Navodno se neki lik iz stripa o Popeyu zove Vimpi. Pokušavao sam o njemu pronaći nešto na internetu, ali nisam uspio. Jedino što mi pada na pamet jest da je to pravo (ili drugo) ime onog debeljka koji hamburgere proždire kao da su tic-tac, a kojega smo u lokalnoj inačici znali pod imenom Pero Ždero. Ima i jedan drugi Vimpi, lik iz odlične knjige Pere Zlatara 'Bitange mirno' u kojoj sam često uživao u mladim, tinejdžerskim godinama. Postojala je urbana legenda da je Vimpi iz romana vlasnik kavane Vimpi, ali meni ta priča djeluje previše nategnuto. Pročitate li knjigu vidjet ćete i zašto.
Osim što sam u mladosti volio čitati Zlatarov roman, volio sam i odlaziti u Vimpi. Mala birtija u centru grada, mračna i za najblještavijih ljetnih dana, sva u drvu i u nekoj polaganoj, gotovo mističnoj atmosferi. Nekada su mi se sviđale takve stvari isto kao što mi se nekada sviđala i kava sa šlagom. Prostor ima tri razine, u prizemlju je šank i jedan veliki stol uz izlog za kojim može sjediti i veće društvo, pet ili šest ljudi i još par mjesta uz zid gdje možete stajati ili sjediti na barskim stolcima. Na katu je galerija sa svega četiri stola i niskim gredama pa ako ste viši od 185 čuvajte glavu. U podrumu su toaleti i tu imam jednu veliku zamjerku. Naime, ako želite u muški wc, nema problema. Slobodno je. I više ste nego dobrodošli. Ako želite u ženski na šanku morate tražiti ključ. Okej, ima logike ili bolje reći bilo bi logike da u muškom wc-u nije samo pisoar. Što to znači? Ako me baš stislo moram tražiti ključ od ženskog wc-a? Hoće li mi konobarica dati bez dodatnih pitanja? Što će meni ključ od ženskog wc-a? Glupi potez kojim kao da žele poručiti mušterijama pogrešnog spola da veliku nuždu ostave ipak za neku drugu zgodu.
To je razlog zašto nekada nisam baš s radošću odlazio u Vimpi. Strepio sam da će mi biti sila. Mislim da sam baš u Vimpiju naučio trpiti. Kada o tome razmislim iz današnje perspektive to mi je malo tužno.
Prije koju jesen šetao sam s djevojkom po gradu i odjednom sam silno, neutješno poželio da je ljeto i da pijemo kavu na terasi Vimpija. Počela se rađati fiks ideja koju je, barem šest mjeseci bilo nemoguće provesti. Srećom, nisam previše razmišljao o tome i kada je došlo ljeto čitavu sam stvar zaboravio, ali smo to učinili ovoga proljeća i bilo je sasvim u redu, u skladu s očekivanjima. Terasa Vimpija su vam zapravo tri ili četiri stola naslonjena na istočni zid Kina Europa. Sviđa mi se ugođaj te terase, u centru ste grada, ali kao da niste. Mirno je i tiho, prolaznika ima, ali kao da malo uspore prije nego uđu u Miškecov prolaz pa vam se može na tren učiniti da ste iz Zagreba uskočili direktno u Mediterraneo ili neki sličan film. Fino.
Ove sam zime pak proveo par sati u Vimpiju s jednim prijateljem koji jako voli kafiće i pivo i često sa zadovoljstvom kombinira te svoje dvije ljubavi. Mislim da nije bio previše zadovoljan izborom hmeljnih pripravaka, ali mene je oduševila jedna druga stvar. Glazba, naravno. Dok smo mi tako pijuckali vrtio se neki kompilacijski cd na kojemu su se mogli čuti bendovi iz vrha aktualne indie rock scene. Sve jako radiofonično i meni drago, ali dosta neobično jer je uglavnom riječ o bendovima koji su relativno nepoznati izvan svojih zemalja (Amerike, Engleske i Kanade, uglavnom) i gdje, doduše, pune dvorane veičine zagrebačke Arene, ali kod nas jedva napune Kset. Još mi je veće iznenađenje bilo kada sam shvatio da konobarica nema pojma što to svira pa smo zaključili da joj je sigurno neki prijatelj spržio disk koji ona, eto, pušta u kafiću. To mi je bilo dirljivo. Malo mi je žao što osim toga puta nikada više nisam čuo taj disk. Koji mjesec prije tog izlaska bio sam u Vimpiju s nekim drugim društvom i za šankom je umjesto konobarice bio konobar i cijelo je vrijeme puštao dalmatinske klape što je nama tada baš odgovaralo. Ono što želim reći jest da ne možete znati što očekivati od glazbe na ovome mjestu pa ako vam je to ključni kriterij po kojemu birate mjesto za kavu ili izlazak budite spremni na najrazličitija iznenađenja.
Vimpi ima neki pečat rokerske birtije, ali meni se čini da je to više zbog toga što je tako mračan i što na jednom zidu imate neki mač (minijaturni, ali ipak mač) koji se pak može povezati sa heavy metal ikonografijom, a kod nas se metalci i rokeri ionako često trpaju u isti koš. Istina je da ovdje vole dolaziti dugokosi klinci, ali dolaze li oni zato što je Vimpi rokerska birtija ili je Vimpi rokerska birtija zato što oni dolaze, meni je malo teže razlučiti. I ja sam bio dugokosi klinac koji je rado odlazio u Vimpi, ali ne zato što je to bilo rokersko ili alternativno mjesto već samo zato što mi je ondje najčešće bilo prilično ugodno. Bez obzira na wc situaciju.
Ova zabrana pušenja mogla bi ozbiljno uzdrmati ovu malu kavanu. Vani je premalo stolova da bi preživljavali, a unutra je ionako uvijek bila dobra oaza za prve pokušaje pušenja cigareta i dovoljno mračno i zadimljeno da ako vas baš primijeti neki susjed nije siguran jeste li to zaista vi pa vas možda i neće cinkati roditeljima. Ništa od toga, bilo pa prošlo. Zato iskoristite činjenicu da je Vimpi još aktivan i popijte tamo poneku kavu (ugodniju nego u prenapučenoj i precijenjenoj Bogovićevoj ili Preradovićevoj koja postaje nova špica) ili sjednite navečer s društvom za jedan od ta četiri stola na terasi i naručite neke hladne napitke. Onda čavrljajte i čekajte. U jednom će trenutku zamirisati more. To vam mogu garantirati.
Post je objavljen 17.09.2010. u 14:22 sati.