Siguran sam da 95 % svjetskog stanovništva nema pojma gdje je Republika Hrvatska, a još manje da je tamo 27. rujna 2007. isti toliki posto stanovništva te jadne države doživjelo totalni šok nakon neizbrisive sramote haškog suda koji tobože donosi pravno pravedne presude ratnim zločincima koji su na prostorima bivše SFRJ mučili i ubijali ljude, a skrnavili leševe, i to ljudske. Ima li nešto strašnije od silovanja zrele žene, a možete li si zamisliti da pred vama neki stvor s masnom bradom ili krunicom oko vrata, pijan i smradan siluje vašu kćer i prisiljava da to morate gledati. Ima li tu išta životinjskoga? Nema. To može biti samo ljudski. Ne u onom humanom smislu, već u smislu jedne razumne vrste koja se, eto, samo slučajno zove čovjek. Razoriti tako jedno nevino čeljade, pa ga raščetveriti, oskvrnuti i predati materi zemlji, može samo ljudski um, i to uglavnom pri zdravoj svijesti.
Davne, 1991. godine iz vukovarske bolnice takozvani ljudi, neke drugačije provenijencije od onih koji su ležali u bolnici, što nepokretni, što fizički nekompletni, što mentalno oštećeni, odveli su ih na Ovčaru, na stratište. Prije konačne egzekucije mučeni su žicom, kundakom, čižmom, opore riječi malo je tko mogao čuti. Dvjesta šezdeset i četvero nemoćnih ljudi nakon tih predradnji zatrpano je u masovnu grobnicu, kako je ljudski um nazvao takva skloništa od krvožednih pripadaka iste ljudske vrste.
Sileđije s najmodernijim naoružanjem iživljavali su se nad nemoćnim bolesnicima smatrajući to svojom osobnom, a i kolektivnom pobjedom, ali i pobjedom jedne bolesne politike na tlu bivše Jugoslavije. Tragedija je golema što su se u isto vrijeme, na istom mjestu, našli slični umovi koji su manipulirali ljudima i njihovim sudbinama. Jedni su rat izazivali, drugi ga podržavali, a međunarodna zajednica (koje li zajednice) mirno promatrala. Nije to bilo u njihovoj kući.
Budimo iskreni pa se upitajmo; gdje je taj Darfur, Mianmar, Yangon, Bora Bora, Šat el Arab i razni drugi toponimi po kojima se umire ili živi na isti način na koji se živjelo i umiralo od Sutle i Kupe do Dunava i Drine u nedavnoj prošlosti, a posljedice snosimo i danas, snosit ćemo ih i sutra. Ali ovo su naši prostori, a ono tamo nisu i nisu nam interesantni. Tako se ponaša i ta međunarodna kapitalistička bagra koja raspiruje sukobe kako bi na oružju zaradila i osiromašila budale, a zatim ih novom imperijalističkom metodom, dužničkim odnosom, potpuno pokorila.
To je cijena kapitalizma, to je cijena globalizacije, ulaska u neke druge asocijacije kojima nismo dorasli i trebat će nam još mnogo vremena i mnogo htijenja bez pljačke, ako želimo uspjeti. Neće nas u Europu uvesti probisvijeti koji su se 1991. godine vratili u Hrvatsku, gologuzi kako su i otišli iz nje, bez identiteta izgubljenog u legiji stranaca, jer to nisu domoljubi ili rodoljubi, to su sebeljubi. Uhljebili su se na tuđi račun. Te ljude je prepoznala lokalna i međunarodna mafija, Europa i Amerika, pa stvarnom domoljubu, iskrenom branitelju i ožalošćenom roditelju mučenih i poginulih sinova servira presude Haškog tribunala (kako to gordo i gorko zvuči), da pale žrtve još jednom padoše. I kakva je poruka ovakve presude na sudove u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, koji sude za ratne zločine?
Haška presuda, i ne samo ova, rezultat je hrvatske sebeljubne vlasti, nemoćne opozicije i nedorečenog predsjednika Republike, ako ćemo pravo. Nisu ove riječi kopija čelnika HSP-a koji je najmanje vjerodostojan, ako se izuzme njegov magisterij, ovo je moje skromno razmišljanje o najvećoj katastrofi hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. U svijetu nas nitko ne uvažava, nitko nas ne trpi. Samo zato što mi nismo svoji, stoga nikada - ni svoji na svome.
Post je objavljen 30.09.2007. u 07:00 sati.