U Ukrajini pao Staljin.
Odvarili mu noge. Pa tresnuo.
Kako je to lijepo vidjeti i čuti!

A u Zagorju Kinezi se dive "monumentalcu",
drugu 'gospodinu' Titi,
koji još trorozima svira
u šupljim glavama.
A moderni hrvatski derači živih Hrvata
drže mu gipsanu i brončanu glavetinu
umjesto televizora
u uredima.

Zamislite.

Što bi bilo
da su glavurde od zlata?
Tko bi je prvi unovčio
i platio
kurvu?

Prestrašeni i neodgojeni titoističko-crvenokmerski bubuljičavi deran,
popravljač kravate i mrzitelj hrvatskih dragovoljaca
koji mu besplatno donesoše na dlan neovisnu hrvatsku državu,
koju taj deran-odrpanac ne voli i ne štuje.
Što više obespravljenih i nesretnih Hrvata, što više pretučenih i uhapšenih Hrvata,
to njegova veća sreća.
Nije grijeh biti ateist.
Grijeh je biti Tito nakon Tite, Staljin nakon Staljina...
Grijeh je biti nečovjek.
I ništa dobra ne činiti Hrvatskoj.
Veliki je grijeh bacati sol na duboke hrvatske rane.

Derane, odrpanče nekulturni, srami se!

Velikosrpske konstrukcije

Na osnovu Jelčićevih dokaza i povijest Židova u NDH dobrim je dijelom falsificirana. Za razliku od Beograda koji je njemačka okupacijska vlast s velikim zadovoljstvom i ponosom proglasila jedinim Juden frei gradom u Europi, pohvalivši srpsku vladu Milana Nedića," njemački izvještaji pišu kako je hrvatska strana odugovlačila i "uvijek iznova isticala da je to teško, jer hrvatskoj državi nedostaju stručno školovani ljudi koji bi ih zamijenili i jer je židovska rodbinska povezanost vodećih Hrvata , uključujući samog poglavnika, teška prepreka za odlučan daljnji postupak protiv Židova."
Jelčić piše: "Nije bio mali broj Hrvata, puno ih je više nego što se priznaje, koji su se otvoreno založili za svoje židovske sugrađane i spašavali ih od progona." Navodi i podatak kako je nakon komunističke presude Stepincu 1946. "tadašnji predsjednik udruge američkih Židova Louis Breler održao prosvjednu konferenciju u Bronxu i rekao: 'Ovaj veliki čovjek osuđen je kao suradnik nacizma. Mi prosvjedujemo protiv takve klevete. Uvijek je bio vjeran prijatelj Židova i nije to skrivao ni u vrijeme okrutnih progonstava pod režimom Hitlera i njegovih pristaša. Uz Pija XII. nadbiskup Stepinac bio je najveći branitelj progonjenih Židova u Europi'."Spominje poimence i 28 Židova, generala vojske NDH.
A poslije rata? Unatoč Nedićevom Juden frei-u Srbe su, za razliku od Hrvata, Židovi prihvatili kao svoje prijatelje. Razlog za to Jelčić je sažeo ovako: "Oni koji danas govore u ime Židova u Hrvatskoj bili su u doba komunističke Jugoslavije Jugoslaveni, a ne Židovi (kao što su i danas)." Njima pridodaje i one koji Hrvatima "izriču generalnu osudu na temelju jedne iznimne epizode u njihovoj povijesti u jednom iznimnom vremenu, a ne na osnovu cijele hrvatske povijesti, koja, ako ćemo razgovarati s činjenicama u ruci, stoji u flagrantnoj suprotnosti s događajima koji obilježavaju tu epizodu."
Jelčić, dakle, na osnovu prešućivanih ili zatajivanih dokaza, otkriva mnoge istine hrvatske povijesti XX. stoljeća. Time dokazuje da je današnja konfuzna i ideološki polarizirana hrvatska stvarnost djelo i posljedica lažno napisane povijesti. Da stoga nije iznenađenje da se Domovinski rat kvalificira kao "zločinački pothvat i djelo etničkog čišćenja Srba" i pita se nije li možda, osim već pobrojanih razloga, "toj žalosnoj sudbini hrvatstva pridonio svoj nemali udio i Krleža svojim 'realističnim' defetizmom." Na kraju knjige citira mnoge misli Ante Starčevića i A.G. Matoša koji je početkom 20. stoljeća napisao i da Hrvati imaju "nešto ropskog, lakajskog u govoru i ponašanju." Slijedom toga nije li onda normalno da nam je povijest takva kakva jest?

Andrija Tunjić o knjizi "100 KRVAVIH GODINA XX. STOLJEĆA U HRVATSKOJ POVIJESTI" Dubravka Jelčića

O, kad će se urušiti hrvatska crvenokmerska
i srbočetnička Bastilja u Hrvatskoj?!

Nitko se nije nadao da će taj hrvatski četnik oživjeti.
A jest!
U prvom susretu s novinarima , nakon bolesti, reče:
"Mogu vam reći da nisam bio ni u tunelu niti sam vidio
svjetlo na kraju tunela."
I doda: "Mogu pojesti pola pečenoga janjeta, drugu polovicu malo kasnije,
mogu popiti pola bačve crnoga vina i svladati stotinu hrvatskih branitelja."
I još nadoda: "A to sam činio svaki dan i činit ću:"

Tako govoe oni koji Hrvatsku nisu željeli, koji su se protiv nje borili
i koji je vode.
U propast.

Jadna moja zemljo!
Živjet će moja HRvatska!

Velikosrpske konstrukcije

I sudbina mnogih drugih znamenitih Hrvata određena je i kreirana u kuhinji protivnika hrvatske samostalnosti. Žrtve toga su Milan Šuflay, za koga se zalagao i Albert Einstein, Ivo Pilar, Mile Budak, Alojzije Stepinac, pa i danas Franjo Tuđman. Ali i mnogi drugi koji su ustrajavali na hrvatskoj državi, a koji su robijali ili ubijeni za hrvatske ideale.
Izrazitu pozornost posvetio je poznatoj povijesti Drugoga svjetskog rata. Za Jelčića ona je napisana na neistinama. Neistina je da su komunisti digli ustanak protiv fašista, jer su s njima bili u koaliciji sve do 22. lipnja 1941. godine, sve do njemačkoga napada na SSSR. Laž je da je Tito bio u drvarskoj pećini kada je njemačka vojska izvela desant na Drvar jer je o tome bio obaviješten iz"vrha Abwerha u Hrvatskoj", u kojem je "bio i bivši član CK KP Austrije, njemački časnik Klaser." Neistinite su komunističke i velikosrpske konstrukcije i laži o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. "Cijeneći svaku nevinu žrtvu i ne umanjujući težinu zločina" Jelčić dovodi u sumnji i oko 80.000 jasenovačkih žrtava svjedočenjem Ivana Skomraka, "koji je kao član ilegalnog partijskog komiteta u logoru vodio evidenciju o ubijenima, a u logoru je bio od samog početka". Po Skomrakovim tvrdnjama u Jasenovcu je umoreno od dvadeset do trideset tisuća, što je i izjavio na jednom sastanku logoraša u Zagrebu ubrzo nakon oslobođenja Zagreba, piše Jelčić. Neistina je, po njemu, da u Jasenovcu nisu i kosti ubijenih na Križnom putu. Ali je istina da su komunisti, partizani i četnici preodjeveni u partizane počinili masovne zločine nad Hrvatima, o kojima se još šuti. Istina je da su stradalnici Bleiburga i Križnog puta "izravne žrtve britanske kroatofobije i britanskog filojugoslavenstva."
Jelčić tvrdi da i danas "službena britanska politika nije korigirala svoj negativni odnos prema Hrvatskoj ni svoju ignorantsku politiku prema njoj." Osim Margaret Thatcher, koja se upoznala s hrvatskom stvarnošću u danima Domovinskog rata.

Andrija Tunjić

Zla i zločini

Isti Stojanović piše i da ne može biti sloge između ta dva naroda "jer su načela njihova iz osnova protivna." Po njegovu mišljenju preostaje jedino borba, koja se "mora voditi 'do istrage naše ili vaše'", u čemu "jedna stranka mora podleći". Uvjeren je "da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte revolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak." Isti tekst samo koji mjesec kasnije prenio je zagrebački Srbobran.
I kakve su pouke iz toga teksta izvukli Hrvati? I sam Trumbić, koji je zajedno sa Stojanovićem sjedio u Jugoslavenskom odboru? Preko svega se šutke prešlo iako je Stojanović otvoreno najavio što Hrvate sve čeka sa Srbima u zajedničkoj državi i u borbi za samostalnost i svoj identitet. Činjenice, zla i zločini, koji su se poslije događali, svaki put su potvrdili da velikosrpska politika nije odustala od Sojanovićevih poruka iz članka.
Ostvarenje velikosrpskog programa i uništavanje svega hrvatskoga započelo je odmah sa stvaranjem prve Jugoslavije, još "pijane novembarske noći 1918. godine", kako piše Miroslav Krleža. A nastavilo se zločinima Srba nad Hrvatima do Drugog svjetskog rata, tijekom toga rata, na Bleiburgu i Križnom putu, i na kraju od 1991. do 1905., pobunom hrvatskih Srba i velikosrpskom agresijom tijekom Domovinskog rata.
Uspostava hrvatske države povod je za ustanak Srba u Hrvatskoj 1941. i za pobunu 1991., zaključuje Jelčić, a tek onda je to obrana od ustaša te njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, s kojima su Srbi surađivali u zajedničkoj borbi protiv Hrvata. Da se Srbi nisu digli u obranu ugroženoga etnosa, Jelčić dokazuje i time što su i mnogi Srbi ne samo živjeli u NDH, nego su bili njezini službenici, a čak deset Srba bili su generali u vojsci NDH-a.
Kao dokaz da Srbi cijelo 20. stoljeće kontinuirano rade na nestanku Hrvatske, Jelčić navodi kako su pod srpskim utjecajem povjesničari "sakrili" pravu istinu o Frani Supilu, kako su uz pomoć Mađara i Engleza 1909. iskonstruirali istinu o o veleizdajničkom procesu protiv pedeset trojice Srba iz Hrvatske, među kojima je bio i Svetozar Pribičević, "optuženih za tajne veze i suradnju sa srpskom vladom koja je imala cilj Hrvatsku s BiH odcijepiti od Monarhije i priključiti Kraljevini Srbiji."
Jelčića čudi lakoća i naivnost s kojom Hrvati tretiraju neprijateljstvo Srba i protivnika hrvatske države. Pita se što je to u Hrvatima da tako brzo zaboravljaju one koji im rade o glavi. Čudi se naivnosti Stjepana Radića koji je primio u koaliciju Svetozara Pribičevića, iako ga je Pribičević strpao u zatvor. Identično udruženje krvnika i žrtve prepoznaje u Budišinoj koaliciji s Ivicom Račanom 2000. godine.

Andrija Tunjić

Ako će i biti onih koji će tvrditi da Jelčić komplicira ionako konfuznu hrvatsku Povijest i da njegovi dokazi nisu povijesni, nitko ne će moći poreći da u njegovim dokazima nema istine, t.j. da nema toliko koliko i u interpretacijama povjesničara i Povijesti koju su napisali pobjednici. Jelčić ne piše slučajno: "Hrvati su stoljećima žrtve tuđih osvajačkih apetita i nasilnih pokušaja da ih se pokori, rastoči i po mogućnosti odnarodi, ali oni to nisu bez imalo svoje vlastite krivnje." A krivi su zato što su uvijek više "brinuli o tuđim željama i potrbama nego o vlastitim interesima." Pa i onda kada im je tuđin radio o glavi.
"Dok je prva, kraljevska karađorđevićevska Jugoslavija bila naša tamnica, druga nam je Jugoslavija, ona avnojevska, imala biti grob.(...) Prva nas je Jugoslavija iskvarila, druga zaglupila. Posljedice još traju." Dokle? "Sve dok odgovorni hrvatski političari ne budu odgovorniji nego što su danas", piše Jelčić.
Kao glavne krivce za hrvatsku friziranu povijest uz neodgovornost političara Jelčić pronalazi i prepoznaje u našoj lakovjernosti, u zabludama, poltronstvu, sluganstvu, malodušnosti i osobito zaboravu. Zatim u navikama, poput jugoslavenstva i jugokomunizma, čega se Hrvati teško odriču jer su im te dogme "ucijepljene u njihovu svijest tijekom desetljeća." To je, tvrdi, zarazilo "znatan dio inteligencije sve do danas, tako da ona svojom duhovnom inercijom odražava kontinuitet politički nametnutih povijesnih laži i postaje sukrivac ovakvog stanja danas." Time Jelčić za hrvatsku napisanu povijest ne amnestira druge. Naprotiv! On dokazuje da su presudnu ulogu za lažno napisanu povijest imali Srbi, velikosrpske pretenzije u što se utapalo jugoslavenstvo, orjunaštvo, jugo-komunizam i jugounitarizam. Tu su Mađari i mađaronstvo, Talijani i talijanski iredentizam, austrougarsko doba. Tu su i interesi velikih sila, naročito Engleske i Francuske. Danas tu ubraja i sve one iz međunarodne zajednice "koji nam ne mogu oprostiti što smo im pomrsili njihove sebične račune i sad poduzimaju sve da nam se osvete." Pod njihovim utjecajem se i "danas u Hagu falsificira i piše najnovija hrvatska povijest o Domovinskom ratu i velikosrpskoj agresiji."
Malo tko je znao, a i danas zna, da je, recimo, Nikola Stojanović, član Jugoslavenskoga odbora u Londonu, koji je sukreator prve Jugoslavije i kojim je predsjedao Hrvat, naivni Ivo Trumbić, u Srpskom književnom glasniku pod urednikovanjem Jovana Skerlića, 1902. objavio članak "Srbi i Hrvati" u kojem piše da Hrvati "nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost." Stojanović je napisao i: "Ponosni Dubrovčani su se odlučili za Srpstvo...Slobodni ljudi odlučili se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno Hrvatstvo."

Andrija Tunjić

Imaju li Hrvati povijesnih velikana ili su sve hrvatske povijesne veličine bili ulizice, svrzimantije, probisvijeti, obične protuhe? Jude koji bi sve prodali za trideset srebrnjaka!? Je li hrvatska povijest ono što smo o njoj učili? Ili je prava hrvatska povijest krivotvorena i duboko skrivena u arhivima? Postoji li uopće hrvatska povijest 20. stoljeća ili ne postoji, jer je sastavni dio jugoslavenske povijesti, kako je svojedobno izjavio povjesničar Neven Budak? Je li slučajnost što su najvažniji hrvatski povjesničari u 20. stoljeću mnogi kojima je ideologija činjenica? Koje su posljedice tako napisane i mišljene povijesti za nacionalni identitet i za istinu o sebi? Kakve sve frustracije to proitvodi?
Spomenuta pitanja samo su dio mnogobrojnih na koja književnik i povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić, traži i nudi odgovore u svojoj knjizi "100 krvavih godina XX. stoljeća u hrvatskoj povijesti." Zanima ga zašto je hrvatska povijest uskraćena za mnoge istine i mnoge dokaze. Zašto Hrvati za svoju sudbinu uglavno okrivljuju druge i zašto se o tome šuti i danas u samostalnoj Hrvatskoj.
Davno je Goethe napisao da povijest presudno utječe na sadašnjost i budućnost svakoga naroda, ali ta poruka kao da nikada nije doprla do Hrvata. Oni su svoje povijesne pogreške ponavljali. Kao da Goethea nikada nisu ozbiljno shvatili, osim časnih iznimaka, poput Ante Starčevića, Antuna Gustava Matoša, Stjepana Radića, Franje Tuđmana, pa i Dubravka Jelčića.

Kompleksan pristup

Pa, u čemu je Jelčić bolji od mnogih drugih pisaca povijesti? U kompleksnom pristupu hrvatskoj povijesti! U uvažavanju sveukupnih činjenica. On povijesne događaje stavlja u kontekst ne samo poznatih i prihvaćenih činjenica, nego i navodi i mnoge skrivene i falsificirane, koje su presudne u formiranju konačnih zaključaka.
Kako bi dokazao da mu teze nisu puke tlapnje i naklapanja, Jelčić se potrudio pročitati i proučiti mnogo toga napisanoga o Hrvatima i njihovoj povijesti. Sintetizirao je i i povezao uzroke i posljedice i time otvorio nove vidike, novu riznicu stvarne hrvatske povijesti, one koja je iz raznoraznih razloga i pobuda skrivena.
U svojoj vivisekciji ne libi se napisat ono što o Hrvatima misle oni s "predrasudama", poput Hermana Bahra koji 1909. o Hrvatima piše kao o onima koji "vječno sumnjaju u se, srame se biti onakvi kakvi jesu, koji zavide svakomu tko je drukčiji, soj od srama ljupkih, od straha sućutnih, od zavisti pokajničkih, tražilaca i lutalica, soj grješnika koji boluju od sebe samih."

Andrija Tunjić