Kada je izašla knjiga 'S više mlijeka, molim' došao sam u Split, baš kao i svakoga ljeta. Otišao sam u jednu kavanu u kojoj često pijem kavu i jedan poznanik me napao da je ta knjiga pravi dokaz preseravanja purgera i da šta ima netko pisati o zagrebačkim birtijama jer one su ionako sve iste i loše. Iznenadila me gorčina i bijes u njegovom glasu, tim više što i sam piše pa bi morao moći zagrebati ispod površine i shvatiti da stvari nisu onakve kakve se na prvi pogled čine. Još me više iznenadila spoznaja da itko tu knjigu, pa i na prvi pogled, može smatrati nečim uvredljivim. Argumenti su mu bili tanki, nema u toj knjizi ništa što bi veličalo moj rodni grad, a i da ima toga se sigurno ne bih sramio, ideja za prvu knjigu nastala je jednostavno tako što sam shvatio da svaka birtija na ovome svijetu, bez obzira gdje se nalazila, ima nešto posebno, nešto što zaslužuje da se o njoj piše i da je se opiše.
Jedan od razloga zašto u prvoj knjizi nisam pisao o kafićima izvan Zagreba bio je upravo strah da me se proglasi nevjerodostojnim. Opisivao sam samo kavane u kojima sam bio nekoliko desetaka puta i koje sam vidio i doživio u svim mogućim izdanjima i stanjima svijesti. Želio sam potpuni uvid, no s vremenom sam shvatio da je prvi dojam obično bio i najtočniji i da se uzastopnim dolascima ne mijenja ništa značajno osim moje percepcije prostora koji mi postaje sve poznatiji i sve više nalik mojoj vlastitoj sobi. Zato sam ovdje odlučio uvrstiti nekoliko kavana iz drugih gradova koje volim i koje mi nešto znače, bez obzira na činjenicu da u njima nisam svaki dan.
Priznajem, ne znam kako je u Bambi zimi jer sam u Splitu uvijek ljeti, ali nekada navratim i u neko drugo godišnje doba i tada nemam prevelikih dvojbi gdje popiti kavu. Volim ovo mjesto. Obožavam ga.
Radi se o kavani koja je doslovno usječena u stijenu, ali to ne shvaćate dok tamo sjedite, već vam to postane jasno tek kada se spustite dolje i s Matejuške krenete prema Zvončacu. Pogledate li gore vidjet ćete gotovo okomitu klisuru na vrhu koje je kamena ograda iza koje sjede ljudi.
Pogled je izvanredan. Vidi se komad rive, more, brodovi i galebovi što je jednom kontinentalcu i više nego dovoljno. Piće nije preskupo. Glazba koja svira gotovo uvijek je odlična ili barem dobra, ali nikada nije nešto uvredljivo loše. Ujutro uvijek ima novina.
Kada razmišljam o Teraci Bambi, moje se misli vrte oko tri ili četiri različite, a opet vrlo slične slike. Prva je u neko jutarnje doba, svakako prije podneva, usred ljeta kada je toliko vruće da se kofein ne čini kao najpametnija ideja, ali eto, svi mi robujemo navikama. Slobodna Dalmacija i Sportske novosti ostavljene čekaju samo mene bačene na stolac pored, a ja sjedim leđa okrenutih kafiću i pogleda usmjerenog prema moru i bude mi malo nekako i žao što čitam novine jer time propuštam jedan od najljepših pogleda ikada.
Druga je slika odlazak u Bambu s prijateljima. Moj najbolji prijatelj iz Splita koji bi se sigurno naljutio da mu spomenem ime ima zanimljivu naviku kojom je i mene zarazio. Kada god čuje pjesmu koju voli ispije čašu ili bocu, ovisi već što u tom trenutku pije, do dna i naručuje novo piće. Pamtim kako smo sjedili u Bambi i slušali The Cure koji je neumoljivo iz zvučnika poticao našu potrošnju pića i kako smo se za svaku stvar iznova iščuđavali kako je dobra, ma šta dobra, fantastična. Stvarno je odličan bend taj The Cure.
Na trećoj smo slici moja djevojka, moj brat i ja. Mome bratu uvijek treba neko vrijeme da shvati da je na godišnjem odmoru i obično sa sobom nosi vidljive tragove zagrebačke nervoze tokom prva dva tjedna odmora. Tako je bilo i taj put. Gledali smo 'Simpsons, the movie' u ljetnom kinu Bačvice i nikako se nije mogao opustiti. Cijelo je vrijeme nervozno pušio i tresao nogom. Onda smo ga nakon filma jedva nagovorili da odemo svi zajedno popiti piće jer se njemu išlo kući. Kada smo došli u Bambu još je pokazivao znakove nervoze, ali čudo se počelo događati nakon nekih dvadesetak minuta. Postajao je opušteniji, pušio je s užitkom, a ne iz potrebe, prestao je tresti nogom. Njegovu relaksaciju pripisujem Bambi, blagom ljetnom povjetarcu i mirisu koji je do nas dolazi s rive, a koji je transmitere u njegovom mozgu uvjerio da se nalazi četristotinjak kilometara daleko od posla, obveza, odijela i kravate.
Ima još takvih slika, ali ove su najupečatljivije. I svaki puta kada dođem u Bambu bude mi dobro i ugodno i ne razmišljam o tome da je jednom jedna djevojka pala s ograde i završila dolje, na cesti. Morao je to biti gadan pad, kao što već rekoh strmo je i prilično visoko, ali ona je srećom preživjela, završila fakultet i udala se. Ne razmišljam o tome, kažem, niti mi pada na pamet penjati se na ogradu, ali znam se sjetiti te grozne priče. To me na trenutak otrijezni pa shvatim kako stvari koje su meni divna, ljetna, opuštena zabava mogu nekome biti najgore noćne more. Ona vjerojatno više nikada nije otišla u Bambu popiti kavu.
Zna me ta pomisao odvući još dalje, u neke gadnije bedove i razmišljanja koliko smo krhki i prolazni i kako nam malo treba da nestanemo. Onda pogledam tamo, prema moru i prema brodicama koje se lijeno ljuljaju. Onda zatvorim oči pa pogledam opet. I odjednom, kao čudom i iako sam mislio da je nemoguće, taj pogled cijenim još malo više.
Post je objavljen 06.09.2009. u 00:34 sati.