Maksova maksimala

nedjelja, 26.08.2007.

KIM s prve crte bojišnice

Ima li veće tragedije za jedan narod, naciju, entitet, stvoriti državu u krvi različitih zrnaca i za nekoliko godina sve to upropastiti! Slušajući nedavno jednog ekonomskog stručnjaka shvatio sam da to mogu samo budale i licemjeri koji se busaju u pokvarena prsa vičući: Imamo Hrvatsku! Što to mi imamo od Hrvatske? Pred Drugi svjetski rat Ante Pavelić za nekakvu nezavisnu državu Hrvatsku (koja je bila nezavisna kao i ova današnja) ustupio je svojim susjedima, napose Talijanima, pola hrvatskog teritorija, biva slavljen sve do današnjih dana. Kada je Tito nakon toga istog rata okupio sve te teritorije u maticu Hrvatsku, kada se hrvatskim jezikom ponovno počelo govoriti u Baranji, u Međimurju, Istri i Dalmaciji, danas biva šikaniran od nacionalista i tajkuna. I sada, kada smo na tekovinama AVNOJ-a i ZAVNOH-a i najnovijim ustavom uspostavili te granice, ta Hrvatska šaptom pade. Kao nekad Bosna. Prodaše ju prodane duše što HDZ-om se zovu.
A kako? Sistematski smo sanirali naše državne banke novcem poreznih obveznika, tako oporavljene prodali smo ih strancima ispod svake cijene, ovi su kapital prenesli u matične banke u inozemstvu i s tim istim novcem kupuju najvitalnije dijelove naše privrede, infrastrukture i građevne parcele. Nastoje kupiti morsku obalu, otoke i poluotoke. Od njih stvaraju turističke atrakcije u kojima svoje guzice namačaju domaći tajkuni, ali i sumnjivi tipovi iz stranih podzemlja. Za domaćeg čovjeka, običnoga smrtnika, nema mjesta. Rijeku Liku okupirao je neki Maraović, Žrnovnicu kod Novoga izvjesni Zubak, Istru Slovenci, dio Dalmacije Rusi. I u svakom tom pekmezu prste imaju naši članovi Vlade i njihovi trabanti u raznim institucijama koje sve to prate.
A interesantno je, zapravo logično, da nitko od njih neće odgovarati. Bruka do bruke, skandal do skandala, afera do afere i, eto nas u Europskoj uniji. Ne odgovaraju ministri, ni potpredsjednici Vlade, ne odgovaraju premijer ni predsjednik države, ne odgovaraju suci sa svojim sramotnim rješenjima i još sramnijim obrazloženjima, pa zašto bi odgovarali ustavni suci kao što su Vuković, Vukojević, Sokol. Zašto bi onda odgovarale i one samoborske maškare koje su kreatora ovakvog stanja u Hrvatskoj, prvog predsjednika Tuđmana, napravili od kukuruzovine i izboli ga sabljama, bodežima i vilama, jer don Kaćunko u jednom svom znanstvenom osvrtu (ne u kolumni) tvrdi da je upravo to bio razlog prerane smrti Franje Tuđmana. Ta "znanstvena" kategorija inače se zove vudu magija.
I sada ono za nas najznačajnije. U svim tim aferama tu je i najnovija afera KIM (Karlovačka industrija mlijeka). Ako išta ima pozitivnoga u odnosima Ogulina i Karlovca; to je ta industrija. KIM bi svakako morao biti heroj Domovinskog rata, a ne Karlovac ili Ogulin, iz razloga što je doslovno s prve crte bojišnice svaki dan dovozio mlijeko i mliječne proizvode u naše domove. I to pune četiri godine trajanja toga rata. Nije se desilo ni jednom da kamion KIM-a nije u pet-šest sati ujutro bio na odredištu u Ogulinu i u svim drugim mjestima koje je podmirivao od svog nastanka. Usporedite ga s današnjim šoferima Tiska koji još ni jedan dan nisu došli na vrijeme u ovo mirno doba.
Prođite danas na lokaciju KIM-a i uvjerite se da je sa stražnom fasadom i ogradom tvornice bila granica famozne "Krajine". Da je uz tu ogradu bila kasarna "JNA" u rukama četnika, uvjerite se da istočno od te ograde i danas stoje upozorenja: "Ne prilazi, minirano!" Zbog toga su KIM i njegovi radnici zaslužili poseban tretman ovoga društva, a nisu zaslužili da o njihovoj sudbini odlučuju korumpirani i beskrupulozni ljudi poput mutnog Vukelića ili zadriglog Polančeca. Golema je to sramota sviju nas, jer ovi prije spomenuti nemaju srama.

nedjelja, 19.08.2007.

Tomogani i katineri ljudima su potrebiti

Parkovi su u svakom gradu njegovi najljepši ukrasi i pluća, ako izuzmemo građanke, Ogulinke u konkretnom slučaju. Ne znam zašto su mi se te Ogulinke činile ljepšima od drugih, od Oštarki, recimo, ili Vrbovšćanki. To je očito stoga što su mi bile nedostupne, što nisam nikada imao ono što je njima falilo. Iz gradskog parka bilo je lijepo gledati te mlade obline koje su se u neko prošlo vrijeme morale puno stidljivije pokazivati nego to čine današnje mlade dame oslobođene okova predrasuda. U suton, ili u dubljoj noći, svjetlo javne rasvjete uvijek je bilo dovoljno da upozori na ljuljanje bokova i odrješite trzaje grudi pri tvrđem koraku. Ljuljanje tih bokova izazivalo je, ljudi moji, ljuljanje čitavoga parka, ljuljanje muškog đačkog doma, a usudio bih se reći i ženskoga. O Parku ljubavi, Malom parku ili sada Izviđačkom, nećemo danas govoriti da ne bi suviše ušli u intimu naše i vaše mladosti.
Mašti je i tada bilo dozvoljeno milovanje haltera za najlonke ili puceta na grudnjaku, pokoji cjelov ala Clark Gable i Ava Gardner. Sve je to bilo moguće doživljavati sa sjedišta dobro očuvanih klupa u gradskom parku kroz koji je cijelu noć (barem do ponoći) prolazio čuvar u civilu koji svojim autoritetom nije dozvoljavao da se lome letve tih klupa, da se sjedi na naslonu sa zamazanim čižmama na sjedećem dijelu. Nije on morao upozoravati; to je bilo razumljivo, to je bilo normalno. Znalo se u svako doba za što koji dio opreme u parku i oko njega služi i tko se njime ima koristiti.
Ne može se reći da se taj park u zadnje vrijeme nije održavao, ali sigurno ne onako kako je trebalo, što nisu isključivi krivci gradonačelnici i njihovi komunalni redari, gradska poduzeća koje plaćamo da bi nam uljepšali grad, već i svi mi koji smo se odvikli civilizacijskih dostignuća da se nešto prirodno treba prirodno i održavati i respektirati nasljeđe koje nam je ostavio netko dobre duše ili Crkva, recimo.
Moramo danas imati na umu da se lako može naći neki dekan fakulteta prometnih znanost, ili Župe, koji će polagati pravo na park jer bi to bila super lokacija za Plodine d.d., napr., ili zato što se njenim centralnim dijelom proteže crta koja spaja crkvu Svetoga križa i kapelicu sv. Bernardina u dvorištu Frankopanskog kaštela te po njemu razmjestiti kipove raznih svetaca i prijašnjih župnika i dekana.
Zato su se gradske vlasti požurile naručiti novi projekt rekonstrukcije toga prostora i raspisati natječaj za njegovo izvršenje što neće zadovoljiti ni projektanta iz Zagreba, ali ni građane koji s pravom smatraju da je to njihov posjed, a ne prćija gradskih vlasti. Projektantu sigurno neće uspjeti iskrčiti sva raznovrsna stabla, ili biljke, kako bi ih nazvao nekadašnji komandir milicije, i zasaditi samo autohtona stabla slavenskih lipa, jer crnogorica nije autohtona, ali će, prema izjavama gradonačelnika, svakako izgraditi dječji kutak s ljuljačkama, ljestvama i tomoganom. Tomogan je predviđen za djecu i roditelja koji ga prati. Dječji tomogan imat će jedan žlijeb, dok će tomogan za roditelja koji je obično majka, imati dvije brazde. Na više mjesta u parku oporbene stranke na čelu s HSP-om montirat će katinere za smeće da se posjetioci usmjere oko čega se smeće treba bacati, jer kako će reći naš saborski zastupnik to je ljudima potrebito. Naravno da će na crti spojnice crkve i nekadašnjeg Komiteta biti i kiosk kao vidikovac iz kojega se može stvarati popis onih koji idu u crkvu ili u komitet, svejedno. Da se ne zatare običaj. Može se to sutra i naplatiti, tko zna?

nedjelja, 12.08.2007.

Ima neko prokletstvo

U čovjeku je dosta toga zbrkano u posljednje vrijeme. To posljednje vrijeme neka seže, recimo, unatrag dvadeset godina. Počelo je s raspadom socijalizma, a time i raspadom velikih državnih tvorevina koje su nastale što okupacijom kao SSSR, što slobodnom voljom i dobrom namjerom kao Čehoslovačka ili Jugoslavija. Socijalizam je izdržao svega osamdeset godina. Kapital ga se bojao k'o ovca noža. Sve je činio da ga sruši, i uspio. Nije to, međutim, pobjeda razuma, to je jedna prolazna pobjeda kapitalizma, najdehumanijeg društvenog poretka, koji kad-tad mora pasti. Sigurno prije nove apokalipse, nove kataklizme.
Taj nesretni kapitalizam, a u našem slučaju još više nacionalizam, uništili su ne samo dugo stvarane društvene materijalne vrijednosti, već potpuno uništio i moralne vrijednosti. Ljudska urođena agresivnost iznjedrila je rat, a iskonski primitivizam pljačku svega i svačega. Četničke zastave s mrtvačkim glavama dočekane su ovdje s krunicama oko vrata kako bi se ukazalo na to da ovu domovinu brane vjernici katolici, pa prema tomu oni ne mogu učiniti nikakav zločin, a kamoli ratni. Na stranu s tim da su postepenim napredovanjem na ratnoj sceni krunicu nerijetko zamjenjivali niskom odrezanih ušiju ili poganih jezika, razvila se nakaradna navika da se u ime domovinskog rata može činiti sve kako bi nesigurnost bila što veća, a vrijednost života sve manja. Danas nije ništa bolje nego prije petnaest ili deset godina. Na istoj smo vjetrometini, a ruža vjetrova potpuno neodređena.
Pljačkati, rušiti, paliti s jedne strane; pljačkati, rušiti, paliti s druge strane - ostaje rezultat: jad, bijeda i mržnja. Svaka čast profiterima; oni su rat započeli, oni ga vode i danas. I vole sebe.
Kako je bilo strašno gledati crtu bojišnice s ove strane od 1991. do 1995. godine kada su četničke granate i horde nastupale. Istom mjerom uzvratiše "naši" nakon Oluje. Ako je Oluja bila vojna pobjeda, sve iza nje bio je poraz. Svi smo tada bili jednaki; vodeći političari, policija, bravari, profesori, soboslikari, stomatolozi; svi su pokrivali jedni druge, a stočni fond je nestao, mehanizacija sustavno odvažana, bijela tehnika i instalacija centralnog s namještajem u kamionima ispod cerade, crijep, građa i stolarija u otvorenim kamionima. Trgovina je procvala, bogatstvo je raslo, profit i profiteri su jedino mjerilo moći i statusa.
A sada, protumačite vi meni ovo. Nakon trideset godina građenja Izgradnje u Preradovićevoj 8, u dva dana sve je sravnjeno sa zemljom. I to je učinila Izgradnja sama! U tom kompleksu bilo je barem 50 m3 drvene građe od čega barem trideset kubika zdrave, bilo je dvadesetak velikih trokrilnih zdravih prozora, dvostruko ostakljenih, sigurno dvadesetpet bravarskih ostakljenih otvora, radijatora i tko zna što još. Sve je to skrošeno u jednu amorfnu masu i odveženo na neki deponij, a da se nitko nije sjetio da sve što se može iskoristiti dadu nekom potrebitom.
Sve ono što je naprijed napisano o onom divljanju u ratu i iza njega, uništavanju i pljačkanju, ovdje se ponudilo na taci i nitko da zagrize! Kako to odjednom nismo zainteresirani? Jesmo li mi to doista prokleti ili samo bolesni?
Jedino što je u toj tragediji bilo vedro spontane su riječi jednog strojara, radnika Izgradnje, koji je svojem prijatelju javio u četvrtak: "Dolazim u petak s terena - rušimo upravu." (!?)

nedjelja, 05.08.2007.

Nostalgija svakodnevna

Zašto ti, čovječe, misliš da je čežnja za boljim vremenima, nostalgija za nečim ljepšim, istoznačnica s "jugonostalgijom"? Nostalgija je inače, po Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, sentimentalni žal za minulom srećom, vremenom, prijateljima i slično. Iz ovoga slijedi da smo svi nostalgičari. Izgubili smo sreću i prijatelje, izgubili smo vrijeme u kojem je sustav vrijednosti bio kudikamo moralniji, pošteniji, u kojem su ljudi bili moralniji, kulturniji, pismeniji. Pa, ako baš hoćemo, izgubili smo i Jugoslaviju po kojoj smo se mogli doista slobodno kretati za razliku od ove današnje Hrvatske gdje se nitko živ ne osjeća sigurnim, niti se može kretati slobodno.
Naravno da Jugoslavija nije bila princeza, nije bila obećana zemlja, nije bila bez mana; trebalo ju je samo konfederalizirati kako je htjela ona momčad Savke Dabčević-Kučar istinski u "Hrvatskom proljeću", za razliku od Tuđmana i onih jugoslavenskih kreatura u ostalim republikama, devedesetih godina prošloga stoljeća. Oni se gubili energiju i strpljenje građana na stvaranju nekakve konfederacije, ali ju nisu željeli. Jedini autoritet tih godina u Jugoslaviji i izvan nje, predsjednik SIV-a Ante Marković, bio je odbačen jer nije želio rat! Bio je priznati gospodarstvenik i političar, bio je sklon „socijalističkom kapitalizmu“, okretao se tržištu, ne baš liberalnom, a prvi je bio protiv pomaganja posrnulim firmama, već onima koje posluju s ostatkom dohotka.
Nažalost, nismo imali nepismenih tajkuna, nismo imali tajkuna uopće, ali smo imali radnički stalež kojega se i pjesma sjetila; "... pla-pla-plavi se Jadran talasa, ra-ra-radnička odmara se klasa,...". Kako se danas odmara radnička klasa? Na tekovinama rata.
Ovaj je uvod zapravo bio izazvan nostalgijom. Nostalgijom za Ogulinom kakav je bio nekada. On nije imao nove fasade, nije imao kanalizaciju bez pročistača i recipijenta jer nije imao ni kolektora (kao da oni danas nečemu služe), nije imao svake godine novi asfalt na istim cestama, ali je imao dušu i zadovoljno građanstvo.
Kako bi danas izgledao Zagreb da nema gričkog topa i pucnja u podne? Kao Ogulin bez parne sirene koja je u 14,00 sati označavala kraj radnog vremena na pilani i svim ostalim proizvodnim i inim pogonima.
Svi su ljudi radili i svi su išli na godišnji odmor. Radili su osam sati, a prekovremeni se plaćao. Radili su u DIP-u, Ventilatoru, Sintalu, Izgradnji, Paromlinu. Radili su i u Zvijezdi s punim policama kvalitetne robe. A gdje su danas? Svratite na pilanu; ugledat ćete neke „kulise“ za američke filmove strave i užasa, na Sintalu je jedna nepodnošljiva hrpa otpadnog materijala kojemu su se Josipdolci othrvali bez obzira na velikog Dikana. Čini se da je zbog toga i pukla veza s Vlatkom Pokos. U paromlin i silose ne ulazite. Ili će vam nešto pasti za vrat ili će vas ujest' guja.
I sada na kraju; srušili su Izgradnju! Srušili su simbol graditeljstva i građevnog obrtništva u Ogulinu. Nije u Ogulinu i Zagorju bilo obitelji u kojoj nije bilo zaposlenog u Izgradnji. Tu su se učili zidari, tesari i armirači, električari i vodoinstalateri, bravari i limari, strojari. Odatle su kao stručnjaci odlazili u druge firme, u druge gradove, na baustele u Njemačku, Austriju, Italiju. Na biro rada, u mirovinu. Nikada više u Klenovicu, niti Lošinj, na igre građevinara i sindikalne izlete. Sve je to otišlo u pizdu materinu.

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv