|
Preko puta Filozofskog fakulteta ima barem deset sličnih birtija (ako niste previše strogi u shvaćanju pojma 'preko puta' i u shvaćanju pojma 'sličan') i ponekad zna biti teško odlučiti se koja je od njih pravi i prikladan izbor za popiti kavu. Dvojbe su još izraženije ako imate u vidu da su interijeri svih lokala uređeni bez pretjerane inovativnosti i kao da samo žele zadovoljiti nužne zahtjeve koje ugostiteljski objekt mora ispuniti što znači da svi imaju koliko-toliko funkcionalan toalet, nekakav šank, stolove i stolce, televizor u kutu i nešto što bi se smatralo osobnim pečatom da ga već niste vidjeli u barem tisuću sličnih kavana. No, izgleda da vlasnici pa niti konobari svih tih birtija nisu svjesni da osobni pečat ne postižu onime čime namjeravaju, već da su baš oni sami ono što razlikuje jedno mjesto od drugoga. Tako imate Ličanina, gazdu jednog od kafića u nizu koji smiješno naglašava riječi, a u nekim je krugovima postao poznat po izjavi ''Neš ti meni tu ušit dok je špiiica!'' 'Ušit', naravno, znači 'učiti', a riječi su bile upućene mome dobrom prijatelju koji je sam sjeo na terasu kafića ubiti koji sat prije nego se otvori knjižnica, a kako je zauzeo čitav stol gazda je osjetio poriv da ga otjera iako se njegova samoprozvana špica očitovala u činjenici tri zauzeta stola od deset mogućih. Onda imate konobara iz drugog kafića koji izaziva smijeh time što uvijek kada zaprimi narudžbu ode do šanka pa se vrati kako bi još jednom provjerio jer nije siguran u vlastitu memoriju. Imate i konobaricu koja uopće ne govori nego samo dođe do stola, šutke posluša što želite i onda vam to isto šutke i donese. Vjerovali smo da je nijema dok ju nismo vidjeli kako razgovara na mobitel.
Kako su interijeri svih tih kavana slični, tako su im slične i terase. Okej, neki imaju boriće ('Čuješ, nemoj naslanjat tu biciklu ovdje, uništit ćeš boriiiće'), drugi imaju žardinjere s cvijećem, treći nemaju ništa, ali samo El Coyotee ima trgovinu u sastavu terase. O, da, ima ta jedna mala trgovina, a terasa kafića koji se nazvao po kojotu koji proganja pticu trkačicu dovoljno je prostrana pa je jednostavno asimilirala ulaz u trgovinu kao dio svoje terase. To je dosta zgodno i prilično zabavno. Zna se dogoditi da poneki mladac ili mladica tek upisan na fakultet ponosno pije kavu preko puta istoga i onda poželi otići na wc i završi – u dućanu. Lijepo je gledati njihove izraze lica, ali je šteta što vjeruju da ih je netko upamtio pa ostatak školovanja ili barem par prvih godina izbjegavaju El Coyotee jer su se u njemu obrukali. To je šteta jer nit je pogriješiti ulaz bruka (pa događa se i iskusnima, šta!), niti je El Coyotee kafić koji bi iz bilo kojeg razloga trebalo izbjegavati.
Imam jednu prijateljicu s fiksacijom na animirane filmove, a jedan od najdražih likova joj je baš ptica trkačica. Ne znam znate li vi točno što znači medicinski termin 'fiksacija', ali kada biste upoznali ovu moju prijateljicu, proveli s njom sat ili dva i otišli k njenoj kući ne bi vam trebala medicinska enciklopedija niti wikipedija. S njom se, iz čisto sadističkih razloga, znam nalaziti baš u El Coyoteeu. Trebate je vidjeti kada tamo sjednemo. Oči joj se šire, rumenilo oblijeva lice, ruke joj se počinju tresti. Živcira ju lik mrskog kojota na vrećicama šećera pa radije pije coca-colu iako prezire multinacionalne korporacije. Onda ja polako stavljam šećer u kavu i, kao slučajno, okrećem kojotov lik prema njoj, da joj se ceri u facu. Jednom se posvađala s konobarom kao da je on jadan kriv. Napala ga je zbog imena kafića i zbog vizualnog identiteta iako po mome mišljenju lik kojota nije dominantan niti baš iskače iz svake šalice, ali opet, nisam ja taj koji ima fiksaciju. S druge strane, da nema tog dugouhog zločinca, mojoj prijateljici bi kavana sasvim odgovarala. Ima u njoj nešto što priziva crtićki duh i razigranost, ali to nešto nije na prvu loptu, nisu šareni nepravilni oblici, jarko plavo nebo i neprirodno bijeli oblaci iako ima i toga. Nekako, ako već pijete kavu na mjestu koje se zove po liku iz crtanog filma, ne možete ne očekivati da se i sami, barem dijelom, ne osjetite kao da u tu priču zbilja i pripadate.
Postoji nekoliko vrlo dobrih razloga zbog kojih je dobro imati dućan u sastavu kafića i oni bi trebali biti jasni i onima koji ne znaju sami vezati vezice na cipelama pa se neću sada truditi objašnjavati ono što je razumljivo samo po sebi, ali ću samo još dodati da je međimurska gibanica naoko previše skupa, ali kada uvidite da osim tijesta tu imate još i mak, orahe, sir i jabuke onda morate biti pošteni i priznati da je to dobra vrijednost za novac. Također, postoje tu i već gotovi sendviči koje će vam tete zagrijati i staviti vam priloge (u dućanu!) tako da se gotovo ne morate micati iz kafića da zadovoljite sve primarne potrebe.
Ne znam koliko je općenito poznata činjenica da su obožavatelji kojota iz serije crtića s pticom trkačicom skupili novac i platili da se napravi epizoda u kojoj nesretna ptica konačno biva uhvaćena. Epizoda je snimljena, a što se s pticom i kojotom dogodilo nakon što je završena ta vjekovna potjera neću vam otkriti, za takve stvari postoji Internet. Pokušat ću za kraj ove priče samo povući jednu nategnutu analogiju, a ako mi baš i ne uspije nisam taj kojega treba kriviti, opravdanja imam i više nego dovoljno (od promjenjivog vremena koje utječe na nas meteropate pa sve do slike svinje s pet nogu koja me noćima proganja i ne da mi spavati). Uglavnom, unatoč svim komplimentima koje bih mogao dodijeliti El Coyoteeu i onima koje sam mu možda pa i nehotice dodijelio moja se potraga za savršenom šalicom kave u izvanrednom ambijentu nastavlja. Čak i kada je pronađem, čak i ako se to ikada dogodi, mislim da potraga ni tada neće završiti i to ne znači da ću prestati povremeno dolaziti i na ovo mjesto.
Eto, svi oni koji ne žele na Internet kako bi saznali sudbinu ptice i kojota iz ove su moje priče mogli naslutiti ponešto o raspletu, a oni kojima ni to nije dovoljno mogli bi popiti šalicu kave da im razbistri misli. Biiip-biiip.
|