Zašto ti, čovječe, misliš da je čežnja za boljim vremenima, nostalgija za nečim ljepšim, istoznačnica s "jugonostalgijom"? Nostalgija je inače, po Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, sentimentalni žal za minulom srećom, vremenom, prijateljima i slično. Iz ovoga slijedi da smo svi nostalgičari. Izgubili smo sreću i prijatelje, izgubili smo vrijeme u kojem je sustav vrijednosti bio kudikamo moralniji, pošteniji, u kojem su ljudi bili moralniji, kulturniji, pismeniji. Pa, ako baš hoćemo, izgubili smo i Jugoslaviju po kojoj smo se mogli doista slobodno kretati za razliku od ove današnje Hrvatske gdje se nitko živ ne osjeća sigurnim, niti se može kretati slobodno.
Naravno da Jugoslavija nije bila princeza, nije bila obećana zemlja, nije bila bez mana; trebalo ju je samo konfederalizirati kako je htjela ona momčad Savke Dabčević-Kučar istinski u "Hrvatskom proljeću", za razliku od Tuđmana i onih jugoslavenskih kreatura u ostalim republikama, devedesetih godina prošloga stoljeća. Oni se gubili energiju i strpljenje građana na stvaranju nekakve konfederacije, ali ju nisu željeli. Jedini autoritet tih godina u Jugoslaviji i izvan nje, predsjednik SIV-a Ante Marković, bio je odbačen jer nije želio rat! Bio je priznati gospodarstvenik i političar, bio je sklon „socijalističkom kapitalizmu“, okretao se tržištu, ne baš liberalnom, a prvi je bio protiv pomaganja posrnulim firmama, već onima koje posluju s ostatkom dohotka.
Nažalost, nismo imali nepismenih tajkuna, nismo imali tajkuna uopće, ali smo imali radnički stalež kojega se i pjesma sjetila; "... pla-pla-plavi se Jadran talasa, ra-ra-radnička odmara se klasa,...". Kako se danas odmara radnička klasa? Na tekovinama rata.
Ovaj je uvod zapravo bio izazvan nostalgijom. Nostalgijom za Ogulinom kakav je bio nekada. On nije imao nove fasade, nije imao kanalizaciju bez pročistača i recipijenta jer nije imao ni kolektora (kao da oni danas nečemu služe), nije imao svake godine novi asfalt na istim cestama, ali je imao dušu i zadovoljno građanstvo.
Kako bi danas izgledao Zagreb da nema gričkog topa i pucnja u podne? Kao Ogulin bez parne sirene koja je u 14,00 sati označavala kraj radnog vremena na pilani i svim ostalim proizvodnim i inim pogonima.
Svi su ljudi radili i svi su išli na godišnji odmor. Radili su osam sati, a prekovremeni se plaćao. Radili su u DIP-u, Ventilatoru, Sintalu, Izgradnji, Paromlinu. Radili su i u Zvijezdi s punim policama kvalitetne robe. A gdje su danas? Svratite na pilanu; ugledat ćete neke „kulise“ za američke filmove strave i užasa, na Sintalu je jedna nepodnošljiva hrpa otpadnog materijala kojemu su se Josipdolci othrvali bez obzira na velikog Dikana. Čini se da je zbog toga i pukla veza s Vlatkom Pokos. U paromlin i silose ne ulazite. Ili će vam nešto pasti za vrat ili će vas ujest' guja.
I sada na kraju; srušili su Izgradnju! Srušili su simbol graditeljstva i građevnog obrtništva u Ogulinu. Nije u Ogulinu i Zagorju bilo obitelji u kojoj nije bilo zaposlenog u Izgradnji. Tu su se učili zidari, tesari i armirači, električari i vodoinstalateri, bravari i limari, strojari. Odatle su kao stručnjaci odlazili u druge firme, u druge gradove, na baustele u Njemačku, Austriju, Italiju. Na biro rada, u mirovinu. Nikada više u Klenovicu, niti Lošinj, na igre građevinara i sindikalne izlete. Sve je to otišlo u pizdu materinu.
Post je objavljen 05.08.2007. u 07:00 sati.