VODIČ KROZ BLOGALAKSIJU ZA ŠANKCONIJERE

Ima nešto u tim tematskim bircevima. Nekako vam bude lijepo kada se kafić u kojemu pijete kavu zove prema nekoj knjizi pa je i uređen tako da sve asocira na tu knjigu i ugođaj (kao što je to bio slučaj s Malim princom u Splitu) ili prema određenom sportu ili prema nekom općenitom pojmu. Nemam pojma je li gazda Koša imao ikakve veze s košarkom, ali čovjek je visok i krupan i moguće je da je negdje nekada igrao nisko krilo, a možda čak i krilnog centra, ako je suditi samo po tjelesnoj građi.

Koš je inače, unatoč imenu, jedna sasvim građanska i uljuđena kavana u kojoj su konobari iznimno pristojni, a uz to su uvijek odjeveni u košulje preko kojih imaju konobarske prsluke (stara škola!), a osim uokvirenih postera po zidovima (John Stockton, Michael Jordan…) i često uključenog televizora na kojemu se prenosi utakmica aktualna u tome trenutku i nema previše veze sa sportom. I ta stvar s televizorom je više, čini mi se, do preferencija konobara i ponekih gostiju, nego zbog nekakvog održavanja imidža.

Kafić je lijep i uredan, uređen je minimalno, ali funkcionalno, na podu je mramor, sve je nekako classy, ali ne odveć pretenciozno, već taman tako da osjećate dobro i zadovoljno i kao gost u punom smislu te riječi. Tome doprinose i iznimno ugodni i uljudni konobari koji će vas zapamtiti nakon par dolazaka i uvijek će vam persirati i donijet će vam novine bez pitanja ako znaju da vam je navika uz kavu čitati novine.

Interijer ima nekih sedam ili osam stolova i tri velika separea od kojih je meni najdraži onaj uz prozor koji je nešto manji od ostalih (idealan za dvoje), ali ako sjedite u njemu leđa okrećete kavani, a gledate vani na ulicu. Dobro je i što je čitava zapadna stjenka kafića zapravo golemi izlog koji je s vanjske strane blago reflektirajući, ne toliko da bi ljudi koji prolaze popravljali frizure u njemu kao u zrcalu, a opet dovoljno da nitko ne narušava vašu intimu ako misli s ulice zavirivati u šalice gostiju. Ponekad na separeima stoji natpis 'rezervirano' i ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje taj natpis zaista ima smisla i gdje ljudi zbilja rezerviraju stolove.

Terasa je isto dobra, velika je i natkrivena poštenim krovom koji pruža puno bolju zaštitu od kiše ili drugih padalina nego obični suncobrani, a uz to predstavlja i puno bolju zaštitu od sunca.

Ono što mene posebno veseli u Košu jest toalet. Ne, nije riječ ni o čemu spektakularnom, ali muški ima i pisoar i kabinu sa školjkom koja se može zaključati pa vam je tako osiguran prijeko potreban mir. Unutra uvijek ima papira, a pored umivaonika spremnik pun tekućeg sapuna i dovoljna količina papira za obrisati ruke. Taj wc me toliko raduje jer je većina vlasnika novozagrebačkih kafića ovom aspektu svog objekta pristupila krajnje površno, više da zadovolje formu, a manje s razmišljanjem što čovjeku na tom mjestu treba (od prostora do rekvizita) i kako mu to osigurati.

Presjek gostiju zapravo je presjek građana Novog Zagreba što znači da tu možete zateći sve i sva, ali ipak se stječe dojam da ovdje radije dolaze oni koji su, barem na prvi pogled, nekako umiveniji, možda kulturniji i obrazovaniji, oni koji pričaju ispod glasa i ne razbijaju čaše iz hobija.

Dobro, iznio sam sve pohvale kojih sam se mogao sjetiti i kada ovako razmišljam nekih pravih pokuda zapravo i nema. Znam da se čini kao da je riječ o sponzoriranom tekstu i kao da su mi obećali besplatnu kavu barem idućih pet godina, ali nije riječ o tome. Trudim se biti objektivan koliko god mogu, to je ljepota moje subjektivnosti.

Daleko od toga da je Koš bez mana, ali njih sigurno nećete uspjeti registrirati u prvih par posjeta niti su toliko važne da bi vam mogle pokvariti boravak ili razbiti iluzije. Ono što mene malo smeta i što je zapravo jedini minus koji ne bi bio čista sitničavost jest stanoviti manjak karaktera.

Pokušat ću to objasniti ovako. Zamislite gimnazijalca koji ima prosjek ocjena 4, 6. Odličan je u većini predmeta, a u onih par manje važnih ima četvorke. Trojki nema. Dobro uči i inteligentan je. Igra košarku (sic!) za razred i sasvim je prosječan igrač. Ne prodaje lopte i ne šutira nerezonski, ali ne pridonosi previše ekipi, zabije svega dva-tri koša na utakmici i uglavnom korektno čuva svojeg čovjeka u obrani. Nema hobije. U slobodno vrijeme igra igrice na računalu ili, ako je baš prilika, izađe s društvom u najbližu pivnicu gdje uglavnom nema tema za razgovor ako one nisu čvrsto vezane uz školu, profesore i razredne kolege. Sviđa mu se neka curica iz trećeg a, ali ne sviđa mu se dovoljno da bi joj prišao ili se raspitivao o njoj. Kada profesori govore o njemu opisuju ga kao finog, pametnog i vrijednog, ali nitko ne priča o njemu više od toga, nitko se ne trudi pronaći još pokoji pridjev, nitko nikada nije pohvalio njegovu sposobnost povezivanja ili poseban trud koji je uložio u referat o vodozemcima ili njegovu nevjerojatnu interpretaciju nekog od Shakespearovih soneta koje se, u nekom trenutku, moralo učiti napamet. On je dakle natprosječni prosjek.

Eto, u svijetu kafića Koš je upravo takav gimnazijalac. U svemu solidan, ponegdje i odličan, a ni u čemu loš. Ipak, nekako mu nedostaje da se malo trgne, da pusti da ga pubertet zanese, da oboji jedan pramen u zeleno, da počne pušiti ili barem šarati po tuđim knjigama, da ponekad bezobrazno ili barem cinično odgovori profesoru ili da barem jedanput nije spreman za odgovaranje i da se zbog toga ne stidi ili ispričava. To se, naravno, nikada neće dogoditi. Niti on u sebi ima poriv za takvim stvarima, niti ima potrebe mijenjati ono što jest. E, to je ključna stvar.

Gimnazijalcu je dobro tako kako je i baš zato i jest takav. Košu je dobro tako kako je i baš zato i jest takav. Dobro je i gostima Koša, dobro je i konobarima, dobro je i vlasniku. Zašto onda bilo što mijenjati?

Molim lijepo, ako su vam od odličnih učenika draži oni na svoju ruku tu vam je blizu autobus i tramvaj pa slobodno pođite u grad, tamo vas čeka mnoštvo takvih mjesta.

Navodno se neki lik iz stripa o Popeyu zove Vimpi. Pokušavao sam o njemu pronaći nešto na internetu, ali nisam uspio. Jedino što mi pada na pamet jest da je to pravo (ili drugo) ime onog debeljka koji hamburgere proždire kao da su tic-tac, a kojega smo u lokalnoj inačici znali pod imenom Pero Ždero. Ima i jedan drugi Vimpi, lik iz odlične knjige Pere Zlatara 'Bitange mirno' u kojoj sam često uživao u mladim, tinejdžerskim godinama. Postojala je urbana legenda da je Vimpi iz romana vlasnik kavane Vimpi, ali meni ta priča djeluje previše nategnuto. Pročitate li knjigu vidjet ćete i zašto.

Osim što sam u mladosti volio čitati Zlatarov roman, volio sam i odlaziti u Vimpi. Mala birtija u centru grada, mračna i za najblještavijih ljetnih dana, sva u drvu i u nekoj polaganoj, gotovo mističnoj atmosferi. Nekada su mi se sviđale takve stvari isto kao što mi se nekada sviđala i kava sa šlagom. Prostor ima tri razine, u prizemlju je šank i jedan veliki stol uz izlog za kojim može sjediti i veće društvo, pet ili šest ljudi i još par mjesta uz zid gdje možete stajati ili sjediti na barskim stolcima. Na katu je galerija sa svega četiri stola i niskim gredama pa ako ste viši od 185 čuvajte glavu. U podrumu su toaleti i tu imam jednu veliku zamjerku. Naime, ako želite u muški wc, nema problema. Slobodno je. I više ste nego dobrodošli. Ako želite u ženski na šanku morate tražiti ključ. Okej, ima logike ili bolje reći bilo bi logike da u muškom wc-u nije samo pisoar. Što to znači? Ako me baš stislo moram tražiti ključ od ženskog wc-a? Hoće li mi konobarica dati bez dodatnih pitanja? Što će meni ključ od ženskog wc-a? Glupi potez kojim kao da žele poručiti mušterijama pogrešnog spola da veliku nuždu ostave ipak za neku drugu zgodu.

To je razlog zašto nekada nisam baš s radošću odlazio u Vimpi. Strepio sam da će mi biti sila. Mislim da sam baš u Vimpiju naučio trpiti. Kada o tome razmislim iz današnje perspektive to mi je malo tužno.

Prije koju jesen šetao sam s djevojkom po gradu i odjednom sam silno, neutješno poželio da je ljeto i da pijemo kavu na terasi Vimpija. Počela se rađati fiks ideja koju je, barem šest mjeseci bilo nemoguće provesti. Srećom, nisam previše razmišljao o tome i kada je došlo ljeto čitavu sam stvar zaboravio, ali smo to učinili ovoga proljeća i bilo je sasvim u redu, u skladu s očekivanjima. Terasa Vimpija su vam zapravo tri ili četiri stola naslonjena na istočni zid Kina Europa. Sviđa mi se ugođaj te terase, u centru ste grada, ali kao da niste. Mirno je i tiho, prolaznika ima, ali kao da malo uspore prije nego uđu u Miškecov prolaz pa vam se može na tren učiniti da ste iz Zagreba uskočili direktno u Mediterraneo ili neki sličan film. Fino.

Ove sam zime pak proveo par sati u Vimpiju s jednim prijateljem koji jako voli kafiće i pivo i često sa zadovoljstvom kombinira te svoje dvije ljubavi. Mislim da nije bio previše zadovoljan izborom hmeljnih pripravaka, ali mene je oduševila jedna druga stvar. Glazba, naravno. Dok smo mi tako pijuckali vrtio se neki kompilacijski cd na kojemu su se mogli čuti bendovi iz vrha aktualne indie rock scene. Sve jako radiofonično i meni drago, ali dosta neobično jer je uglavnom riječ o bendovima koji su relativno nepoznati izvan svojih zemalja (Amerike, Engleske i Kanade, uglavnom) i gdje, doduše, pune dvorane veičine zagrebačke Arene, ali kod nas jedva napune Kset. Još mi je veće iznenađenje bilo kada sam shvatio da konobarica nema pojma što to svira pa smo zaključili da joj je sigurno neki prijatelj spržio disk koji ona, eto, pušta u kafiću. To mi je bilo dirljivo. Malo mi je žao što osim toga puta nikada više nisam čuo taj disk. Koji mjesec prije tog izlaska bio sam u Vimpiju s nekim drugim društvom i za šankom je umjesto konobarice bio konobar i cijelo je vrijeme puštao dalmatinske klape što je nama tada baš odgovaralo. Ono što želim reći jest da ne možete znati što očekivati od glazbe na ovome mjestu pa ako vam je to ključni kriterij po kojemu birate mjesto za kavu ili izlazak budite spremni na najrazličitija iznenađenja.

Vimpi ima neki pečat rokerske birtije, ali meni se čini da je to više zbog toga što je tako mračan i što na jednom zidu imate neki mač (minijaturni, ali ipak mač) koji se pak može povezati sa heavy metal ikonografijom, a kod nas se metalci i rokeri ionako često trpaju u isti koš. Istina je da ovdje vole dolaziti dugokosi klinci, ali dolaze li oni zato što je Vimpi rokerska birtija ili je Vimpi rokerska birtija zato što oni dolaze, meni je malo teže razlučiti. I ja sam bio dugokosi klinac koji je rado odlazio u Vimpi, ali ne zato što je to bilo rokersko ili alternativno mjesto već samo zato što mi je ondje najčešće bilo prilično ugodno. Bez obzira na wc situaciju.

Ova zabrana pušenja mogla bi ozbiljno uzdrmati ovu malu kavanu. Vani je premalo stolova da bi preživljavali, a unutra je ionako uvijek bila dobra oaza za prve pokušaje pušenja cigareta i dovoljno mračno i zadimljeno da ako vas baš primijeti neki susjed nije siguran jeste li to zaista vi pa vas možda i neće cinkati roditeljima. Ništa od toga, bilo pa prošlo. Zato iskoristite činjenicu da je Vimpi još aktivan i popijte tamo poneku kavu (ugodniju nego u prenapučenoj i precijenjenoj Bogovićevoj ili Preradovićevoj koja postaje nova špica) ili sjednite navečer s društvom za jedan od ta četiri stola na terasi i naručite neke hladne napitke. Onda čavrljajte i čekajte. U jednom će trenutku zamirisati more. To vam mogu garantirati.

Meni Cibonin toranj izgleda kao golema cigareta. Ne bih se volio zateći u njemu ili blizu njega za vrijeme potresa. To su dvije stvari koje mi uvijek prve padnu na pamet kada prolazim pored ove velebne građevine. Nakon te dvije stvari obično pomislim kako me baš zanima koji su i kakvi uredi iza tih bliještećih stakala i koliko je unutra ljudi, života i sudbina. I kako svi oni moraju ići na wc. Onda prekinem svoj tok svijesti i prisilim se razmišljati o nečemu konstruktivnom. U Ciboninom tornju može se pojesti sasvim pristojan kebab računamo li zagrebački prosjek. To je vrlo konstruktivna misao.

Uz hrpu reflektirajućih stakala, gomiletinu ljudi, nekoliko dućana i par trafika u ovom tornju ili točnije, u njegovom podnožju, možete pronaći i desetak kafića. Najuočljivija je ona koja se bez nekog očitog razloga zove Stars, a osim običnih građana nju ponekada posjećuju i prvotimci, ne biste nikada pogodili, Cibone. Njih je od običnih posjetitelja zbilja jednostavno razlikovati.

Moram priznati da nisam često pohodio Stars, ali znalo se dogoditi. Uvijek bi to bilo neko kao rješenje u nuždi, ali ima i ljudi kojima je to omiljena birtija i koji u njoj svaki dan piju kavu. Inače, interijer je dvoetažan s time da je gornja etaža dosta bolja od prizemne i iako je uređenje isto, ugođaj na višem levelu puno je drugačiji i može vam se učiniti da ste na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj kavani. Imaju solidan izbor piva i prosječnu kavu. Konobarima ću posvetiti cijeli idući paragraf.

Pričao mi je prijatelj kojemu vjerujem svaku riječ da su on i neki kolega sjedili u Starsu još u vrijeme studentskih dana. Besparica, natezanje jedne kave satima, žicanje cigareta i sve što ide s tim. I tako, prijatelj popije čaj, ovaj drugi kavu i požele platiti. Račun je bio petnaestak kuna, a oni su imali samo novčanicu od pedeset. I daju tog Gundulića konobaru i čekaju. Čekaju. Čekaju. Nakon petnaestak minuta prijatelj ode do konobara i zatraži kusur, a konobar mu na to odvrati – 'Mali, ovdje ti se kusur ne vraća!' Znam da ne treba suditi sve konobare jednog lokala po postupku jednog od njih i to prije dosta godina i još na temelju priče čiju istinitost nije moguće provjeriti, ali to sam i ispričao zato što mi konobari u Starsu ne djeluju kao netko tko ne bi mogao izgovoriti tu rečenicu. Jesu, u redu su, više poslovni nego pristojni, ali uglavnom u redu, ali imaju te neke izraze lica kao da su, svi odreda, zaslužili na ovome svijetu neke zadivljujuće pozicije, a odvratni splet okolnosti ih je bacio u konobarenje. Sudbo kleta.

Druga priča vezana uz Stars jest da je tamo navodno bilo nekakvih maijaških obračuna. To ne mogu provjeriti, Internet o tome šuti, ali opet, ne bi me iznenadilo. Ne bi me iznenadilo da čujem da je u wc-u javne kuhinje došlo do mafijaškog obračuna. Svašta se danas trpa pod mafiju.

Eto, imate te dvije nimalo ugodne priče i nekolicinu košarkaša raznih boja kože i svi elementi za jednu originalnu kavanu su tu. Imidž je stvoren, valja ga samo održavati i nadograđivati. Teško. Vjerojatno zbog velikog broja ljudi koji tu svakodnevno prolaze, ova birtija ipak više funkcionira kao kolodvorska, čekajuća kavosipijačka lokacija, nego kao kafić osmišljenog i razrađenog identiteta. Ponavljam, ima ljudi koji su tu svaki dan baš kao što svaka birtija u gradu ima ljude koji su u njoj svaki dan i oni sigurno imaju ponešto drugačiji pogled na stvari, ali moja je perspektiva ona običnog prolaznika koji voli popiti kavu, pročitati novine i pojesti tanjur tripica, ali to je već neka druga priča.

Kako ružne priče o bahatim konobarima i prolijevanju krvi na terasi nisu ostavile nikakav trag na renome Starsa tako ga većina ljudi pa tako i ja ne promatra kao neko zazorno mjesto koje bi valjalo izbjegavati. Vjerojatno je to baš zbog njegove kolodvorske duše jer na mjestu kojim cirkulira gomila ljudi može se dogoditi gomila situacija, a s druge strane, sve i da na samom autobusnom kolodvoru imate savršeno razrađen kafić koji se diči bidermajerskim namještajem, apsintom iz doba francuske revolucije i konobaricama odjevenim u sobarice vjerojatno biste ga doživljavali kao tek još jednu kolodvorsku birtiju. Dobro, možda ne biste, ali trebao mi je argument za prisnažiti.

Terasa Starsa dovoljno je prostrana i na njoj gotovo uvijek ima mjesta i pogled na užurbanu, uzbibanu i uzburkanu Savsku može zadovoljiti svakog gradskog fetišista, a ako vas ne smeta buka s ceste ovdje možete provesti dosta ugodnih trenutaka i lijepo se odmoriti od vrućine i stresa.

Sve u svemu, ako još niste bili u Starsu niste ništa propustili, ali ako vas put nanese nemojte razmišljati o negativnim pričama koje ste čuli iz neprovjerenih izvora. Da, vjerojatno jesu istinite, ali istinita je i priča o čovjeku na mjesecu pa time ne razbijate glavu. Lijepo uđite (ili ostanite na terasi), naručite svoje piće, pristojno se vladajte i ako imate novaca ostavite napojnicu. Ionako se sutra nećete sjećati niti što ste danas ručali, a kamoli gdje ste pili kavu.

Iako je ovaj blog zamišljen kao virtualni nastavak knjige 'S više mlijeka, molim' i iako poeziju pišem rijetko ili nikada, smrt J.D. Salingera ponukala me da prekršim samonametnuto pravilo i objavim ovdje jednu pjesmu koju sam napisao davno (2006., čini mi se), a koju, za razliku od ostalih, ne smatram lošom i koje se, zapravo, uopće ne sramim.

Pjesma bi bila objavljena i ranije, ali već opjevani problemi s blog editorom stali su na put toj veličanstvenoj zamisli.


JEROME DAVID SALINGER

Devedeset i nešto godišnjak
Leži na svom krevetu
I sasvim očito
Proživljava zadnje trenutke.

Oko kreveta su njegov mlađi brat, njegova kći, njezin suprug
I troje njihove djece.
Unuci.

Unuci su živahni
Iako shvaćaju, osjećaju
Da se sprema nešto dramatično.

Pred kućom služavka
Priča susjedi o propalom braku
Svoje najbolje prijateljice.

Brat drži starca za ruku i govori mu nešto
Ne previše važno.
Kći plače i pokušava govoriti kroz suze
Dok njen suprug dostojanstveno šuti i neprikladno kašljuca
Jer je popušio previše cigareta.

Devedeset i nešto godišnjak
Želi im svima reći da zašute.
Kako bi mogao čuti služavkinu priču.

Često se zbunim kada me netko pita kakvu glazbu volim. Zbunim se jer ne znam odakle bih počeo, glazbu doživljavam jako ozbiljno i mislim da bi neki ishitreni ili paušalni odgovor bio izdaja samoga sebe ili nekog od omiljenih izvođača što se gotovo svodi na isto. Sve što slušam i u čemu uživam teško se može svesti pod jedan zajednički nazivnik, ima tu mnogo različitih žanrova, instrumenata, stilova i poetika, ali ipak ima jedna stvar koja povezuje sve te bendove koji su mi dragi, a to je činjenica da niti jedan od njih nije nešto previše popularan i njihova imena prosječnom konzumentu radijskog programa i glazbenih televizijskih emisija ne znače baš ništa. Ne mislim da sam zbog toga bolji ili pametniji od ljudi koji slušaju U2 ili mrklog Bon Jovija, to jednostavno prihvaćam kao činjenicu oko koje ne valja pretjerano razbijati glavu. Drugi je aspekt čitave priče to što iskreno vjerujem da bi dobrih osamdeset posto izvođača koje volim bili prave mainstream zvijezde samo da ima malo više pravde na ovome svijetu i da su radijski glazbeni urednici mrvicu manje ograničeni i kada bi postojao neki globalni senzibilitet za nešto što nije baš na prvu loptu i što ne mora odmah osvojiti prijemčivim ritmom ili lako pamtljivim tekstom iako ne nedostaje niti toga među 'mojom' glazbom. Ono što želim reći jest da tu postoji kvaliteta i to kvaliteta koja je prepoznata, ali iz mase razloga (od kojih je možda najvažniji da njima samima jednostavno nije stalo) ta kvaliteta nije našla svoj put do najširih slojeva, već samo do onih koji imaju volje i vremena malo istraživati.

Slično je s birtijama. Neki ljudi idu samo u kvartovske, drugi idu samo u one pored posla, a trećima je svejedno, oni slušaju radio. Kada bi se malo potrudili vjerojatno bi pronašli kafić koji im odgovara baš onako, do kraja, ali mjesto na kojemu piju kavu nije im toliko značajno u životu da bi na potragu za pravim trošili dragocjeno vrijeme. Šteta.

20 000 Milja jedan je od takvih kafića, jedan od onih u koje se zaljubite na prvi pogled i bude vam žao što ste toliko dugo bili lijeni i ograničeni i odlazili ste samo na dobro poznata mjesta. Uređen je kao podmornica i umjesto ovoga imena mogao bi se mirne duše zvati i Nautilus. Rijetko se kada na domaćoj kavanskoj sceni može sresti kafić u koji je uloženo više truda u uređenje interijera. Okrugli prozorčići, cijevi, persikopi, mornarske kabine, sve je tu. Kada sjedite unutra zaista imate dojam da ste u podmornici i čak, poput mene, možete početi osjećati blagu klaustrofobiju koja je ipak malo ublažena činjenicom da su vam vrata u vidnom polju i da ćete, jednom kada iziđete kroz njih, opet biti na sigurnom i pouzdanom zagrebačkom asfaltu, a ne na dnu oceana.

Kafić se nalazi u jednom haustoru u Frankopanskoj ulici u kojem ima još nekolicina kafića (od kojih jedan ima vrlo maštovito ime, zove se 'Zašto ne?') i lako vam se može dogoditi da godinama prolazite tamo, a da ga ne primijetite, lako ga je promašiti. Preko dana je većina gostiju iz obližnje Škole za primijenjenu umjetnost i poneki avanturistički raspoložen student s Pravnog fakulteta te živopisni djelatnici iz Leksikografskog zavoda odmah pored, a navečer se tu okuplja svakakva raznorodna ekipa, od onih koji su došli poslušati jazz bend koji ponekad nastupa na jednoj od ukupno tri etaže, do onih koji su došli popiti pokoju čašu skupog i finog vina (jer ovo je i vinski bar) pa sve do onih koji su čuli da ovdje ima zgodnih cura pa što ne bi i oni malo kušali sreću.

Jedan moj dobar prijatelj je ovdje ostavio noći i noći. Često je pričao o ovoj kavani, ali nismo ga baš shvaćali ozbiljno jer je i inače ljubitelj ugostiteljskih objekata svih vrsta. Prvi puta sam došao nevezano za njega, nekako sam se zatekao tamo, bez posebnog razloga. I zaljubio sam se. Onda sam počeo dolaziti češće i gotovo svaki puta kada bih došao u večernjim satima sreo bih tog prijatelja. Popili bi nešto zajedno i nismo razgovarali o ljepoti mjesta na kojemu se nalazimo, samo smo izmjenjivali poglede koji su, kao što je dobro poznato, ponekad u stanju izreći mnogo više od riječi samih. Tada sam shvatio koliko je iskustvo moćna stvar, izgledao je puno mudrije od mene jer je prije shvatio sve čari koje se tamo kriju. Dobro, možda je samo više popio, neću to odbaciti kao opciju.

Uz fascinantan interijer, ovaj kafić ima i veliku terasu koja je ugodno mirna i zaštićena od buke s ceste zahvaljujući svojoj zgodnoj dvorišnoj lokaciji. Jednom sam tu pio jako dugačku i ugodnu kavu usred ljeta koje je polako odnosilo prve žrtve nepripremljenih i osjetljivih organizama starijih ljudi i kroničnih bolesnika, a meni je na pameti bilo samo kako kada sam otkrio tu kavanu za mene više nema novosti, kako sigurno nema ništa novo što mogu otkriti, a da je dovoljno blizu centra grada, da je nerazvikano i da je mirno i tiho.

Zanimljiva je stvar da niti u jednom od svojih brojnih posjeta ovom mjestu, ako isključimo te nastupe jazz benda, nisam uspio primijetiti glazbu koja je izlazila iz zvučnika. Uzmem li u obzir vlastitu opsesiju glazbom, jasno mi je da tu nešto nije kako valja. Ili sam bio previše zaokupljen drugim stvarima ili glazbe uopće nije bilo.

Ne, nije to, nešto je sigurno sviralo, ali meni je promaklo. Možda sam, pesimist kakav jesam, jednostavno odbijao čuti da tu svira nešto što bi uvrijedilo moj tankoćutni ukus i uništilo iluziju perfektne kavane. A možda jednostavno nemam uho za jazz.

Treba određena količina hrabrosti za otići u Krivi put. Možda ne onoliko koliko treba onima koji ulaze u kaveze s tigrovima, briju na bungee jumping ili redovito odlaze zubaru, ali nešto muda ipak valja skupiti. Ne, najvjerojatnije vas tu neće napasti vitezovi, pomahnitali konkvistadori pa čak niti najobičniji domaći pijanci, no nekako vam ipak nije svejedno kada prođete kroz široka dvorišna vrata i pređete crtu koja normalni svijet dijeli od paralelnog svemira u kojemu čaše doduše još uvijek ne lebde, ali svejedno vrijede neka malko drugačija pravila.

Krivi put ima najmanje dva osnovna lica, zimsko i ljetno. Zimsko lice je umrljano i izgužvano, na njemu su tragovi pijanstava, buke, gužve, razbijenih čaša i prolivenih pića. Ljeti se bore zaglade nekako same od sebe, oči se rašire i dobiju sjaj, a usta sama od sebe počnu zviždukati neku opuštenu melodiju, recimo 'Raindrops keep falling on my head' ili 'Sunny afternoon'. Ljeto je stvarno posebna priča.

Vani, na terasi ima nekih dvadesetak ili čak tridesetak stolova, a za svaki od njih stane najmanje šestero ljudi. Jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do brojke 180, a njoj još valja pribrojiti one koji stoje, one koji upravo dolaze, one koji baš odlaze, one koje parkiraju bicikle i one koje sam nekako uspio previdjeti. Nisam neki ljubitelj gužve, niti jednog njenog oblika, ali mora se priznati da gužva koja za toplih dana vlada u Krivom putu djeluje nekako konstruktivno.

Jedan od mudrih gazdinih poslovnih poteza jest otvaranje objekta s brzom prehranom (točnije, samo s kobasicama) u sklopu terase. Jednom sam jeo i nije me se pretjerano dojmilo, možda je razlog tome što sam u papirnatom škarniclu u kojem sam dobio kobasicu u pecivu i salvetu pronašao i jednu kemijsku olovku. To je iznenađenje, svatko će se složiti. Još je veće iznenađenje bila spoznaja da piše. Kemijska.

Iako od epizode s neočekivanim štapićastim predmetom kao prilogom uz obrok nisam jeo u toj pečenjarnici, svaki puta kada sam oko lokala, što i nije toliko rijetko s obzirom na to da sam veliki ljubitelj stolnog tenisa, a slučaj je htio da se baš pored Krivog puta nalaze dva betonska stola u uglavnom nezadovoljavajućem (gospodine gradonačelniče, ovo je apel!), ali i dalje relativno upotrebljivom stanju, dakle svaki puta kada igramo i do mene doleprša predivan miris roštilja još jednom ozbiljno promislim je li moja odluka da ću fast food jesti isključivo na mjestima na kojima se, barem na prvi pogled, poštuju sva higijenska pravila zaista toliko čvrsta. Pokolebam se, drugim riječima.

Još jedna mudra odluka, a koja je bila i prije pečenjarnice jest otvaranje galerije 'Pravi put' u dvorištu 'Krivoga puta'. Tamo zna biti nekih odličnih izložbi, a što je najbolje otvoreno je do ponoći, a možda i kasnije pa u druženje s prijateljima možete ubaciti i malo kulturnog uzdizanja. Jednostavno s pićem ušetate unutra, malo se šokirate jarkim svjetlom i krenete fino od slike do slike, od fotografije do fotografije, pijuckate i razgledavate, uživate. S kobasicom radije nemojte ulaziti iako vas nitko ne bi pokušao spriječiti. Bilo bi nezgodno da senf završi na nekoj od slika.

Isto kako vas nitko ne bi sprečavao da s hranom uđete u izložbeni prostor, tako vas u Krivom putu nitko neće sprečavati da radite što god vas je volja, sve dok, kako to lijepo kaže srednjoškolski udžbenik iz etike, ne ugrožavate tuđu slobodu. Shvatili ste, atmosfera je ovdje znatno opuštenija nego na drugim mjestima, tolerira se više, možda i zato jer se pije više pa nije čudno kada netko počne vikati nešto kako 'se teško izraziti ako ne želiš znati kolonizatorski jezik', a rulja za stolovima umukne i sluša pripiti monolog pa ga nagradi pljeskom i ovacijama, a nakon toga netko vikne 'Postmoderna!' ili 'Karakonđula!' ili već nešto slično. Isto se tako nitko neće začuditi kada jedan odjeven kao Charlie Chaplin i kojemu očito vlastita jetra nije jedna od važnijih stvari u životu krene šepajući i vičući oko stolova i počne dijeliti letke za svoju cirkusku predstavu i pričati na francuskom. Nisu baš posve iznenađujući ni likovi u zimskim jaknama usred ljeta pa ni oni koji iz džepa sakoa vade mali češljić i pomno češljaju brkove, a ni oni koji dok piju pivo stoje na jednoj nozi.

Ako vam je od benignog čudaštva privlačnije razbijanje čaša, verbalna agresija i druge vrste neprimjerenog ponašanja, niste na pravoj adresi. Krivi put jest tolerantna sredina, ali nije glupa sredina. Onaj tko pravi probleme vrlo će se brzo naći s pogrešne strane metalne ograde, a ondje, uopće nije šala, policija patrolira često i revno.

Moj odnos s ovim kafićem prošao je nekoliko faza, od početne ravnodušnosti preko kratkotrajne zaluđenosti koja je evoluirala u gotovu organsku odbojnost koja je pak dovela do posvemašnje indiferentnosti.

Kada mi je već postalo svejedno to je značilo da opet mogu ovdje popiti koje piće. I, naravno, opet mi se svidjelo. Samo se nadam da neću ponovno prolaziti čitavi krug, nemam za takvo što volje niti živaca, jasno vam je da morate provesti neko vrijeme uz osobu, mjesto ili stvar da bi se razvili tako mutirajući osjećaji, a ja, u principu, minute provedene u ovom ili bilo kojem drugom kafiću smatram uludo potrošenim.

Zato je jednostavnije i mudrije voljeti ovo mjesto, a to je moguće samo ako ga posjećujem dovoljno rijetko da ne dosadimo jedno drugome. Tako i radim. I, najbolje od svega, iako inače uopće nisam neko oličenje hrabrosti, počeo sam kod sebe primjećivati neke naznake te pozitivne osobine. Krivim put za to.

'Prijatelji' su nekoć bili jako popularna serija. Svi su ih gledali. Uz duhovite dijaloge, neobične situacije i fino profilirane likove, toj nas je seriji privlačio i kafić u kojemu su gubili dane i sve smo bili malo žalosni što nemamo i mi takvo mjesto, mjesto u kojemu bi se moglo sjediti na udobnim kaučima, piti kavu iz vlastitih šalica i poznavati konobara pa ga čak i smatrati proširenim dijelom vlastite ekipe. I onda se u Utrini pojavio kafić koji se zove baš 'Friends' i, da stvar bude očitija, ima ime ispisano prepoznatljivim logom uzetim iz serije.

Kada se otvorio, 'Friends' je bio hit, baš kao i serija i uskoro je otvoren još jedan u Zapruđu, ali taj se nije održao. Ovaj u Utrini je opstao, dobrim dijelom zahvaljujući i idealnoj poziciji u blizini dviju srednjih škola i crkve.

Unutra je zbilja sve podsjećalo na seriju. Dobro, nije bilo osobnih šalica, ali bio je tu kauč i ugodna, crvenkasta rasvjeta i hrpa poznatih i uglavnom prijateljski nastrojenih ljudi i konobari koje poznajete iz kvarta. Najbolje je bilo to što je ovo bio vjerojatno jedini kafić u Utrini u kojemu je bilo očito da se unutrašnjem uređenju posvetila velika pozornost i iako je s vremenom taj interijer prestao biti nešto što oduševljava, i dalje je teško zanemariti činjenicu da se ovdje nije išlo na najjeftiniju varijantu prodaj-dvadeset-kava-trideset-pelinkovaca-sto-gemišta-i-dvjesto-ožujskih-i-budi-sretan, već je netko zaista razmišljao kako će se ljudi osjećati u tom prostoru. Naravno da je i ovdje glavni motiv bio profit pa zašto bi čovjek inače otvarao kafić, ali lijepo je vidjeti da profit nije jedini motiv. Ili da onaj tko želi ostvariti profit ima dovoljno senzibiliteta da taj motiv pokuša upakirati u lijepu rasvjetu, ugodne stolce i cosy atmosferu.

Interijer ima dvije razine. Donja je pomno osmišljena, stolovi su od davno rashodovanih Singerovih šivaćih strojeva (kakav, još funkcionalan, posjeduje i moja baka i kakvi su postali vrlo popularni kao dio namještaja u velikom broju zagrebačkih kafića), stolci su u istoj boji, drveni, ali udobni, a ima i svakakvih ukrasa koji uglavnom prizivaju neka prošla vremena (glačalo na paru, neki poljoprivredni alat kojemu ne znam ime, oh ta ignorantska moderna urbana mladež…) i sve u svemu djeluje jako lijepo i ugodno, milina je ondje popiti kavu.

Gornji je kat znatno jednostavniji. Obični stolovi, poslagani s maksimalnim trudom da se prostor što bolje iskoristi, a da istovremeno niti jedan stol ne izgubi intimnost. Taj je prostor očigledno namijenjen za školarce kojima je ionako bitno samo da ih stane što više za jedan stol i da tu mogu provesti što više vremena uz jednu kavu. Na gornjoj sam razini znao sjediti s bratom, curom i prijateljima. Ima taj jedan stol uz samu ogradu s kojeg puca dobar pogled na donju etažu i na televizor u kutu i gdje uvijek pomislim kako bi bilo nezgodno da počne neki jači potres, ali to sam samo ja i moje paranoje.

Terasa je uvije bila dobra, ali u zadnjih se par godina još povećala i navečer imaju one svjetiljke (na solarnu energiju?) koje daju gotovo morski ugođaj pa ako ste primorani ljeto provesti u Zagrebu sada znate gdje možete otići ako vam je do malo lažnog mediteranskog ugođaja, daleko ne samo od mora, nego od svake vode i uz glupu blizinu prilično prometne Avenije Dubrovnik, ali ipak.

Sjećam se kako sam prvi puta doživio interijer 'Friendsa'. Oduševljenje je mala riječ. Sve smo razgledavali i komentirali. Manje smo pili kavu, a više se divili tome kako je sve lijepo i ukusno i kako je moguće i u Novom Zagrebu za koji mnogi još uvijek tvrde da nije ništa više od spavaonica složiti jedan takav profilirani i urbani ugostiteljski prostor. I zbilja je bilo tako, nije bila riječ samo o tome što nije bilo takvih kavana u krugu dva, tri kilometra i što smo mi bili klinci koje je lako zavesti. Zadnjih par godina stvari se mijenjaju. Možda postajem ciničniji i teže me je nečim fascinirati, ali očito je kako Friends propada.

Nije stvar u tome da nema prometa (jer ga ima, i to sasvim dovoljno) ili u tome da su se konobari razbahatili (jer nisu, i dalje su to okej momci koji pošteno rade svoj posao) ili da dominiraju školarci (iako dominiraju, ali nisu ni školarci što su nekad bili), već je glavni problem, kako ja to vidim, da je nakon početnog entuzijazma ploča okrenuta i da se, puno eksplicitnije, počelo voditi računa o profitu, a to je iz moje perspektive jednako propadanju.

Kako se to očituje? Pa evo, terasa se povećala jer najviše ljudi sjedi na terasi. Konobari rade više nego ikada. Kada uđete u kavanu imate dojam da ste ušli u centralu nekog dobro organiziranog poduzeća, a ne u kavanu. Ni traga onom nekadašnjem šarmu, ležernosti i opuštenosti, bit ćete usluženi brzo, spretno i sa smiješkom, ali ništa više ili barem manje od toga.

U interijer kao u glavni adut, čini mi se, ništa nije ulagano od kada je kafić otvoren. Sigurno su se neke stvari obnavljale ili mijenjale novima, ali moj je dojam da interijer naočigled gubi boju i postaje sve bljeđi i sve više sličan tolikim drugim kafićima iako je imao potencijala biti nešto potpuno novo, bolje i drugačije.

Ne znam može li se to iščitati iz dosadašnjeg teksta, ali zbilja volim 'Friends'. Osjećam se ugodno na toj terasi koja je, poput mnogih, i sama prije nekog vremena dobila brodski pod. Volim sjediti uz prozor u prizemlju, gledati brezu i čitati novine. Sviđa mi se kada brat čavrlja s konobarom i dobro mi je što većinu lica poznajem, nešto mi znače, stavljam ih u određeni kontekst čak i ako ne mogu povezati neko ime uz njih.

Jedino što mi nedostaje je što osjećam da bi svih tih stvari bilo i da nije riječ o baš ovoj kavani, moguće su bilo gdje. Potrebno je samo malo truda pa da čovjek cijelo vrijeme dok pije kavu u 'Friendsu' bude potpuno svjestan toga da je baš u 'Friendsu' i nigdje drugdje. I da bude sretan zbog toga.

Sedmica je mitsko mjesto i mjesto o kojemu kruže brojni mitovi. Sedmica je mjesto za kulturnjake, alternativce, dizajnere, umjetnike i one koji se ne stide što je njihova seksualna orijentacija različita od onoga što se smatra uobičajenim. Sedmica je sjeverniji pandan Limba. U zahodu Sedmice navodno postoji poruka Miljenku Jergoviću 'da si nađe drugi birc', a on sam čak je i pjesmu o tome napisao. U Sedmici je lakše sresti nekog od poznatih hrvatskih filmskih redatelja koji trenutačno uglavnom režiraju reklame nego nekoga tko je kameru držao samo jedanput i to kako bi snimio rođendansku proslavu svoje trinaestogodišnje rodice. U Sedmici je odrađeno nekoliko poznatih foto sessiona, snimljeni su kadrovi nekih filmova, dogovorena je gomila suradnji, osnovani su bendovi i izdavačke kuće, potpisano je par ugovora i proslavljeno stotinjak rođendana. Sedmica je mjesto do kojega morate dorasti, mjesto koje morate zaslužiti. Ne možete tamo ući tek tako, kao što ulazite u druge birtije. Tamo možete doći samo ako ste već prilično kul ili barem prilično poznati ili, ako ništa drugo, ustrajno radite na nečemu od toga.

U Sedmicu ne idem često niti posebno rado. Nije mi usput i tu uglavnom dođem ako sam se dogovorio s nekim kome je to kvartovski kafić. Ne želim reći da mi tu nije ugodno, daleko od toga, ali nije to jedno od onih mjesta o kojima kruže živopisne priče, a kada tamo dođete sve te priče počnu se ljuštiti sa zidova i prijetiti da se, u nekoj suludoj konstelaciji, odigraju opet i pred vašim očima. Ne, ništa od toga, tu možete u najboljem slučaju zateći nekoga od faca s glazbene, književne ili s filmske scene kako uznemirujuće letargičnog izraza lica pije sok dok ćakula s prijateljem koji vam likom nije poznat, ali da vam netko kaže njegovo ime tko zna, možda biste se i sjetili.

Nedjeljno poslijepodne, ni po čemu posebno i sasvim dovoljno lijeno i usporeno, učinilo mi se idealnim vremenom za provjeriti mitove o ovome mjestu. Tim više što sam se par dana ranije dogovarao za susret s prijateljicom i kada smo toga jutra započeli sms prepisku stvar je izgledala otprilike ovako. Ona: 'Vidimo se u pet?' Ja: 'Ajde u pola 6, reci gdje'. Ona: 'Dodji do sedmice'. Ja: 'Sedmica it is, vidimo se'. Ni po čemu posebna niti posebno inspirativna prepiska, svjestan sam toga, ali barem savršeno ilustrira moju nepokolebljivu volju da popodnevnu kokakolu popijem baš ondje.

Kao da smo se dogovorili, našli smo se pred ulazom, stigli smo u isto vrijeme. Ušli smo u prostrani haustor i moram priznati da me je iznenadilo koliko je već bilo popunjeno. Sjeli smo i naručili i već pet minuta kasnije neki od mitova su se pokazali istinitim. No, polako. Kako bismo čitavu situaciju smjestili u potrebit kontekst valja iznijeti još neke činjenice. Evo recimo, moja prijateljica nije neka obična djevojka već je isto, dijelom, pripadnica tih nekih krugova o kojima je bilo riječi u tekstu iznad. Ima bend i vodi neke stvari na televiziji. Poznata je. Možda niste znali, ali svi ti poznati vam poznaju jedni druge. Tako su, svega par minuta nakon što smo sjeli, našem stolu počeli prilaziti neki glazbenici, jedan redatelj i jedan nadobudni mladi pjesnik koji su s mojom prijateljicom silno željeli prozboriti koju. Dakle, istina je, tu se okupljaju ljudi od kulture. I, još bolje, vole komunicirati međusobno. Posebno kada su oni sami, a onaj s kime žele komunicirati je u društvu. Ju-huuu. Manje su me smetali oni od jednog kojeg isto znam i čiju glazbu čak i cijenim koji je sjedio dva stola od nas i čitavo vrijeme buljio (sugovornika mu ne poznajem, ali izgledao je kao da je disanje jedina stvar koju on može raditi, a da je prispodobiva ljudskom biću, o nekom razgovoru ili barem otvaranju usta nije bilo ni govora) i čekao da ga ona pogleda pa da mahne i priđe i započne small talk za kojega je, kako se kasnije pokazalo, prekrasno nesposoban, ali ona to srećom nije učinila pa smo na odlasku morali zastati pored njegovog stola i slušati filozofske trominutne replike na kurtoazna pitanja kakva se već postavljaju u takvim zgodama.

Osim tih poznatih likova za koje biste se iznenadili koliko su im slični uleti za razbijanje leda i razgovora s prijateljicom koji je na sreću okupirao većinu moje pozornosti, u Sedmici se nije dešavalo ništa posebno. Glazbu koja je svirala nisam čuo pa možda nije ni svirala. Sjedili smo na terasi da bih ja mogao pušiti, a terasa je uvijek ista i nepromijenjena i ima četiri ili pet stolova koji su pogodni i za više ljudi i koji ne izgledaju nešto posebno udobno, atraktivno ili primamljivo, ali ipak se tamo navečer zna stvoriti nekakva lijepa atmosfera. Da, ljetne večeri u Sedmici znaju biti krasne, može vam se dogoditi da pomislite da ste negdje na moru, ali će vas konobar koji pomalo ukočeno dolazi do vašeg stola i surovim prstima meko ubacuje račun u za to predviđenu čašicu brzo vratiti u stvarni svijet, u sivi centar Zagreba koji je od prvog poštenog mora udaljen barem tri sata vožnje.

Unutrašnjost, baš kao ni terasa, nije posebna kada ju pogledate samo kao skup zrcala, stolova, stolaca, šanka i drvenarije, ali čak i skeptiku poput mene valja priznati da ovo mjesto odiše nekom posebnom energijom i čak bih išao toliko daleko da kažem da su tu u pitanju podzemne vode i da nisu ljudi koji se tu okupljaju ono što stvara atmosferu, već da je to nešto, ta energija, ugođaj i zrak privukla sve te ljude s nekim kreativnim sklonostima i da im je učinila da se tu osjećaju ugodno i kao kod vlastite kuće. Malo je to komplicirano za objasniti, ali provedete li u Sedmici dovoljno vremena počet ćete se osjećati kao da niste u kavani, već u nečijoj sobi ili na nekom još ugodnijem i prisnijem mjestu. Kada malo bolje promislim, vjerojatno tu veliku ulogu igra i svjetlo koje je toplo i žuto i pada pod neobičnim kutom i kao da priziva atmosferu starog Zagreba, onoga kojega sam ja vidio samo na fotografijama i u filmovima. Onog Zagreba iz 'Tko pjeva zlo ne misli' i onog, malo mlađeg, ali vrlo plastičnog i opipljivog iz 'Čangi off Gotoff' i 'Kužiš stari moj'.

Zamišljam da izlazim iz Sedmice i da me ispred čeka tv ekipa i mlada i nadobudna novinarka mi gura mikrofon pod nos i postavlja mi samo jedno pitanje. 'Što mislite o kafiću iz kojega ste upravo izišli?'

Vjerojatno bih stao, pogledao je i malo ramislio. Uzeo bih zraka. Onda bih, sasvim polako i beskrajno nježno rekao 'Čekaju vas.' I to ne bi bila laž.

Kada je izašla knjiga 'S više mlijeka, molim' došao sam u Split, baš kao i svakoga ljeta. Otišao sam u jednu kavanu u kojoj često pijem kavu i jedan poznanik me napao da je ta knjiga pravi dokaz preseravanja purgera i da šta ima netko pisati o zagrebačkim birtijama jer one su ionako sve iste i loše. Iznenadila me gorčina i bijes u njegovom glasu, tim više što i sam piše pa bi morao moći zagrebati ispod površine i shvatiti da stvari nisu onakve kakve se na prvi pogled čine. Još me više iznenadila spoznaja da itko tu knjigu, pa i na prvi pogled, može smatrati nečim uvredljivim. Argumenti su mu bili tanki, nema u toj knjizi ništa što bi veličalo moj rodni grad, a i da ima toga se sigurno ne bih sramio, ideja za prvu knjigu nastala je jednostavno tako što sam shvatio da svaka birtija na ovome svijetu, bez obzira gdje se nalazila, ima nešto posebno, nešto što zaslužuje da se o njoj piše i da je se opiše.

Jedan od razloga zašto u prvoj knjizi nisam pisao o kafićima izvan Zagreba bio je upravo strah da me se proglasi nevjerodostojnim. Opisivao sam samo kavane u kojima sam bio nekoliko desetaka puta i koje sam vidio i doživio u svim mogućim izdanjima i stanjima svijesti. Želio sam potpuni uvid, no s vremenom sam shvatio da je prvi dojam obično bio i najtočniji i da se uzastopnim dolascima ne mijenja ništa značajno osim moje percepcije prostora koji mi postaje sve poznatiji i sve više nalik mojoj vlastitoj sobi. Zato sam ovdje odlučio uvrstiti nekoliko kavana iz drugih gradova koje volim i koje mi nešto znače, bez obzira na činjenicu da u njima nisam svaki dan.

Priznajem, ne znam kako je u Bambi zimi jer sam u Splitu uvijek ljeti, ali nekada navratim i u neko drugo godišnje doba i tada nemam prevelikih dvojbi gdje popiti kavu. Volim ovo mjesto. Obožavam ga.

Radi se o kavani koja je doslovno usječena u stijenu, ali to ne shvaćate dok tamo sjedite, već vam to postane jasno tek kada se spustite dolje i s Matejuške krenete prema Zvončacu. Pogledate li gore vidjet ćete gotovo okomitu klisuru na vrhu koje je kamena ograda iza koje sjede ljudi.

Pogled je izvanredan. Vidi se komad rive, more, brodovi i galebovi što je jednom kontinentalcu i više nego dovoljno. Piće nije preskupo. Glazba koja svira gotovo uvijek je odlična ili barem dobra, ali nikada nije nešto uvredljivo loše. Ujutro uvijek ima novina.

Kada razmišljam o Teraci Bambi, moje se misli vrte oko tri ili četiri različite, a opet vrlo slične slike. Prva je u neko jutarnje doba, svakako prije podneva, usred ljeta kada je toliko vruće da se kofein ne čini kao najpametnija ideja, ali eto, svi mi robujemo navikama. Slobodna Dalmacija i Sportske novosti ostavljene čekaju samo mene bačene na stolac pored, a ja sjedim leđa okrenutih kafiću i pogleda usmjerenog prema moru i bude mi malo nekako i žao što čitam novine jer time propuštam jedan od najljepših pogleda ikada.

Druga je slika odlazak u Bambu s prijateljima. Moj najbolji prijatelj iz Splita koji bi se sigurno naljutio da mu spomenem ime ima zanimljivu naviku kojom je i mene zarazio. Kada god čuje pjesmu koju voli ispije čašu ili bocu, ovisi već što u tom trenutku pije, do dna i naručuje novo piće. Pamtim kako smo sjedili u Bambi i slušali The Cure koji je neumoljivo iz zvučnika poticao našu potrošnju pića i kako smo se za svaku stvar iznova iščuđavali kako je dobra, ma šta dobra, fantastična. Stvarno je odličan bend taj The Cure.

Na trećoj smo slici moja djevojka, moj brat i ja. Mome bratu uvijek treba neko vrijeme da shvati da je na godišnjem odmoru i obično sa sobom nosi vidljive tragove zagrebačke nervoze tokom prva dva tjedna odmora. Tako je bilo i taj put. Gledali smo 'Simpsons, the movie' u ljetnom kinu Bačvice i nikako se nije mogao opustiti. Cijelo je vrijeme nervozno pušio i tresao nogom. Onda smo ga nakon filma jedva nagovorili da odemo svi zajedno popiti piće jer se njemu išlo kući. Kada smo došli u Bambu još je pokazivao znakove nervoze, ali čudo se počelo događati nakon nekih dvadesetak minuta. Postajao je opušteniji, pušio je s užitkom, a ne iz potrebe, prestao je tresti nogom. Njegovu relaksaciju pripisujem Bambi, blagom ljetnom povjetarcu i mirisu koji je do nas dolazi s rive, a koji je transmitere u njegovom mozgu uvjerio da se nalazi četristotinjak kilometara daleko od posla, obveza, odijela i kravate.

Ima još takvih slika, ali ove su najupečatljivije. I svaki puta kada dođem u Bambu bude mi dobro i ugodno i ne razmišljam o tome da je jednom jedna djevojka pala s ograde i završila dolje, na cesti. Morao je to biti gadan pad, kao što već rekoh strmo je i prilično visoko, ali ona je srećom preživjela, završila fakultet i udala se. Ne razmišljam o tome, kažem, niti mi pada na pamet penjati se na ogradu, ali znam se sjetiti te grozne priče. To me na trenutak otrijezni pa shvatim kako stvari koje su meni divna, ljetna, opuštena zabava mogu nekome biti najgore noćne more. Ona vjerojatno više nikada nije otišla u Bambu popiti kavu.

Zna me ta pomisao odvući još dalje, u neke gadnije bedove i razmišljanja koliko smo krhki i prolazni i kako nam malo treba da nestanemo. Onda pogledam tamo, prema moru i prema brodicama koje se lijeno ljuljaju. Onda zatvorim oči pa pogledam opet. I odjednom, kao čudom i iako sam mislio da je nemoguće, taj pogled cijenim još malo više.

Postojalo je vrijeme kada se u Kolding odlazilo jer je drugdje u gradu bilo teško pronaći Guiness, a nekima se baš pio Guiness. Nešto kasnije smo shvatili da nam godi podrum uređen kao dnevni boravak dobrostojeće zagrebačke obitelji s početka dvadesetog stoljeća. Onda smo prestali dolaziti jer se oko Koldinga počeo stvarati nekakav hype, počeli su tu dolaziti ljudi koji troše puno novca na frizure i još malo više na odjeću iako se trude djelovati kao da ih i za jedno i za drugo baš briga. Ti su ljudi polako nestajali i pronalazili su neka nova okupljališta, a mi smo se počeli vraćati, polako i neredovito, ali više se u mome društvu ne može čuti rečenica – 'Samo ne u Kolding' kada netko pita gdje ćemo na kavu.

Kolding je inače po svemu klasičan kafić s time da taj pridjev ovdje ima samo pozitivne konotacije. Velik je, konobari su profesionalci, ima novina, ima dvije razine, pametno je uređen, tu dolaze svi, na odličnom je mjestu. To je faktografija, a svaka bi se od tih odrednica dala detaljno obrazlagati i raščlanjivati, ali nisam siguran da za takvo što postoji potreba, teško da bi vam slika o Koldingu bila jasnija kada bih napisao koliko točno stolova ima i po čemu zaključujem da su konobari profesionalci. Zato ću se, kao i do sada držati subjektivnih dojmova iz kojih je vjerojatno lakše iščitati ponešto i o objektivnoj prirodi ove kavane.

Počeo bih s WC-om jer se u nekoliko prilika pokazao spasonosnim. Znate, ne znam jeste li ikada zapravo bili u toj situaciji, ali ako niste možda ste ju skloni podcijeniti. Ono kada vas baš jako stisne i morate obaviti broj dva. I sva je prilika da će čin biti glasan, a nusprodukt rijedak. Osjećate to po grčevima i zavijanju iz crijeva. Kada čovjek o tome razmišlja bez da je prošao to iskustvo može ne razumjeti u čemu je problem, pa jednostavno uđeš negdje i obaviš to, može pomisliti. I ja sam tako razmišljao.

Ne biste vjerovali koliko je zapravo malo poštenih toaleta u gradu u kojima čovjek može nužditi kao čovjek. Želite privatnost, želite kakvu-takvu higijenu i želite, ako je moguće, da ima papira, sapuna i vode za oprati ruke. I da vam nije baš previše neudobno.

Eto, Koldingov WC ima sve to. U predprostoru su pisoar i umivaonik s dovoljno papira i sapuna i dva zrcala postavljena pod pravim kutom jedno prema drugom pa svoje lice dok perete ruke možete promotriti iz potpuno novih uglova, jako zanimljivo. Dio sa školjkom isto je uređen kao u nekom stanu više srednje klase. Pločice, fina i uglavnom čista školjka i debela vrata koja, uz to što se daju zaključati, odaju dojam stamenosti, postojanosti, čvrstoće i zvučne izolacije pa ne samo da nitko osim vas neće čuti što se dešava u vašim crijevima i na završetku istih već ćete se tu osjetiti toliko sigurno i zaštićeno da će vam možda i na tren glavom proletjeti misao da nije problem ako sada negdje padne atomska bomba jer vama ne bi bilo ništa.

Okej, dakle toalet je apsolviran. Čista petica, jedan od najboljih u gradu. Druga stvar koju se ne smije zanemariti jest uređenje. Na prvi se pogled može učiniti da u primišljanje prostora nije uloženo previše truda, ali moj pojam uspjelog interijera nije nešto što cijelo vrijeme vrišti 'Pogledaj kako sam lijepa polica! Oh, ja sam tako zavodljiv šank! Ja sam gumena lutka odjevena u ronioca i visim sa stropa, bez nekog posebnog razloga!', ja više volim kada mogu pozornost usmjeriti na sugovornika (ili novine, kada smo već kod toga), a da ako mi već pogled odluta ne bude uvrijeđen onime na što je naišao. Imam tankoćutan smisao za estetsko pa me tim više ponekad zna oboriti manjak stila, posebice ako je namjeran i svjesno anti cool. Tapeta cijelog ogromnog zida zadnjeg dijela Koldinga, zida koji je uočljiv sa svakog mjesta u kavani jest golemi print vizure New Yorka ili Tokia, nisam siguran. Jeftino, ali vrlo efektno. Kada prvi puta uđete sigurno ćete imati dojam da ste došli na kavu na Manhattan i trebat će vam trenutak ili dva da dođete k sebi i shvatite da je to ipak samo tapeta. Već spomenuti donji dio ima na podu tepih (tepih u birtiji!), osvijetljen je stolnim svjetiljkama (prilično romantično mjesto, rekao bi netko tko se manje od mene trudi biti ciničan), namještaj u bidermajer stilu, smeđe drvo, slike po zidovima, patina starih vremena.

Cijeli Kolding zapravo funkcionira kao spoj modernog i klasičnog. I to mu jako dobro stoji. Meni je nekada taj podrumski dio bio puno draži, ali u zadnje vrijeme gotovo isključivo idem gore. Da, istina, po novom zakonu dolje se ne smije pušiti, ali nije to jedini razlog. Gornji je prostor nekako razvedeniji, iako su svi u jednom prostoru imate osjećaj da zaista možete biti sami za svojim stolom i u svojem vlastitom svemiru, a dolje je ipak soba koja, čak i ako niste namjeravali, u vama budi želju da prisluškujete što se dešava za susjednim stolom i ispod oka promatrate upucavanje momka u odijelu s kravatom curi koja izgleda kao da još ide u srednju školu, odjevena je po posljednjoj gimnazijskoj modi i napuhava bestidno velike balone od žvake.

Jedino što me ponekad malo zasmeta kod ovog mjesta su okupljanja nekih ljudi za koje mi je teško procijeniti čime se bave, ali je očito da imaju novca. Formalna okupljanja, ne kave. Onako, skupi ih se dvadesetak, svi budu lijepo i skupo odjeveni pa u nekoj svoj verziji afer-work partyja ispijaju vino ili šampanjac, čavrljaju ili pokušavaju nešto zbariti. Istovremeno, kavana je otvorena i za putnike namjernike, ali meni se ne da piti kavu u takvoj atmosferi. Dobro, nije to toliko česta pojava da bi je trebalo podrobno analizirati, ali ponovilo se više od dva, tri puta, dovoljno da primijetim, zapamtim i da me zasmeta. I zapravo se ne bih trebao čuditi, ima li što logičnije od yuppiea na Manhattanu?

Izuzmemo li ta okupljanja i to što je riječ o gradskom kafiću široke duše koji prima svakoga pa zato i ne može imati izraženiju crtu osobnosti, Kolding je jedno sasvim fino i ugodno mjesto. Jednako je prikladan za kavu i za pivo. Za samce, parove i veća društva. Za jutro, podne i navečer. Cijene su neznatno više nego u većini okolnih kafića, ali barem znate što dobivate za svoj novac.

Nećete tu čuti vaš najdraži bend, nećete sasvim sigurno. Nećete niti popiti najbolju kavu koju ste ikada pili, niti će pivo biti hladnije nego što ste navikli, ali ako vam je baterija na mobitelu slaba taj problem tu možete riješiti na jednom od onih javnih punjača kakvih ima i po aerodromima, a uz to nekada se važno sjetiti da sreća nije samo u najboljem i najvećem i da je ponekad ono prosječno sasvim dovoljno. S tim da prosječno, ako je prosječno na pravi način, može biti i bolje od najboljega.

Rješavanju ovih filozofskih nedoumica najbolje bi se bilo pozabaviti u samom Koldingu. To je ionako mjesto gdje stvaran svijet izlazi iz okvira koji se može složiti od riječi. Čak i više nego neke druge birtije.