Imaju li Hrvati povijesnih velikana ili su sve hrvatske povijesne veličine bili ulizice, svrzimantije, probisvijeti, obične protuhe? Jude koji bi sve prodali za trideset srebrnjaka!? Je li hrvatska povijest ono što smo o njoj učili? Ili je prava hrvatska povijest krivotvorena i duboko skrivena u arhivima? Postoji li uopće hrvatska povijest 20. stoljeća ili ne postoji, jer je sastavni dio jugoslavenske povijesti, kako je svojedobno izjavio povjesničar Neven Budak? Je li slučajnost što su najvažniji hrvatski povjesničari u 20. stoljeću mnogi kojima je ideologija činjenica? Koje su posljedice tako napisane i mišljene povijesti za nacionalni identitet i za istinu o sebi? Kakve sve frustracije to proitvodi?
Spomenuta pitanja samo su dio mnogobrojnih na koja književnik i povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić, traži i nudi odgovore u svojoj knjizi "100 krvavih godina XX. stoljeća u hrvatskoj povijesti." Zanima ga zašto je hrvatska povijest uskraćena za mnoge istine i mnoge dokaze. Zašto Hrvati za svoju sudbinu uglavno okrivljuju druge i zašto se o tome šuti i danas u samostalnoj Hrvatskoj.
Davno je Goethe napisao da povijest presudno utječe na sadašnjost i budućnost svakoga naroda, ali ta poruka kao da nikada nije doprla do Hrvata. Oni su svoje povijesne pogreške ponavljali. Kao da Goethea nikada nisu ozbiljno shvatili, osim časnih iznimaka, poput Ante Starčevića, Antuna Gustava Matoša, Stjepana Radića, Franje Tuđmana, pa i Dubravka Jelčića.
Kompleksan pristup
Pa, u čemu je Jelčić bolji od mnogih drugih pisaca povijesti? U kompleksnom pristupu hrvatskoj povijesti! U uvažavanju sveukupnih činjenica. On povijesne događaje stavlja u kontekst ne samo poznatih i prihvaćenih činjenica, nego i navodi i mnoge skrivene i falsificirane, koje su presudne u formiranju konačnih zaključaka.
Kako bi dokazao da mu teze nisu puke tlapnje i naklapanja, Jelčić se potrudio pročitati i proučiti mnogo toga napisanoga o Hrvatima i njihovoj povijesti. Sintetizirao je i i povezao uzroke i posljedice i time otvorio nove vidike, novu riznicu stvarne hrvatske povijesti, one koja je iz raznoraznih razloga i pobuda skrivena.
U svojoj vivisekciji ne libi se napisat ono što o Hrvatima misle oni s "predrasudama", poput Hermana Bahra koji 1909. o Hrvatima piše kao o onima koji "vječno sumnjaju u se, srame se biti onakvi kakvi jesu, koji zavide svakomu tko je drukčiji, soj od srama ljupkih, od straha sućutnih, od zavisti pokajničkih, tražilaca i lutalica, soj grješnika koji boluju od sebe samih."
Andrija Tunjić
Post je objavljen 03.09.2014. u 19:39 sati.