|
Ponekad me zabavlja zamišljati da sam netko drugi. Onda tako snatrim o tome kakav bih bio, što bih volio i koji bi mi bili hobiji da imam sto i deset kila mišića, obrijanu glavu i zlatni lanac oko vrata. Bi li mi omiljeni bend bio Belle&Sebastian i bih li urlao u prvom redu na koncertu opskurnog benda kao što su primjerice The Grand Archives. Teško. Vjerojatno uopće ne bi znao da takvi postoje. Zanimljivo je to, tjera me da pokušam zamisliti svoj život na posve drugačijim temeljima pa onda odem još korak dalje i pokušam zamisliti sve razloge koji su utjecali na to da sam postao takav kakav jesam.
Drugi se put pokušam zamisliti kao smetlara koji ustaje u četiri ujutro i kojemu je slika grada ponešto drukčija od moje. Nakon toga sam menadžer u odijelu i kravati koji se u trnirci u kućnim papučama osjeća neudobno. Onda sam pak dizajner s modernom frizurom, diskretnim pierceom negdje na licu, uskom majicom i homoseksualnim prijateljima. I tako u krug, mogućnosti su gotovo beskrajne.
U jednom od takvih razmišljanja bio sam kulturnjak. To vam je netko koga prepoznajete na ulici jer revno čitate rubriku kulture u dnevnim novinama, po internetu gledate stranice koje imaju sadržaje iz književnosti, kazališta i likovne umjetnosti i nisu vam strane emisije poput Pola ure kulture ili Vijesti iz kulture; u Globusu pratite što piše Jelena Jindra, ne sviđa vam se novi vizualni identitet Zareza, imate primjedbe na uredništvo Vijenca i smatrate da se prilog Novog lista za kulturu Mediteran u zadnje vrijeme malo pokvario. Dakle, kulturnjak se pojavljuje u svim medijima. Nekada niste sigurni tko je on i čime se zapravo bavi, ali znate da je netko tko ima veze s kulturom. Drugi puta ga prepoznate i kažete – o, gledaj, evo Kruno Lokotar ili Stela Jelinčić ili Branko Kostelnik ili Predrag Stojsavljević ili Senko Karuza ili Roza Psihoza ili Borut Šeparović ili Ida Prester.
Eto, u trenucima kada sebe zamišljam kao kulturnjaka opće prakse, zamišljam da mi najdraži kafić u gradu bio baš Pif. Tamo bih se baš nekako osjećao kao da sam među svojima, među ljudima koje znam, volim i prepoznajem i među ljudima koji prepoznaju mene.
Zanimljivo je kako je Pif postao okupljalište kulturnjaka različitih fela i ne očekujte da ću pokušati odgovoriti na to pitanje. Kafić je sasvim prosječan, doduše smješten je u samome centru, ali i mnogi drugi su; blizu je različitih kulturnih institucija, što formalnih što alternativnih, ali druge su im birtije još bliže, a meni su se u sjećanje zauvijek urezale ruke jednog od konobara koji nam je na stol donosio kavu, a imao je grozno, nepodnošljivo, rudarski prljave nokte. Vrlo prikladno. Ako se mislite baviti kulturom u bilo kojem smislu, morat ćete grebati po prašini.
Unutrašnjost kavane ne zaslužuje neke posebne opise i osim dva ili tri mjesta uz prozor koja su blagoslovljena izvanrednim pogledom na Preradovićevu valja još samo spomenuti činjenicu da postoje dvije etaže i da su konobari uglavnom dosta brzi i pristojni. Kod Pifa je ključna terasa.
Terasa je prostrana i gotovo se ni po čemu ne razlikuje od terasa susjednih kafića, osim po izboru stolaca i stolova i suncobrana i pripadajuće galanterije, razumije se, ali ono što je ovdje bitno različito jest klijentela i činjenica da su svi pogledi usmjereni na zapad i na prolaznike koji su pak u ljetnim danima često odjeveni u kratke haljinice i zanimljivo transparentne majice. Golf, koji se nalazi dvadeset metar na sjever imao je tu sreću da preko puta njega nema druge birtije pa je uspio osvojiti čitavu ulicu za terasu, ali ovdje Pif s istočnim susjedom Kicom dijeli taj vanjski prostor pa su svi stolovi usmjereni na istu stranu što ima nekoliko posljedica. Prva je stvaranje gotovo obiteljske, intimne atmosfere jer svi gledate isto, bez obzira je li to televizor ili ulica pozornica, a drugi je to što imate sasvim dobar uvid u ostale goste kafića pa uz jedan lagani okret glave (ili čak bez njega, ako ste u zadnjem redu stolova) možete provjeriti ima li tu nekoga od ljudi koje biste morali pozdraviti ili koji bi vas morali pozdraviti. Isto tako, stolovi iz Kica i iz Pifa se nerijetko pomiješaju pa vjerojatno nitko osim konobara (ako i oni) ne zna tko od gostiju sjedi u kojoj kavani.
Posvetimo još koju riječ klijenteli. Možda se iz mojih riječi stekao dojam da ovdje dolaze samo učeni ljudi koji na kavama raspravljaju o dijalektičkom materijalizmu, trendovima izmaknutih diskursa u suvremenoj argentinskoj prozi i simboličkom eskapizmu u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Ništa takvoga. Kulturnjaci ovdje uglavnom dogovaraju nove poslove ili tračaju kolege ili komentiraju dnevnu politiku ili pak gledaju već spomenute interesantne odjevne kombinacije i one koje ih nose. Uz to, kulturnjaci su ovdje u manjini, a dominiraju obični građani i građanke koji su se samo zaželjeli predaha uz preskupu šalicu kave i pogleda na gradski život koji prolazi ispred njihovih očiju. Dobro, pitate se vi, ako su kulturnjaci u manjini, zašto onda čitava ova priča o njima?
Dobro pitanje, da. Istina je da ovdje ti takozvani kulturnjaci zaista ne čine većinu publike ili klijentele, zovite to kako hoćete, ali ako piju kavu u gradu gotovo sigurno će ju piti na ovome mjestu. Stoga, ako imate napisan roman i mislite ga ponuditi izdavaču i osobni kontakt vam je draži od pisanja mailova ili ste perspektivni mladi slikar koji bi rado dobio stipendiju od Ministarstva kulture ili jednostavno volite prisluškivati kulturnjačke razgovore, možete se odmah uputiti u Pif. Samo dobro očistite nokte.
|