih patricija (na čelu s njim) koji će potom usrećiti plebejce, puk. Sjećate se da je sve češće spominjao puk i pučanstvo kao da se ruga tom netom obespravljenim staležu. Ma što, kao da se ruga, on se rugao tim ljudima koje je opljačkao, kojima je oteo to društveno vlasništvo što su ga godinama stvarali u zdravom duhu s pjesmom na usnama. Koliko su te pjesme bile spontane, a koliko gorke, govori današnje vrijeme u kojemu nema nikakve pjesme doli tužaljke za tim mrakom kako su ga nazvali domaći patriciji. Kako je među tih dvjesto odabranih bilo malo mjesta HDZ-ova vlast izmislila je za svoje poslušnike organizirati novu tribinu koja će omogućavati poltronima krug djelovanja u očuvanju takvoga stanja. Organizirali su preko petsto jedinica lokalne samouprave koje su u većini slučajeva svrha sama sebi, ali i samom vrhu patricija. Načelnici tih jedinica ljigavci su (čast iznimkama) kojima je slava i vlast udarila u glavu i tlače puk sve većim brojem raznih doprinosa, taksi, poreza na promet, poreza na nekretnine i pokretnine, na belu i crnu kvaku, na kućnog ljubimca.
Obespravili su radnika, oteli im sredstva za rad, oteli im odmarališta, ukinuli tople i hladne obroke, terenske dodatke, a namjestili saborske plaće koje i nisu velike kada bi od njih živjeli ti zastupnici. No, ta plaća je njima džeparac, a pravi dohodak stvara se od članstva u raznim izmišljenim nadzornim i upravnim odborima jer su radnički savjeti postali simboli mraka. Radnik koji je koliko-toliko vodio kontrolu politike i ekonomije svojega poduzeća postao je odjednom malen za tako veliku pljačku. Srozano mu je dostojanstvo na nižu granu od dostojanstva kućnog ljubimca za koje su organizirane razne udruge za zaštitu životinjskih prava, mada ih ti isti zaštitnici uredno kastriraju ukinuvši im osnovno pravo svakog živog stvora da se po miloj volji razmnožava i uživa u seksu kao njihove vlasnice, recimo.
Manire i filozofiju poglavara preuzeo je HDZ kao svoju religiju kojom je obratio narod, puk, i taj isti puk politički, socijalno i ekonomski potpuno zapostavljen (kako to piše u rimskom pravu) veliča oca te religije, diže mu alternativne spomenike koji se ipak ocrtavaju kao ruglo jednom vremenu i liku koje ćemo uskoro morati zaboraviti i okrenuti se ostavštini jednog Gotovca, Supeka, Ivana Pavla II, kao autoritetâ jednog vremena za kojim treba žaliti. Ne za vremenom, već za ostavštinom tih autoriteta da se ne zaborave.
Prije nego li izađemo na izbore prisjetimo se tih ljudi i njihova humanizma.

nedjelja, 02.09.2007.

Piranska vala

U ovom dugom toplom ljetu kada je Gradsko poglavarstvo odlučilo ugušiti turističku sezonu razrovanim glavnim prometnicama Ogulina u isto vrijeme, čekajući na svakom raskrižju da nam prometni policajac pokaže srednji prst, imamo dosta vremena razmišljati o neuništivosti kukaca i ljudske bahatosti, posebno ako ste u vladajućoj stranci. Ulicu Bernardina Frankopana zajedno s Lomošćanskom cestom na glavnom ulazu u grad, te ulicu Svetoga Jakova kao glavnu poveznicu grada i jezera Sabljaci zatvorili smo u isto vrijeme i stvorili jedan jedini čep - grad Ogulin. Blokirali smo sve prilaze i izlaze iz grada po ionako uskim i zatrpanim ulicama s automobilima svih marki; od Fiata 750 do Ferarija. Ej, Ferarija, ljudi moji. Standard raste, u prosjeku naravno.
Niskogradnja, kao grana građevinarstva, i u starom sistemu bila je tvornica za pranje novca, pa je novi sustav uništio sve ostale tvornice i industrijske pogone, a usavršio upravo niskogradnju. Možete li si zamisliti tko će pametan kontrolirati debljinu asfalta na cijeloj površini, dubinu kanalizacije i bilo koje druge ukopane infrastrukturne instalacije na cijeloj dužini, ili pak volumen nasipa u cijelom zahvatu na određenom prostoru. Stoga je baš u ovom trenutku dobro prisjetiti se staroga vica kada je Dane kopao kanal kroz Proce, a Mane zatrpavao. Kao montiraju priključke od telefonske centrale do obiteljskih kuća mješovitih brakova. "Da niste zaboravili ubaciti žicu u kanal?", pitaju neupućeni. "Jok, ovo je za bežični telefon", odgovaraju radnici IGM-a.
No, i za duboko razmišljanje u ovoj ljetnom krkljušu imate vremena. Prisjetio sam se tako nedavnog eurobalkanskog sastanka na Bledu dva uvažena premijera; europskog Janše i balkanskog Sanadera. Ovaj Sanader sve se češće naziva i kanader jer oba, kažu, služe istoj svrsi. Jedan gasi političke vatre svoje Vlade, a drugi, nažalost, opožarene šume i ostalo raslinje. Sastanak se mogao nazvati "igre bez skrupula" za razliku od igara bez granica, jer ne možemo pogriješiti. Ni svi ostali današnji svjetski političari nemaju skrupula. Ti ljudi nemaju savjesti, obzira, empatije; s ove strane Oceana iz oka im viri euro, a s one strane dolar. A samo Dane i Mane kopaju i zatrpavaju. Pa ti uživaj, puče moj.
O ovom uzaludnom sastanku bilo je dosta riječi u svim obavještajnim medijima, pa bih se ja samo odlučio komentirati ono što se namjerno prešućuje i ne ufa izraziti običnom puku jer takva interpretacija predstavlja za današnje društvenonacionalističke pojmove pravu nacionalnu izdaju novostvorene Republike Hrvatske. Hrvatske za koju su se žrtvovali razni domoljubni heroji u bijegu.
Mogu reći da imam dosta iskustva sa Slovencima i mislim da ne zaslužuju neku dobrosusjedsku ocjenu, osim ovih iz Bele krajine i onih oko Lendave možda, ali da imaju pravo izlaziti na otvoreno more - siguran sam. Možda formalno pravno i nemaju, ali moralno svakako da. Zato sam od prvoga dana odobravao sporazum Račan-Drnovšek i on će se kad-tad realizirati. Pa neka se Piranski zaljev ili Savudrijska vala nazove Piranskom valom. Potrebno je samo da s obje strane imamo političku volju da se ljudski ponašamo, a energiju trošimo na povećanje standarda puka svoga i iskorištavanje prirodnih izvora ove Lijepe naše, a ne da ju rasprodamo svojim i stranim tajkunima. Prirodna bogatstva nijedne zemlje nisu za privatizaciju. To je baština sviju nas, pa makar i od Boga.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv