Light Wanderings

Flickr

Another one

U mene mlada glava k'o zelena trava,
kano mlada voćka na golomu brdu;
kako koji vjetar puha,
tako s njom okreće!

Ali, vi ste mudre i poštene glave,
koje ćete meni oprostiti
i hrđave glase ne prenositi.

Koja bude hrđava i pogana,
ona će ostat' vama pod nogama.

A koja bude dobra i poštena,
ona će otić' po svijetu
kano pčela zvukom po cvijetu.


Da bi vas se svako dobro držalo
Kao što se bršljan drži drva i kamena,
Pijesak mora dubokoga,
Zvijezde neba širokoga,
A anđeli Boga pravednoga.

(trad. iz konavoske zdravice)



Bonfire and el e ment (ali) s
Water
Fire
Earth
Air
...subject to change...as everything in life...


Poglavica Tika-Taka


U noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca, okupilo se Veliko Vijeće sela na redovno zasjedanje. Trebalo je razmotriti proteklo razdoblje i donijeti važne odluke za naredno.
Osjeća se nezadovoljstvo među vijećnicima, ali i ostatkom plemena koje stoji izvan šatora i čeka rezultate. Naime, po mišljenju većine pripadnika plemena, poglavica Tika-Taka doveo je svojim odlukama i načinom vladanja plemensku zajednicu do ruba propasti. Zaključili su da selu prijeti glad, zemlja je raspodijeljena, većina dobara i zaliha završila je u rukama prolaznika i prosjaka.

Jedna od rijetkih zadovoljnih osoba u šatoru to veče bijaše Bijela Ptica, članica Velikog Vijeća i prapraprapraunuka osnivača sela. Njezine oči sjajile su se poput stakalca na mjesečini. Bila je svjesna da se čitavo selu ustalo protiv poglavice Tika-Taka, ali se nadala da će mu produžiti ovlasti, jer je on vodio pleme upravo na onaj način kako je prema legendi njen prapraprapradjed govorio da treba.

Poglavica Tika-Taka, iako svjestan pobune plemena, nije odavao nesigurnost. I njegove su oči odražavale poseban sjaj kada bi pogledao prema Bijeloj Ptici.

Te je duge noći glavnu riječ vodio vijećnik Sivi Hrast koji je posljednjih mjeseci polako i pripremao pobunu u selu. Iznosio je neoborive razumske činjenice protiv poglavice Tika-Taka.
«Živimo na najplodnijoj zemlji u okolici, a najsiromašniji smo! Radimo najviše od svih plemena u okolici, a jedva preživljamo! To ne da graniči s ludilom! To jest ludilo!», bjesnio je obraćajući se članovima Velikog Vijeća.

Malo, po malo, većina vijećnika iznijela je sličan stav. Došlo je vrijeme na poglavicu Tika-Taka da kaže što ima, prije izglasavanja daljnjeg povjerenja.

«Dragi moji, upravo zato što smo blagoslovljeni najbogatijom zemljom, trebamo biti milostivi prema onima koji je nemaju. Upravo zato što smo najvrijedniji, trebamo darovati one koji nisu shvatili radost stvaranja. Jesmo li u nestašici ovisi o mjerilu kojim se mjeri. Ovisi o tome i što se mjeri.» - tih nekoliko rečenica bilo je sve što je rekao u svoju obranu.

Bijela Ptica drhtala je od radosnog uzbuđenja. Činilo joj se da poglavica Tika-Taka izgovara riječi koje je slušala u djetinjstvu. Zvučale su poput pjesme kojom ju je majka uspavljivala. Bile su to riječi njenog prapraprapradjeda, riječi kojima je mudro upravljao selom, riječi koje su se poput povjetarca godinama isprepletale kroz kose muškaraca i žena toga plemena. I njegovi mudri napuci donosili su mir i zadovoljstvo plemenu, sve do posljednih godina kada je jedan putnik namjernik donio njima do tada potpuno nepoznatu bolest.

Plemenski vrač Kameni Korijen nazvao je tu bolest opijumom, jer je zamućivala svijest. Manifestirala se tako da bi oboljeli osjetio potrebu sakupljanja, gomilanja potrebnog i nepotrebnog. Za tolike razne stvari svaki oboljeli još bi dodatno sagradio jednu nastambu. Nekolicina njih i nekoliko nastambi u kojima su držali sve te stvari koje uglavnom nisu niti koristili. Bilo im je važno samo da ih posjeduju, te da ih i dalje prikupljaju. A za to im je trebalo sve više i više sredstava. Onaj koji je imao samo jednu nastambu punu nepotrebnih stvari osjećao se neuspjelim i siromašnim naspram oboljelog koji je imao već dvije. Po prvi puta se u selu pojavila i bolest krađe i otimanja. Bolest se brzo širila i iako je Kameni Korijen pronašao lijek za nju, stanovnici sela odbijali su ga uzimati.
Uživali su u svojoj bolesti.

Samo je nekolicina uspjela sačuvati se od epidemije, koristeći savjete mudrog i iskusnog vrača, no većina je sela bila zaražena. Mudrost koja je selo održavala sva ta stoljeća, a uz pomoć koje je vladao i poglavica Tika-Taka, plemenu više nije odgovarala jer je bila u suprotnosti sa svime što su sada željeli.
Bolest je potpuno promijenila njihovu svijest, navike i uvjerenja.
Rađala su se i djeca s virusom koji su naslijedila od roditelja. Oboljeli više nisu dolazili na ritualne plesove i pjevanja. Smatrali su to gubitkom vremena koje mogu utrošiti u skupljanje.

Omjer oboljelih i zdravih bio je takav da su oboljeli zdrave proglasili čudacima i neradnicima.

Vijeće je napokon te večeri, u noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca donijelo odluku. Poglavica Tika-Taka je smijenjen. Novi poglavica postao je Sivi Hrast. Odluka je prenešena plemenu koje je vrištalo od veselja očekujući bolje dane.

U šatoru su u tišini ostali vrač Kameni Korijen, vijećnik Brzi Konj, Bijela Ptica i sada već bivši poglavica Tika-Taka.

Tuga je preplavila njihova srca, ali znali su da ne mogu pomoći onima koji ne žele pomoć. Kameni Korijen znao je još nešto. Bolest ima razne oblike, a jedan od njih je smrtonosan. Njegov sin bio je među prvima koji je podlijegao. Prvi znak smrtonosne faze bio je osjećaj koji je do tada bio gotovo nepoznat u plemenu.
Bio je to osjećaj straha.
Strah od gubitka stečene imovine, strah od susjeda, strah od onoga što su nazvali nesposobnost da ispunjavaju porive koje su dobili bolešću. Taj strah nagrizao je srce da bi ga s vremenom konačno i rasparao.

Četvorica članova plemena sjedila su u tišini. Vrač tiho, ali odlučno prozbori:
«Moramo ustrajati na izliječenju za one za koje još ima nade. To je naše pleme i ne smijemo posustati.»
Bijeli Korijen počeo je tiho, a zatim sve glasnije pjevati, pridružili su mu se Bijela Ptica i Tika-Taka, dok je Brzi Konj davao ritam udarajući rukama po koljenima i bosim stopalima po zemljanom podu.

Vani je i dalje vladala buka i žamor članova plemena oduševljenim novim Poglavicom, no ako se malo, samo malo obratila pažnja, mogao se čuti nenametljiv, skladan i ritmičan zvuk koji je dolazio iz šatora utonulog u tamu noći mladog mjeseca.
Nenametljiv, skladan, ritmičan, uporan i iscjeljujući zvuk.

No, mogao ga je čuti samo onaj koji ga je tražio.

Oceana, 21.02.2006.





Mjesecu
...promatram ga kako doplovljava s istoka... obrisi tek propupalih grana pokušavaju ga na tren sakriti od mog pogleda, no nailazi nestašni vjetar i podiže ih poput dječijih ruku u vis, otkrivajući
nebeskog lampaša u svoj njegovoj punini. Odvraćam pogled, ali on ne skida pogleda s mene, stabla, šumarka pored zgrade, ulice, klizi po autocesti prema Karlovcu, zaranja u Mrežnicu, presvlači stijene na Velebitu u srebrne vilinske kose, odmara se plutajući na slanoj jadranskoj tekućini...poput tepiha prostire od sebe ljeskavi vijugavi most prema obali...otkriva zaboravljene divlje puteve obrasle ružmarinom, kaduljom, timijanom...provlači se kroz makiju, nježno dotiče stoljetna kamena zdanja...i odlazi dalje...uvijek isti, uvijek drugačiji...uvijek ovdje i uvijek tamo...
Oceana



***
listovi - možda ih jednom i nastavim ispunjavati

Stream of Thoughts

Odgovor na FAQ Zašto pišem blog?

o novim policama za knjige .

eterična ulja ili S poznatim u nepoznato

o stablu i korijenima




Copyright: Oceana
Text
Photo (since 10/10/2006)




O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.

Chief Yellow Hawk, Sioux