ponedjeljak, 22.06.2009.

CVJETNI TRG (Zagreb, Bogovićeva)

Eh, da, nekoć je ZUSP bio institucija. ZUSP vam je 'Zagrebačko ugostiteljsko slastičarsko poduzeće', a taj je koncern obuhvaćao dvadesetak lokala po širem centru grada. Čak je i čuvena Zvečka zapravo bila jedna od podružnica franšize. Sedamdesetih i osamdesetih to je bilo tako, privatni kafići tek su se stidljivo počeli pojavljivati i ako vam je baš jako bilo stalo do kavanskog života i niste imali previše izbora. Onda su došle devedesete, politika, privatizacija, pretvorba, jeftini mesing, umjetno drvo i loše, treperave neonke. Vjerujem da smo zemlja rekorder po broju novootvorenih, ali i propalih kafića u zadnjih deset godina. Jedno su vrijeme nicali kao klica graha u osnovnoškolskom pokusu, brzo, nepredvidljivo i izvan svake kontrole, a onda su počeli propadati. Sve je više kavana koje smo voljeli, a više ne postoje. Za nekima žalim aktivno.

ZUSP-ovi su preživjeli devedesete i pomalo umorno uplovili u dvijetisućite. Izgledali su isto kao i prije desetak godina i bilo je jasno da će prije ključ u bravu nego što će se bilo što promijeniti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Šteta je što Bandić i Ljuština nisu prepoznali da su tete u borosanama, čučavci, nikada zaokružene cijene i benigni cugeri kao dio inventara jedan od pravih kulturnih simbola grada, puno više nego moderni objekti brze prehrane (na mjestu nekadašnjeg 'Majmunjaka') koji možda jesu napunili gradski proračun veselim hrvatskim kunama, ali prodaju kavu u kartonskim čašama kakve su iste u čitavom svijetu, od Sofije do Sidneya i koji nemaju baš nikakav prepoznatljiv identitet i toliko su sterilni da nakon minutu ili dvije na takvom mjestu poželite oprati ruke. Pomislite kako će možda voda uspjeti skinuti taj sveprožimajući duh apsolutnog pomanjkanja duha, dosade, običnosti, loših strana globalizacije, bezumne trke za novcem i nezdravog brzog života koji nema veze s našim mentalitetom.

Da, ZUSP-ovi nisu bili za one koji pate na čistoću i red, ali su bili naši i autentični i kada god bi neki stranac došao u Zagreb prvo sam ih vodio u popularnu Socijalu, birtiju koju su generacije naših roditelja zvali Junferica, a na mjestu koje je sada još jedan uniformirani kafić u kojemu umjesto ljudi rade kiborzi, a umjesto kave pijete caffe latte a spazzatura. Svima se tamo svidjelo, imali su direktan i neuvijen uvid u život kako je nekada izgledao kod nas, a osim toga, takvih mjesta po svijetu ima sve manje pa su se mnogi tek u Zagrebu prvi puta susreli s takvim tipom ugostiteljskog objekta.

Nisam siguran je li Cvjetni trg ikada bio ZUSP, ali sve i ako nije, bio mu je prokleto sličan. U osnovi to jest birtija za kronere, ali je ipak podignuta na višu razinu i osim onih kojima jetra počinje pjevati tužbalice izostane li jutarnji pelinkovac tu su se mogli susresti razni studenti, bradonje koji čitaju knjigu, dvije gospođe na popodnevnoj kavici i jedan starija teta koja priča sama sa sobom i tamani cigarete kao da je, u najmanju ruku, riječ o jagodama. Atmosfera je uvijek bila ugodna, na stolovima u zadnjem dijelu kafića bili su stolnjaci, a pred toaletom (u podrumu) sjedila je vjerojatno jedina preživjela zagrebačka toaletfrau kojoj sam uvijek ostavljao sitniš jer takav je red.

Relativno nedavno i Cvjetni trg je doživio opće ušminkavanje i vlasnici su ga pokušali pretvoriti u neku jeftinu talijansku birtiju, ali im to, srećom, nije do kraja pošlo za rukom. Jest, istina je, namještaj je moderniji i na moje veliko žaljenje više sam čin ulaska u ovaj prostor nije rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu i neće vam se dogoditi da pomislite kako ćete negdje u dnu kavane ugledati vlastitog djeda kako obavijen dimom pije gemišt i priča s prijateljima. Djed je pokojni već skoro trideset godina, ali to nema nikakve veze.

Preuređenjem nije do kraja nestao neosporni šarm koji je ovo mjesto oduvijek posjedovalo. Možeš ti obnoviti fasadu, ali duša je duša, nju se ne može tako lako promijeniti običnim kozmetičkim zahvatom. Zato je danas ovo kafić koji podjednako vole svi oni kojima su druge popularne birtije u Bogovićevoj iz bilo kojeg razloga neprihvatljive i oni koji se sjećaju kako je ovo mjesto izgledalo nekad, a bome i oni koji jednostavno vole ona dva stola uz izlog za kojima možete i sami posve lijepo sjediti i može vam biti urnebesno zabavno čak i ako nemate knjigu ili novine. Pogotovo ako pada kiša.

Za Cvjetni trg me veže par dosta ugodnih uspomena. Tu sam jedne zime pio tamno Velebitsko pivo i jeo kobasice, tu sam sjedio s prijateljem i prijateljicom nakon što nam je ona obznanila svoju trudnoću, tu sam se nalazio s prijateljima s kojima sam osnivao književni pokret i tu sam znao doći nakon što bi završio film u kinu, da saberem dojmove i donesem konačan sud.

Tog kina više nema, prijateljica je rodila, a književni pokret nam hibernira pa čak i ljude s kojima sam se u to vrijeme družio na dnevnoj bazi viđam sve rjeđe i uglavnom u nekim potpuno drugačijim okolnostima. Sve su to pokazatelji kako vrijeme brzo prolazi i dobri elementi za nostalgiju i za glupa razmišljanja kako je nekoć bilo bolje, ali ja se ne želim prepuštati takvim mislima.

Kada me baš uhvati loše raspoloženje i poriv da se javljam ljudima koje dugo nisam vidio često odem do Bogovićeve, uđem u kafić i sjednem za stol uz prozor. Naručim piće pa ga pijuckam, gledam na ulicu i čekam. I, znate što, u najvećem broju slučajeva ne prođe niti pola sata pa netko od tih mojih ljudi prođe i pridruži mi se pa onda zajedno evociramo uspomene kao da smo stari ratni veterani. To samo govori u kako malom gradu živimo. U gradu kojemu njegove stare kavane strašno nedostaju iako toga možda nije uvijek svjestan i u gradu u kojemu je i u najzabačenijim njegovim dijelovima informacija da se ovaj kafić jedno vrijeme zvao 'Cvijetni trg' bila opće mjesto.

- 01:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>