|
Postojalo je vrijeme kada se u Kolding odlazilo jer je drugdje u gradu bilo teško pronaći Guiness, a nekima se baš pio Guiness. Nešto kasnije smo shvatili da nam godi podrum uređen kao dnevni boravak dobrostojeće zagrebačke obitelji s početka dvadesetog stoljeća. Onda smo prestali dolaziti jer se oko Koldinga počeo stvarati nekakav hype, počeli su tu dolaziti ljudi koji troše puno novca na frizure i još malo više na odjeću iako se trude djelovati kao da ih i za jedno i za drugo baš briga. Ti su ljudi polako nestajali i pronalazili su neka nova okupljališta, a mi smo se počeli vraćati, polako i neredovito, ali više se u mome društvu ne može čuti rečenica – 'Samo ne u Kolding' kada netko pita gdje ćemo na kavu.
Kolding je inače po svemu klasičan kafić s time da taj pridjev ovdje ima samo pozitivne konotacije. Velik je, konobari su profesionalci, ima novina, ima dvije razine, pametno je uređen, tu dolaze svi, na odličnom je mjestu. To je faktografija, a svaka bi se od tih odrednica dala detaljno obrazlagati i raščlanjivati, ali nisam siguran da za takvo što postoji potreba, teško da bi vam slika o Koldingu bila jasnija kada bih napisao koliko točno stolova ima i po čemu zaključujem da su konobari profesionalci. Zato ću se, kao i do sada držati subjektivnih dojmova iz kojih je vjerojatno lakše iščitati ponešto i o objektivnoj prirodi ove kavane.
Počeo bih s WC-om jer se u nekoliko prilika pokazao spasonosnim. Znate, ne znam jeste li ikada zapravo bili u toj situaciji, ali ako niste možda ste ju skloni podcijeniti. Ono kada vas baš jako stisne i morate obaviti broj dva. I sva je prilika da će čin biti glasan, a nusprodukt rijedak. Osjećate to po grčevima i zavijanju iz crijeva. Kada čovjek o tome razmišlja bez da je prošao to iskustvo može ne razumjeti u čemu je problem, pa jednostavno uđeš negdje i obaviš to, može pomisliti. I ja sam tako razmišljao.
Ne biste vjerovali koliko je zapravo malo poštenih toaleta u gradu u kojima čovjek može nužditi kao čovjek. Želite privatnost, želite kakvu-takvu higijenu i želite, ako je moguće, da ima papira, sapuna i vode za oprati ruke. I da vam nije baš previše neudobno.
Eto, Koldingov WC ima sve to. U predprostoru su pisoar i umivaonik s dovoljno papira i sapuna i dva zrcala postavljena pod pravim kutom jedno prema drugom pa svoje lice dok perete ruke možete promotriti iz potpuno novih uglova, jako zanimljivo. Dio sa školjkom isto je uređen kao u nekom stanu više srednje klase. Pločice, fina i uglavnom čista školjka i debela vrata koja, uz to što se daju zaključati, odaju dojam stamenosti, postojanosti, čvrstoće i zvučne izolacije pa ne samo da nitko osim vas neće čuti što se dešava u vašim crijevima i na završetku istih već ćete se tu osjetiti toliko sigurno i zaštićeno da će vam možda i na tren glavom proletjeti misao da nije problem ako sada negdje padne atomska bomba jer vama ne bi bilo ništa.
Okej, dakle toalet je apsolviran. Čista petica, jedan od najboljih u gradu. Druga stvar koju se ne smije zanemariti jest uređenje. Na prvi se pogled može učiniti da u primišljanje prostora nije uloženo previše truda, ali moj pojam uspjelog interijera nije nešto što cijelo vrijeme vrišti 'Pogledaj kako sam lijepa polica! Oh, ja sam tako zavodljiv šank! Ja sam gumena lutka odjevena u ronioca i visim sa stropa, bez nekog posebnog razloga!', ja više volim kada mogu pozornost usmjeriti na sugovornika (ili novine, kada smo već kod toga), a da ako mi već pogled odluta ne bude uvrijeđen onime na što je naišao. Imam tankoćutan smisao za estetsko pa me tim više ponekad zna oboriti manjak stila, posebice ako je namjeran i svjesno anti cool. Tapeta cijelog ogromnog zida zadnjeg dijela Koldinga, zida koji je uočljiv sa svakog mjesta u kavani jest golemi print vizure New Yorka ili Tokia, nisam siguran. Jeftino, ali vrlo efektno. Kada prvi puta uđete sigurno ćete imati dojam da ste došli na kavu na Manhattan i trebat će vam trenutak ili dva da dođete k sebi i shvatite da je to ipak samo tapeta. Već spomenuti donji dio ima na podu tepih (tepih u birtiji!), osvijetljen je stolnim svjetiljkama (prilično romantično mjesto, rekao bi netko tko se manje od mene trudi biti ciničan), namještaj u bidermajer stilu, smeđe drvo, slike po zidovima, patina starih vremena.
Cijeli Kolding zapravo funkcionira kao spoj modernog i klasičnog. I to mu jako dobro stoji. Meni je nekada taj podrumski dio bio puno draži, ali u zadnje vrijeme gotovo isključivo idem gore. Da, istina, po novom zakonu dolje se ne smije pušiti, ali nije to jedini razlog. Gornji je prostor nekako razvedeniji, iako su svi u jednom prostoru imate osjećaj da zaista možete biti sami za svojim stolom i u svojem vlastitom svemiru, a dolje je ipak soba koja, čak i ako niste namjeravali, u vama budi želju da prisluškujete što se dešava za susjednim stolom i ispod oka promatrate upucavanje momka u odijelu s kravatom curi koja izgleda kao da još ide u srednju školu, odjevena je po posljednjoj gimnazijskoj modi i napuhava bestidno velike balone od žvake.
Jedino što me ponekad malo zasmeta kod ovog mjesta su okupljanja nekih ljudi za koje mi je teško procijeniti čime se bave, ali je očito da imaju novca. Formalna okupljanja, ne kave. Onako, skupi ih se dvadesetak, svi budu lijepo i skupo odjeveni pa u nekoj svoj verziji afer-work partyja ispijaju vino ili šampanjac, čavrljaju ili pokušavaju nešto zbariti. Istovremeno, kavana je otvorena i za putnike namjernike, ali meni se ne da piti kavu u takvoj atmosferi. Dobro, nije to toliko česta pojava da bi je trebalo podrobno analizirati, ali ponovilo se više od dva, tri puta, dovoljno da primijetim, zapamtim i da me zasmeta. I zapravo se ne bih trebao čuditi, ima li što logičnije od yuppiea na Manhattanu?
Izuzmemo li ta okupljanja i to što je riječ o gradskom kafiću široke duše koji prima svakoga pa zato i ne može imati izraženiju crtu osobnosti, Kolding je jedno sasvim fino i ugodno mjesto. Jednako je prikladan za kavu i za pivo. Za samce, parove i veća društva. Za jutro, podne i navečer. Cijene su neznatno više nego u većini okolnih kafića, ali barem znate što dobivate za svoj novac.
Nećete tu čuti vaš najdraži bend, nećete sasvim sigurno. Nećete niti popiti najbolju kavu koju ste ikada pili, niti će pivo biti hladnije nego što ste navikli, ali ako vam je baterija na mobitelu slaba taj problem tu možete riješiti na jednom od onih javnih punjača kakvih ima i po aerodromima, a uz to nekada se važno sjetiti da sreća nije samo u najboljem i najvećem i da je ponekad ono prosječno sasvim dovoljno. S tim da prosječno, ako je prosječno na pravi način, može biti i bolje od najboljega.
Rješavanju ovih filozofskih nedoumica najbolje bi se bilo pozabaviti u samom Koldingu. To je ionako mjesto gdje stvaran svijet izlazi iz okvira koji se može složiti od riječi. Čak i više nego neke druge birtije.
|