Maksova maksimala

nedjelja, 16.09.2007.

Živio sam na pustom otoku

Nakon niza frustracija koje su na mene ostavile izjave ministara iz HDZ-ove vlade da o pljački narodnog blaga i korupciji članova HFP-a, a i njih samih, nemaju pojma, odlučio sam pronaći relaksaciju na nekom pustom otoku u Jadranskom moru. Najljepša obala i more na svijetu pružaju neograničene mogućnosti za ljetovanje ili samovanje. Odlučio sam u trogirskom arhipelagu pronaći zadovoljstvo i sasvim slučajno odabrao otok koji se zove Pešćena Vela za razliku od Pešćene Male. Oba su nenaseljena bila sve do dana dok se ja nisam iskrcao kako bih se odmorio, ali i uljepšao prirodu Pešćene Vele.
Naravno da sam sa sobom ponio i onaj teleskopski suncobran koji preko noći služi kao šatorsko krilo za spavanje, a hranio sam se loveći ribu na udicu i crva kojega uvijek nosim sa sobom. I taman uz smiraj dana kada sam počeo razmišljati kako se na luft madracu primiče neka Mađarica ili Čehinja, svejedno, da vidi suvremenog Robinzona i skrati mu vrijeme, kada su iz obalnih apartmana i hotela "Medena" počeli dopirati glazbeni zvuci nekoga ansambla i vokalni melemi Jasne Zlokić, dok su zrikavci s Čiova popunjavali stanke, zadrečala je vatrogasna sirena, zabrundali neki helikopteri, na obzoru se pojavilo crveno svjetlo. Gori šuma! Kao i svaki dan, uostalom.
Zašto sve što je lijepo i ugodno mora tako kratko trajati? I zašto svaki dan mora nešto gorjeti? Kao da do sada nismo imali šibica, kao da nismo pušili u prirodi, roštoljali na moru, u šumi, palili kapelske, prvomajske i Ivanjske krijesove. Palimo se na suprotni spol, danas sve više i istospolno, a ništa se nije zapalilo što nije smjelo! Sve je bilo pod kontrolom, kako bi rekao premijer Sanader, kojega od nedavna sve češće zovu Kanader.
I tako dok sam ja mislio bludjeti s onom Mađaricom ili Čehinjom, svejedno, dok sam zamišljao njene obline i Venerin brijeg na kojega ću se uskoro moći popeti samo uz pomoć GSS-a, dotle je raspjevanu noć rasparala sirena i motori vatrogasnih kola, a ja se vratio u nedavnu prošlost stvaranja "Republike srpske krajine". Sjetih se kako su gorjele kuće u Kamenici, Carevom Polju, Cerovniku, Sabljakima Modruškim, Modrušu, a Saborsko sravnjeno sa zemljom u doslovnom smislu, ali nikada nije gorjela šuma?! Sjetih se da su poslije "Oluje" "domoljubi" palili kuće Plaščanske doline, Ličke Jesenice, Begovca i Blata, a pandan Saborskom bio je Tržić, s Ključem u manjoj mjeri. I nikada nije gorjela šuma?!
U tom trenutku došla mi je na um digresija na ovo naprijed; jednu i drugu štetu sanirala je hrvatska Vlada, hrvatski narod. Jedna i druga minska polja deminiraju hrvatski mineri. Pogibaju kao mineri i kao civili. Kako to da nitko do sada nije postavio pitanje predsjedniku države, ni premijeru, niti Saboru: "Zašto u troškovima sanacije šteta nakon obostranog divljanja u proteklom ratu ne sudjeluju oba sudionika, već samo hrvatska strana?!"
Kako je svojevremeno na tiskovnim konferencijama predsjednik Tuđman odgovarao samo onim novinarima koje je naručio, ipak je jednom zgodom morao odgovoriti na konkretno i silno znakovito pitanje: "Zašto nismo proglasili ratno stanje u odnosu na Srbiju (Jugoslaviju)?", odgovorio je: "To bi nam se moglo obiti o glavu" (sic). Koliko je pitanje bilo profesionalno i znakovito, odgovor je premašio tu težinu. Jer ako nam se objava takvoga stanja trebala obiti o glavu, danas se lako može zaključiti da je taj rat zaista bio dogovoren! I šume nisu trebale gorjeti. Od njih su radili barikade i prodavali trupce

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv