GLAVNI TAJNIK HDZ-a OČITAO LEKCIJU PREMIJERU 'Gospodine Milanoviću, ja sam Milijan Brkić. Samo moji ratni suborci mogu me zvati Vaso!'


Autor: Portal Jutarnji.hr, 3o.11.15.

Zoran Milanović odaslao je iz Bruxellesa nekoliko oštrih strelica prema HDZ-u rekavši da je razina 'Tomislava Karamarka i Vase Brkića, razina tamnog vilajeta'. Odgovor s druge strane nije trebalo dugo čekati, oglasio se Milijan Brkić,i to preko Facebooka. Glavnog tajniku HDZ-a posebno je zasmetala činjenica da ga je premijer zvao nadimkom.


Milanović ponovno nije odgovorio predsjedniku HDZ-a g.Tomislavu Karamarku na javni upit, tko to štiti kriminal SDP-ove Vlade, DUDI-a, njegova brata Krešimira i tko upravlja obavještajnim podzemljem.

Zoran Milanović nekadašnjem Ravnatelju Hrvatskih sigurnosnih službi i Načelniku PU Zagrebačke iz ratnih vremena slavnih "ALFI", koji su zajedno s drugim ratnim postrojbama obranili Hrvatsku, odgovara da smo Karamarko i ja "tamni vilajet". Što očekivati od propalog diplomata i tehničkog preds. Vlade RH kojem branitelji smrde, a svi koji su odlazili braniti Domovinu za njega su polupismena sirotinja, dok je urbani dečko s Knežije, Zoran Milanović dezertirao u "briselske hodnike". Najteža odluka iz njegove "odiseje" u Briselu, bila je, za koji će se polovni automobil odlučiti. To je "braniteljska" biografija čovjeka koji je cijelu Hrvatsku svojom nesposobnom politikom doista pretvorio u "tamni vilajet".

Inače "Vaso" je moj kodni ratni nadimak, ali to "BRISELSKI ZOKA" koji rata nije vidio ne može ni znati. Za gospodina Zorana Milanovića, ja sam Milijan Brkić. Moji ratni suborci me mogu zvati "Vaso"!

HRVATSKU trebaju voditi oni koji HRVATSKU vole, oni koji vole
HRVATSKI NAROD, oni koji su se za hrvatski narod i hrvatsku državu
borili......

LUKA BEBIĆ, Bujica, 27. 11. 15.

Darko Pajičić

VUKOVAR U ŠOKU
(Dnevno.hr)
UMRO DARKO PAJIČIĆ
Autor: Snježana Vučković Subota, 21. Studeni 2015. u 12:58

"Ležao je na podu kao mrtav. Glava mu je bila u krvi. Desetak policajaca samo je stajalo pokraj njega i nitko mu nije htio pomoći", kazala je tada svjedokinja.

Darko Pajičić koji je obrani Vukovara pristupio kao maloljetni branitelj a koji je završio i u logoru, umro je danas u vukovarskoj bolnici.
Podsjetimo, fotografije Pajičićevih stravičnih ozljeda nastalih nakon okršaja s policajcem koji je na njega fizički nasrnuo kako bi ga spriječio u skidanju ćirilične ploče, zgrozile su Hrvate.
– Ležao je na podu kao mrtav. Glava mu je bila u krvi. Desetak policajaca samo je stajalo pokraj njega i nitko mu nije htio pomoći. Ovo je strašno, je li ovo pomoć da preživimo 18. studenog? Otvorili su vrata pakla, nekoga će spržiti. Koga, ne znam – rekla je tada svjedokinja događaja Vilma Vidović.
Hrvati pamte i tadašnju reakciju ministra Ostojića:
“Vukovarski branitelj Darko Pajičić ozlijeđen je kada je sam pao na pod, a bio je pod utjecajem alkohola. Krv je pala zbog rakije”, konstatirao je ministar.


Pokopan hrvatski branitelj i logoraš Darko Pajičić
Autor: PF/HRT
23. 11. 2015.
Na vukovarskome Memorijalnom groblju, uz vojne počasti, pokopan je hrvatski branitelj i logoraš Darko Pajičić.

Branitelji iz cijele zemlje došli su u Vukovar na pogreb. Darko Pajičić imao je samo 17 godina kada se priključio obrani grada.

No ostao je upamćen po incidentu pred zgradom policije, kada je prije dvije godine pokušao razbiti ploču s dvojezičnim natpisima i sukobio se s policajcem. Tada je zadobio teške ozljede glave.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara smatra da je njegova smrt posljedica sukoba s policajcem koji je, kažu, prekršio ovlasti. Zatražili su ostavku ministra Ranka Ostojića.

Ne treba provesti hajku na Sašu Sabadoša tog milicajca u hrvatskoj odori njega treba samo procesuirati prema važećim zakonima pogotovo po kazenoj odgovornosti. Ranko Ostojić i Zoran Milanović nose Darka Pajčića na duši i sukladno nakaradnoj politici koja u Hrvatskoj vlada posljednih 20 godina oni neće odgovarati zbog toga, izjavio je predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Jelić.



Maloljetni dragovoljac Domovinskog rata Darko Pajičić, čovjek koji je preživio rat, a stradao u miru pred policijskom postajom u Vukovaru, umro je u noći s petka na subotu.

Pajičić je umro od posljedica premlaćivanja i teških ozljeda glave koje je zadobio od Ostojićeve policije 12. studenog 2013. godine u Vukovaru.

Darka Pajčića teško je ozlijedio policajac Saša Sabadoš u Vukovaru, nakon što je pokušao razbiti dvojezičnu ploču koju je Milanovićeva vlada pod okriljem noći postavila na hrvatske institucije u Vukovaru.

Podsjetimo, kako bi ublažio odgovornost policije u ovom slučaju, ministar unutarnjih poslova Ranko Otojić u Saboru je javno kazao da je “rakija kriva za teško ozljedu Darka Pajčića”.

M.S./croative.net


Donio slobodu Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa u "slobodi" ubijen zbog ćirilice.

Ima li kraja crvenokmerskoj strahovladi i crvenokmerskim ubojicama?

"Iza leđa mi se zaletio i glavu mi razbio momački Bez opomene. Tri tjedna u komi.

Ni četnici u logoru nisu me ovako pretukli..

Ćirilica me nervira, bio sam u logoru gdje su me stalno tukli i maltretirali..."

Saša Sabadoš, prijeteći pištoljem, zabranio davanje pomoći Darku.




Crvenokmerska poruka:

"Saši ne smije ni vlas s glave pasti!"

Fra Vjeceslav Janjić (u oproštajnom govoru):

"Velike su muke hrvatskoga naroda. Na licu mjesta Darku je presuda izrečena.

Za ovaj zločin nitko ne će odgovarati. Koji to moćmik ne dopušta kažnjavanje srpskih zločina?

...

Prije ispitivanja .Isus je bio osuđen.

Pilat je u svojoj ladici zapisao: Smrt je zaslužio.

A Bijelo dugme pjeva: -Milicija trenira strogoću da ne bude sve kako ja hoću.

Darko je završio bez procesa.

Zapisano je: -Rakija je svemu kriva.

Može li čovjek zbog rakije pasti i ostati bez pola glave?"

(nastavlja se)

Diego Miletić: Najveći hrvatski ribar u svijetu, vlasnik brodova tunolovaca



Objavljeno: 18. studenoga 2015.


Diego Miletić: Jedini sam Hrvat u povijesti koji je izgradio nove brodove tunolovce. Danas ih imam četiri i ove godine ulovit će oko 30 tisuća tona tune na Pacifiku

Velik je broj Hrvata na svim stranama svijeta, koji su ostvarili vrhunske poslovne karijere, a da mi u Domovini o tome jedva išta znamo. Dok sa svoja četiri broda tunolovca na Pacifiku lovi tune, Diego vjekoslavdiegomileticVjekoslav Miletić zna da je najjači Hrvat ribar u svijetu i da je već odavno ostvario svoj mladenački san, ali i da tu nije kraj njegovim pothvatima. Želio bi dio svoga znanja i kapitala uložiti i u Hrvatsku koju voli i obožava kao rođenu majku, toliko da ju posjećuje nekoliko puta godišnje. No to ne ovisi samo o njemu nego o općim uvjetima privlačenja stranoga kapitala, napose kapitala naših ljudi iz svijeta. Nakon više od 40-ak godina rada u svijetu, Vjekoslav Diego Miletić može na trenutak zastati i retrospektivno prikazati svoj dosadašnji život u jednoj nadasve lijepoj priči o uspjehu.

Rođen je 1954. u Grabovici u Hercegovini kao Vjekoslav Miletić. Otac mu je radio na željeznici u Pločama kamo se preselila cijela obitelj, otac, majka i njih tri sina. Živjeli su u krajnjoj oskudici, Vjekoslav je završio srednju pomorsku školu i godine 1974. pobjegao u Njemačku, zaposlio se u brodogradilištu u Hamburgu, zatim ukrcao na brod tunolovac, dospio do Portorika i Ekvadora gdje je dobio državljanstvo, dobio novo ime Diego (jer u zemljama Južne Amerike osobe imaju dva imena i dva prezimena), koje je španjolski ekvivalent hrvatskoga imena Vjekoslav, radio u svjetski poznatoj kompaniji, a onda krenuo s Diego Miletic2vlastitim brodovima tunolovcima i razvijao biznis tako da danas sa svojim brodovima ulovi godišnje i do 30 tisuća tona tune. Jedini je Hrvat koji je stvorio nove brodove tunolovce velike nosivosti i jedan je od najuspješnijih, najmoćnijih i jedan od najimućnijih Hrvata u svijetu. S Diegom Miletićem susreo sam se ovih dana u Splitu u društvu s njegovim i mojim prijateljima Markom Skejom i Marko Perkovićem Thompsonom. I već nakon prvih desetak minuta druženja shvatim da je Diego Miletić, velik čovjek i velik domoljub, a ne samo veliki poduzetnik. Na početku ovoga susreta i intervjua molim ga da pokuša sam sebe predstaviti.

„Ja sam emigrant, praktički sam 1974. godine pobjegao u Njemačku iz Ploča. Rodio sam se u Grabovici, ali sam 1962. godine došao u Ploče jer mi je otac radio na željeznici. Tamo smo dobili nekakav stan, otac je radio, bio sam još s majkom i dva brata. Završio sam srednju pomorsku. Pobjegao sam od komunizma, nisam se uopće slagao s tim nakaradnim sustavom u kojemu smo živjeli. Moj je otac radio na željeznici, a od njegove mjesečne plaće nismo mogli pošteno živjeti ni dva dana. Majka je čistila ulaze, na poljoprivredi je dodatno radila kako bi nas prehranila. Nas tri brata imali smo jedne rebatinke. Ako jedan ide vani, druga dvojica ne mogu. Odrasli smo praktički na kruhu, masti i šećeru. To je bilo bijedno i jadno. Zato sam nakon srednje pomorske škole pobjegao za Trst, iz Trsta u Švicarsku, iz Švicarske u Hamburg. Želio sam iskoristiti svoju pomorsku školu, zaposliti se u Hamburgu ili na nekome brodu. Vidio sam tada da su se naši Hrvati koji su se zapošljavali u Njemačkoj vraćali doma kao moćni ljudi, i gradili kuće. Ja sam znao da o svojoj budućnosti kakvu sam priželjkivao mogu odlučiti jedino u emigraciji, nikako u tadašnjoj državi gdje nisam mogao ni do čega doći. Zato sam otišao 1974. godine.

(Dio štiva, Hrvatski tjednik,18.11.15.)

(nastavlja se)

(nastavlja se)

(nastavlja se)

HRVATSKA.
DUBOKA HUDA JAMA.

INOSLAV BEŠKER DIP nam još uvijek nije rekao sve o tome kako smo glasovali



Autor: Inoslav Bešker


Koliki je postotak hrvatskih birača glasao za Domoljubnu koaliciju, a koliki za Hrvatsku (koja) raste? Na to pitanje, krajnje jednostavno i drugo po važnosti nakon svakih izbora - još nije bilo odgovora u trenu pisanja ovog komentara, 40 sati nakon zatvaranja birališta.

Uzalud sam gledao na internetske stranice Državnoga izbornog povjerenstva, uzalud sam im telefonirao, uzalud sam im poslao e-poruku. Taj podatak kriju kao zmija noge.

“Đe’e tu log’ka?”, pitao bi se dječarac iz prostog vica. Ja je dokučiti ne mogu, iz DIP-a mi je ne otkrivaju, iako su u telefonskoj komunikaciji bili veoma ljubazni i susretljivi - ali podatkom ne raspolažu.

Ma, ljudi moji, je li to moguće? DIP je precizno liferovao podatke po izbornim jedinicama, tako da smo iz sata u sat mogli pratiti koliko je postotaka osvojila pojedina lista bilo u kojoj jedinici i koliko joj je to mandata nosilo i napokon donijelo, uključujući i izračun po D’Hondtovoj metodi.

To je bio odgovor na pitanje prvo po važnosti: kakav će biti raspored snaga u Saboru. DIP se iskazao, premda je izračun bio nešto sporiji od obećanoga.

E sada: kako su dobili podatak o postocima po izbornim jedinicama? Krajnje jednostavno: broj punovažnih glasova za pojedinu listu podijelili su brojem ukupno glasalih i pomnožili sa 100. Za to nije nužno studirati statistiku, to smo učili u VII razredu osnovne škole, pošto smo u V naučili baratati decimalnim brojevima, a u VI razlomcima. Davno bilo, pa pamtim (ne pitajte što sam jučer objedovao).

Postoji, doduše, tehnička razlika: mi smo tada računali “pješke”, olovkom po papiru, desetak godina kasnije pojavili su se džepni elektronski kalkulatori (tada smo ih zvali “digitronima”), a još desetak godina kasnije elektronski računski listovi (koje danas, po istoj logici, zovemo: “excel”).

Račun, koji je mogao biti prilično zamoran (pogotovu ako djelitelj ima šest znamenaka, kao u slučaju broja glasača u našim izbornim jedinicama, ili čak sedam u svekolikoj Hrvatskoj, i domovinskoj i domoljubnoj) postao je jednostavan i brz, takoreći u tren oka, a i pouzdaniji: strojevi su suviše glupi da bi pogriješili.

Pa tko nam onda brani da sami zbrojimo rezultate svih jedinica i dobijemo nacionalne postotke? Brani nam DIP: objavio je postotke ali je prikrio brojeve, i ukupno glasalih i po listama. A jedino tako se može dobiti točan podatak, nije korektno zbrojiti postotke i podijeliti ih brojem jedinica, jer se međusobno razlikuju i po broju birača i po broju glasača.

Više od 40 godina pratim izbore po raznim državama, nikada još nisam doživio da ukupan postotak ne stiže ni nakon podatka o razdiobi mandata. Nadam se da kao rezon neće biti navedeno ponavljanje izbora na onih nekoliko mjesta, jer njihovi rezultati teško da mogu promijeniti i drugu decimalu postotka.

Prekjučer sam, suočen s neobjašnjivim manjkom toga ključnog podatka, ponudio DIP-u da ću mu sâm, po umjerenoj cijeni, izraditi excelov list za izračun. I na to sam jučer u podne još čekao odgovor.

Jutarnji, 12. 11. 15.

(slijedi...)

7D, 6.11.15.

(slijedi...)

POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (PRVI DIO)

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (DRUGI DIO)


KAKVA JE TA LIČKA DIVIZIJA

U gračanskom stožeru VI. ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili Hrvati. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se isticao veliki broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba.

Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" koljača VI. ličke divizije na gračanskom području su sljedeća:
Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1.184 civila Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su:
Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenak, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija), i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9.150 ljudu, isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 - 12 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfenkciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice." Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovalom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAV I ŠUTNJA, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15.000 nedužnih ljudi, raspuštena je u kolovozu 1945.Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

(slijedi...)

TAKO GOVORE HRVATSKI RATNICI I RODOLJUBI:


AKO ĆE SUTRA HDZ DOĆI NA VLAST ZBOG VLASTI,
DAO BOG DA NIKAD NE POBIJEDI!
VLAST JE ŽRTVA I SLUŽENJE PROSPERITETU NARODA.

DAMIR KRSTIČEVIĆ