Ako će i biti onih koji će tvrditi da Jelčić komplicira ionako konfuznu hrvatsku Povijest i da njegovi dokazi nisu povijesni, nitko ne će moći poreći da u njegovim dokazima nema istine, t.j. da nema toliko koliko i u interpretacijama povjesničara i Povijesti koju su napisali pobjednici. Jelčić ne piše slučajno: "Hrvati su stoljećima žrtve tuđih osvajačkih apetita i nasilnih pokušaja da ih se pokori, rastoči i po mogućnosti odnarodi, ali oni to nisu bez imalo svoje vlastite krivnje." A krivi su zato što su uvijek više "brinuli o tuđim željama i potrbama nego o vlastitim interesima." Pa i onda kada im je tuđin radio o glavi.
"Dok je prva, kraljevska karađorđevićevska Jugoslavija bila naša tamnica, druga nam je Jugoslavija, ona avnojevska, imala biti grob.(...) Prva nas je Jugoslavija iskvarila, druga zaglupila. Posljedice još traju." Dokle? "Sve dok odgovorni hrvatski političari ne budu odgovorniji nego što su danas", piše Jelčić.
Kao glavne krivce za hrvatsku friziranu povijest uz neodgovornost političara Jelčić pronalazi i prepoznaje u našoj lakovjernosti, u zabludama, poltronstvu, sluganstvu, malodušnosti i osobito zaboravu. Zatim u navikama, poput jugoslavenstva i jugokomunizma, čega se Hrvati teško odriču jer su im te dogme "ucijepljene u njihovu svijest tijekom desetljeća." To je, tvrdi, zarazilo "znatan dio inteligencije sve do danas, tako da ona svojom duhovnom inercijom odražava kontinuitet politički nametnutih povijesnih laži i postaje sukrivac ovakvog stanja danas." Time Jelčić za hrvatsku napisanu povijest ne amnestira druge. Naprotiv! On dokazuje da su presudnu ulogu za lažno napisanu povijest imali Srbi, velikosrpske pretenzije u što se utapalo jugoslavenstvo, orjunaštvo, jugo-komunizam i jugounitarizam. Tu su Mađari i mađaronstvo, Talijani i talijanski iredentizam, austrougarsko doba. Tu su i interesi velikih sila, naročito Engleske i Francuske. Danas tu ubraja i sve one iz međunarodne zajednice "koji nam ne mogu oprostiti što smo im pomrsili njihove sebične račune i sad poduzimaju sve da nam se osvete." Pod njihovim utjecajem se i "danas u Hagu falsificira i piše najnovija hrvatska povijest o Domovinskom ratu i velikosrpskoj agresiji."
Malo tko je znao, a i danas zna, da je, recimo, Nikola Stojanović, član Jugoslavenskoga odbora u Londonu, koji je sukreator prve Jugoslavije i kojim je predsjedao Hrvat, naivni Ivo Trumbić, u Srpskom književnom glasniku pod urednikovanjem Jovana Skerlića, 1902. objavio članak "Srbi i Hrvati" u kojem piše da Hrvati "nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost." Stojanović je napisao i: "Ponosni Dubrovčani su se odlučili za Srpstvo...Slobodni ljudi odlučili se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno Hrvatstvo."

Andrija Tunjić