"Rođen kao homoseksualac" česta je fraza koja se danas može čuti. Ima još jedna "homoseksualnost nije stvar izbora", pa ipak diljem svijeta postoje ljudi koji su izašli iz tog polu-svijeta i na taj način pokazali da je homoseksualnost barem dijelom stvar izbora.
Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995) i borac za prava homoseksualaca, Charlene Cothran je 2006 javno objavila (poslje prihvaćanja Isusa kao svog Spasitelja) da je napustila homoseksualni način života.
Jedno još zanimljivije obraćenje bilo je ono suosnivača dvomjesečnika Young Gay America (YGA). To je bio 'mainstream' magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života.
Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu koju je imao sa drugim suosnivačem tog istog magazina, te javno objavio da je izišao iz homoseksualizma i da više nije homoseksualac. Cijelo njegovo svjedočanstvo možete vidjeti ovdje. Fenomenalno iskustvo
Ovo su njegove riječi
"Bog se smatra neprijateljem od mnogih u okovima homoseksualnosti, jer ih podsjeća na to tko su i što bi oni zapravo trebali biti. Ljudi uhvaćeni u samom 'činu' radije će ignorirati istinu na način da ušutkavaju nju i one koji ju govore, raspirujući mržnju prema njima, osuđujući ih i nazivajući ih rasistima, ne suosjećajnima, zlima i diskriminativnima.
Iscjeljivanje rana uzrokovanih homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno - malo je stvarne podrške. A ona koja postoji je osramočena, ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan oblik ponašanja ili učinjena ilegalnom izvrtanjem zakona. Morao sam proči kroz izrugivanje i "glasove" neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Dio homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu uopće i postavljati pitanje napuštanja homoseksualizma, bez obzira na to da li je to moguće.
U mom iskustvu "coming out" od utjecaja homoseksualnog mentalnog sklopa je bila najoslobađajuća, najljepša i najnevjerojatna stvar koju sam ikada doživjeo u vlastitom životu.
Pohota nas izvlači iz vlastitih tijela priključujući našu psihu na nečiju tuđu fizičku formu. Zato homoseksualni seks, ali i svaki drugi seks baziran na pohoti nikada ne može ispuniti. To je neurotski proces, a ne prirodan i normalan. Normalno je normalno - i tako se zove sa razlogom.
Nenormalno znači ono što nije normalno. Homoseksualno ponašanje nas miče iz normalnog stanja. Homoseksualci kao i svi drugi ljudi čeznu za pravom ljubavlju, koja uistinu i postoji. Ipak, problem sa homoseksualnošću je da prava ljubav može doći samo kada ju ništa ne prijeći da sjaji prema van iz nutrine. Mi ne možemo biti ono što stvarno jesmo sve dok smo zarobljeni u krugu ljudi i grupnom mentalitetu koji promiče seksualne perverzije i pohotu.
Bog je došao do mene kad sam bio zbunjen, sam, uplašen i uznemiren. Rekao mi je, kroz molitvu, da se nemam čega bojati i da sam došao kući; samo sam trebao malo sređivanja stvari u vlastitom umu.
Vjerujem da svi ljudi instiktivno znaju istinu. Vjerujem da je to razlog zašto kršćanstvo tako jako straši ljude. Podsjeća ih na njihovu savijest - koju svi imamo. Savjest nam govori razliku između pravog i krivog kako bi smo mogli postati jača i bolja ljudska bića. Sloboda od grijeha i ignoriranja je uvijek moguća, ali prva stvar što bilo tko mora učiniti je izaći iz mentaliteta koji je podjelio i zadobio čovječanstvo.
Prije nego sam izišao iz homoseksualizma bio sam siguran, zahvaljujući političarima i masovnim medijima da je ono što radim prava stvar.
Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja.
Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam krivnju zbog toga. Kao vođa gay pokreta mnogo sam puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to. Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila njihova priča. Vidjeo sam to, znam istinu.
Bog nas može osloboditi od grijeha i dati nam pobjedu ako mu to dozvolimo."
Zanimljiv je stav Dorina Manzina, on smatra da homoseksualne osobe ne mogu postati heteroseksualnima, iako u nastavku istog tog članka navodi da je moguće obrnuto:
"Doduše, takvu mogućnost ne bih isključio (promjenu spolne orjentacije) jer sam nekoliko puta bio svjedokom toga da neki moji intimni prijatelji prelaze s heteroseksualnosti na homoseksualnost... neki iz radoznalosti, a neki nakon šestog piva."
Njegova izjava je u skladu sa stavom kojeg ima talijanski glazbenik Giuseppe Povia, on je sam imao homoseksualnu fazu u svome životu. U izlasku iz homoseksualizma mu je pomogao klinički psiholog Joseph Nicolosi, nakon toga on je još dvoju svojih prijatelja koji su vjerovali da su homoseksualci 'preobratio' na heteroseksualnost. Svojedobno je izjavio: "ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome sa kim se druže".
Zanimljivo je da se uspješnog kliničkog psihologa Nicholosija kritizira ne zbog toga jer nije uspješan u terapiji homoseksualaca nego zbog jednog pomalo bizarnog razloga - "Homoseksualna orijentacija nije mentalna bolest i nema znanstvenog razloga za pokušaj konverzije lezbijki i geyeva na heteroseksualnu orijentaciju." Drugim riječima, nevezano uz uspjeh terapije, ona je sama po sebi besmislena jer je homoseksualnost normalna.
Ali nije uvijek tako bilo - sve do 1973. homoseksualnost se smatrala bolešću (patološkim stanjem), ali je onda Američko udruženje psihijatara proglasilo homoseksualizam normalnim ponašanjem i danas tvrdi da je to urođeno ponašanje, te da nema izlaska iz takvog načina života. To je potaklo bivše homoseksualce na protestiranje ispred godišnje skupštine tog društva.
Ovo su riječi jednog od prosvjednika i predsjednika udruge "Exodus International" koja okuplja homoseksualce i bivše homoseksualce:
"Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam... mi smo živi dokaz" kaže Alan Chambers.
Međutim, smatram bitnim napisati koju riječ o tome kako je došlo do odluke američkog udruženja psihijatara da homoseksualnost više ne smatraju bolešću, odnosno kako je uopće došlo do tog “najvećeg kolektivnog ozdravljenja” u povijesti čovječanstva iz 1973.? Dr. Charles Socarides je autora brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (nagrada istaknutog profesora), koju mu je dodjelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP), liječio je homoseksualce četrdeset godina. 3/4 pacijenata je uspješno izliječio. Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promjenila homoseksualnost od patološkog stanja u “životni stil”:
“Homoseksualni aktivisti nisu tada napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog ‘svećenstva’, zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara (APA) pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći ‘izliječili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo su ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove. ”
Dr. Robert Spitzer je znanstvenik koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promjenio stav, naime. 2003. objavio je svoju analizu izliječenja homoseksualaca i zatražio je vraćanje homoseksualnost na listu bolesti. O prijetnjama fizičkom likvidacijom njegove obitelji koje su tada uslijedile, dr. Spizter je nerado govorio. I glavni homoseksualni aktivist iz tog vremena, dr. R. Choen uspio se izliječiti i danas sam uspješno liječi homoseksualce.
Sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod gay aktivista izaziva agresiju, kako se netko tako nešto bogohulno i nemoralno samo i usudio pomisliti?! Međutim, znanstvene činjenice govore drugačije. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji, oko 30 - 60 % bude potpuno izliječeno. Što je netko duže živio tim načinom života, naravno, šansa za izliječenje je manja. Samo zadnjih desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od 25 000 homoseksulaca. Uspješno su liječili i danas liječe homoseksualce G.v. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides...
Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primjetiti kod homoseksualaca psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otiša C.G. Jung koji je objasnio:
“Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboku u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na biološko-seksualnoj razini.”
Viktor Frankl, otac logoterapije nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću. U novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednih nekoliko godina izašlo je mnoštvo znanstvenih radova mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, što priznaju i stručnjaci poput dr. J.M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana.
Homofobija je pak nestručan, iako u zadnje vrijeme popularan naziv za ljude koji imaju određeni, manji ili veći stupanj averzije prema homoseksualcima. No znamo da to nema veze sa medicinskim pojmom fobije.
Inače, jednostavna ili specifična fobija je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupanja anksioznosti ili pak do pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani s fobijom ili model izbjegavajućeg ponašanja vezano za određene objekte ili situacije može u značajnijoj mjeri utjecati na sposobnosti svakodnevnog funkcioniranja. Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos tome ne mogu mu se oduprijeti. Osoba osjeća strah prilikom dolaska u određenu situaciju koje se boji. Izraženi su fizički simptomi, koji su pojačani: znojenje dlanova, crvenilo na licu, lupanje srca, bol u prsima, osoba ima osjećaj da nema zraka (osjećaj da će se ugušiti), drhtanje ruku i nogu, porhtavanje glasa. Svima je jasno da ljudi na koje se etiketira nazivom "homofobi" nemaju ništa sa ovom definicijom niti proživljavaju takvu simptomatologiju.
Izvorno, homofobija je upotrebljavana u psihijatrijskom žargonu da bi opisala strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim, gay aktivisti ukrali su taj termin i redefinirali ga da bi označavao bilo kakav negativan stav, mržnju ili "strah" od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili promicanju homoseksualizma.
Naravno, univerzalno uključenje svih oponenta kao homofoba, nije istaknuto. Javno, gay aktivisti će oznaku homofoba prišiti deklarirano nasilnim gay mrziteljima, kao skinheadsima npr. da bi skrenuli pažnju na karakterne osobine takvih pojedinaca i pokazali kakve se to osobe ustvari protive homoseksualnosti. Međutim u praktičnom diskursu etiketu homofoba prišit će svakom pojedincu koji misli da je homoseksualno ponašanje bolesno, nenormalno ili štetno. Da bi otkrili tu činjenicu, od gay aktivista i advokata treba tražiti da objasne razliku između homofobične i nehomofobične opozicije homoseksualnosti.
Dalje, termin homofobija definira opoziciju homoseksualnosti kao mentalnu bolest. To je za gay aktiviste poseban užitak jer je homoseksualnost 1973. skinuta s liste psihijatarskih poremećaja. Tako su sada oni zdravi, a svi oni koji govore protiv homoseksualnosti, mentalno bolesni. Naravno, svakome je jasno da potez pera ne ispravlja poremećeje niti potez pera može nekoga učiniti poremećenim.
Treće, termin homofobija služi kao semantički ekvivalent "rasizmu" da bi javnosti pokazao kako je opozicija homoseksualnosti jednaka predrasudama prema rasnim manjinama. Općenito, navedeni aspekti homofobije služe kako bi ušutkali i posramili openente. Tako da kad se netko usprotivi homoseksualnosti, homoseksualnom ponašanju, legalizaciji homoseksualnosti, gay paradama.... može ga se odmah označiti kao mentalno bolesnog ili rasista. Dakle, homofobija je termin koju su izmislili gay aktivisti da bi se koristili njime kao retoričkim oružjem protiv oponenata.
Također, homoseksualci preplavljuju masovne medije, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod "varijantu normalnoga". Danas su populariziraju razne serije, filmovi, sapunice gdje postoje likovi homoseksualci, koji su čak osmišljeni kao zanimljivi pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Zadnjih godina svjedoci smo agresivne homo kampanje, u svim hrvatskim medijima. U TV emisijama kao što su "In magazin" "Red Carpet" "Big Brother", "Farma", neprestano se propagira bolesno i izopaćeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su "zvijezde" ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?!
Dr. Socarides o populariziranju homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na dalje piše:
“Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbejke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a gay aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima.”
Pogledajte modne piste. Zadnjih godina propagiraju se mršave djevojke bez grudi koje sliče na dječačiće, te ženskasti manekeni. Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi zbunjeno i zavedeno propagandom i sterotipima iz serija i filmova. Slika kakvu nam nameću mediji, u niz fiktivnih likova iz filomova i serija, koje nerjetko glume heteroseksualci nije realna.
Ove bivše homoseksualce i liječnike sam naveo ne samo zato da bude svima jasno da homoseksualizam nije normalan oblik ponašanja, te da je izlazak iz homoseksualizma moguć, već i zato da znate da postoje figure koje su bile na vrhu homoseksualnog lobija, ali su promjenili svoje stavove i/ili opredjeljenje.
Homoseksualno ponašanje je samo po sebi rizično i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama (onima koje često mijenjaju seksualne partnere). Naravno da niti jedan od navedenih oblika ponašanja nije dobar i normalan. Statistike iz SAD-a (od centra za kontrolu i prevenciju bolesti) kažu da homoseksualci imaju 44 puta (4400%) veću šansu da dobiju AIDS. Štoviše više od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su homoseksualci. Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom - 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije. Štoviše zdravstvene službe ih smatraju glavnim 'prijenosnikom' i razlogom zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima. Također 15% homoseksualaca ima klamidiju. Također statistike pokazuju da je pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca, ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo. Epstein-Barr virus tip 2 ima 39% homoseksualaca.
Korištenje lubrikanata također pospješuje 3 puta vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije - Lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenesivih bolesti. Gotovo je nevjerojatna činjenica da priručnik za prevenciju HIV/AIDS-a kojeg je izdao Iskorak preporuča upravo suprotno! "Puno lubrikanta i na k**** i u dupe." (25.str.) Pomalo je nevjerojatno da je taj odvratan priručnik (pročitajte ga sami i pogledajte izraze koji se koriste) financirao Grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva! Najzanimljivije im je zadnje poglavlje "Drogiranje i tvoje dupe" u kojem objašnjavaju kako se drogirati kroz d***!! Njihov priručnik se pokreće klikom na gornji desni rub brošure.
Da je seks kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma. Jedno istraživanje u Los Angelesu pokazalo je da homoseksualci imaju i 20 puta veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa HIV-om, naime, 43% novozaraženih HIVom u LA-u ujedno je bilo na metamfetaminu.
Da skratim priču, zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv. U SAD-u od 1983. od kada kod nas ne znam, ali je također zabranjeno. Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju homofobi nego iz straha za one koji bi primali takvu krv.
Sada ću malo provocirati i postaviti provokativno pitanje - da li je homoseksualni seks dobar za zdravlje? Definitvno nije, statistika kaže da je on opasan. Odnosno da predstavlja zdravstvenu opasnost za one koji ga prakticiraju. A da li je nezdrav? Očito ga oni iz zavoda za javno zdravstvo takvim smatraju. Da li oni na taj način neselektivno i institucionalno diskriminiraju cijeli homoseksualnu populaciju. Pa naravno!! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda ovi počeli lupati statstičke podatke, a ti aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.
Samoubojstvo i homoseksualnost
Prema istraživanjima provedenim u posljednja dva desetljeća homoseksualci su puno skloniji suicidu nego heteroseksualci. Razmišljanje o suicidu postoje kod 50-70% homoseksualaca, a samoubojstvo pokušava njih 30% (Gibson, 1989) do 42% (D'Augelli & Hershberger, 1993) ovisno o autoru znanstvenog istraživanja. Uglavnom mladi koji odabiru homoseksualni način života su 3 puta skloniji suicidu od svojih heteroseksualnih kolega (D'Augelli & Hershberger, 1995; Rotheram-Borus, Reid, Rosario, Van Rossen, & Gillis, 1995).
Da homoseksualci 3 puta češće pokušavaju samoubojstvo priznaju i sami homo-aktivisti, iako krivnju za to uglavnom prebacuju na sve osim na taj auto-destruktivan način života.
Ipak reći za homoseksualno ponašanje da je nezdravo (bolesno) sama po sebi u Hrvatskoj je odnedavno postalo opasno.
Naime, Jelena Čorić - Mudrovčić vjeroučiteljica u jednoj zagrebačkoj školi tužena je od lezbijske udruge Kontre jer je rekla da je homoseksualno ponašanje bolesno. Suđenje je trenutno u tijeku i podsjeća me na bizarno "Scopsovo suđenje" u SAD-u kada je početkom prošlog stoljeća profesor biologije osuđen jer je na satu biologije govorio o evoluciji kao znanstvenoj činjenici. Smješno je to da je borba za 'ljudska prava' i 'protiv diskriminacije' na kraju završila suđenjem na zagrebačkom županijskom sudu onima koji se ne slažu sa vrijednosnim i moralnim sustavom kojeg su uspostavili masovni mediji i politička elita. Da cijela situacija bude apsurdnija homoseksualni aktivisti umjesto da se 'poklope ušima', žele paradirati i promovirati takav način života, te se ponose onime što rade - nažalost, nemaju se čime ponositi.
"Borba protiv diskriminacije ima smisla sve dok sama ne postane diskriminatorska, zahtijevajući cenzure i kaznene progone za sve koji drukčije misle.
U ime borbe protiv homofobije i drugih ideoloških maljeva za diskreditaciju drukčijih svjetonazora od homoseksulnog, krije se nerijetko isključivost koja postaje društveno prihvatljiva.
Sveprisutne militantne homoseksualne skupine nemaju podršku od strane bivših homoseksualaca, štoviše, “ortodoksni” homoseksualci agresivni su prema njima i optužuju ih, a za što drugo, doli za - homofobiju.
Nažalost, povijest je krcata primjerima u kojima progonitelji i progonjeni mijenjaju uloge, u kojima žrtve raznoraznih inkvizitora savršeno usvajaju metode svojih mučitelja čim im se ukaže prilika, čim osjete malo moći ili vlasti. Ni homoseksualci nisu imuni na tu perverziju, premda inzistiraju na tome da nisu perverzni, da su samo “drukčiji”. U tom smislu, biti isti na drukčiji način, od početka svijeta, neizlječiva je bolest."
Iskustvo jednog bivšeg homoseksualca možete vidjeti ovdje! (nemogu embeddat taj video pa ga linkam)
[Ako mislite da je ovo nevjerojatno pogledajte svjedočanstvo koje je dao bivši gitarist Korna-a Brian Welch]
Ja ne mrzim i ne osuđujem homoseksualce, ja ih volim i želim im pomoći da izađu iz takvog načina života. Bože molim te smiluj se tim ljudima i pomozi im.
“POST PETKOM, NEMRS I SLIČNE PRIČE” (Rimljanima 14)
Prije svega potrebno je povući razliku između posta i nemrsa. Naime post podrazumijeva konzumaciju samo jednog obroka dnevno (u katolicizmu), a nemrs podrazumijeva nejedenje mesa.
”Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života: na Pepelnicu i na Veliki petak... Za nemrs (običnim petkom) crkveni zakonik je sažet i kratak: "Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina”. (link)
Kada pročitate ove izjave sigurno vam pada napamet pitanje ima li toga igdje u Bibliji?
Odgovor je dakako da nema. To su priče katoličke crkve, nema govora o tome da Bog kršenje tih 'Crkvenih' propisa smatra grijehom, međutim da bi smo to shvatili moramo uzeti u ruke ono od čega katolička crkva zazire, a to je Biblija, te otvoriti poslanicu Rimljanima 14. poglavlje.
U njoj Pavao naime kaže da 'jedan vjeruje da smije sve jesti; drugi naprotiv koji je slab u vjeri jede samo povrće' (2. stih)
Zapazimo da se radi o ljudskom stavu 'jedan vjeruje' kaže stih, a ne 'Bog kaže'. Ovaj stih međutim ne govori o tome da su kršćani vegeterijanci slabi u vjeri, nego govori o tome da su oni koji vjeruju da smiju jesti samo povrće slabi u vjeri. Naime Bog je ljudima dozvolio da jedu meso (Postanak 9, 2-3), i tu dozvolu nikada nije povukao. Onaj tko vjeruje da Bog zabranjuje jednje mesa ili da je to grijeh u očitoj je zabludi.
Međutim, onaj tko se radi svog zdravlja ili iz nekog drugog razloga odrekne mesa on nije 'slab u vjeri' jer to ne radi misleći da je Bog zabranio da se jede meso, nego samo zbog svoga vlastitog izbora.
Pavao potom nastavlja:
'Koji jede sve, neka ne prezire onoga tko nejede sve, a koji nejede sve, neka ne sudi onoga koji jede sve'
Drugim riječima Pavao nam pokušava reći da se 'Kraljevstvo Božje ne sastoji u jelu i piću, nego pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetome.' (stih 17)
Tj. Pavao želi staviti naglasak na to da ne donosimo sud o bližnjima na temelju toga da li oni jedu ili ne jedu meso, već da svoj pogled sa tuđeg tanjura usmjerimo na nebesa, te izbjegavamo takve besmislene prepirke.
To je jasno iz 3. stiha u kojem Pavao postavlja retoričko pitanje:
„Tko si ti da sudiš tuđem sluzi?“, te da je nečija snaga vjere zavisna o tome da li ga Gospodar drži ili ne, a ne to tome što on jede.
Međutim povjesni izvori nam kazuju i još jednu zanimljivost, naime običaj posta tj. uzdržavanja od jela poznat je u mnogim poganskim religijama kao npr. Islam i hinduizam. Drugim riječima takvi propisi mnogo su stariji od vremena Pavlove poslanice Rimljanima.
Dakako, u Rimskoj religiji (pretkršćanskoj) post, odnosno apstinencija od određene hrane (nemrs) bila je dio religije. A ta ista religija uključivala je i prinošenje žrtava za žive i mrtve, hodočašća i idolopoklonstvo. Nažalost ti isti običaji preneseni su u Rimsku Crkvu.
Međutim da ne duljimo dalje, vratimo se na biblijski tekst, on dalje kaže u 5. stihu
„Jedan dakako polaže veću vrjednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijedonst na svaki dan“ - vjerovali ili ne, neki koriste taj stih tvrdeći da ne trebamo svetkovati Božji dan odmora - subotu.
Koji je smisao tog teksta jasano je iz cijelog poglavlja, naime Pavao od prvog do zadnjeg stiha u tom poglavlju (stihovi 14, 20, 21...) govori samo i isključivo o hrani i običajima vezanim uz hranu.
Kako su mnogi kršćani dolazili iz rimske idolopokloničke relgije (poganske) naravno da su sa sobom preuzeli mnoge običaje, običaji vezani uz post i nemrs, održali su se do današnjeg dana u rimskoj religiji (katoličkoj). Naravno da su ti postovi bili vezani uz određene dane, inače ne bi bili dio religije. Ti postovi međutim nisu bili dio unutrašnje pobožnosti nego su mahom bili stvar običaja, tj predaja i tradicija koje su se stvarale stoljećima. Tako je npr. do 'Istočnog raskola' među ostalim došlo i zbog toga što je Istočna Crkva zamjerila Zapadnoj post subotom koji je tada bio praksa u Rimskoj Crkvi.
Vjerovali ili ne, u religijama poput katolicizma nije svejedno kojeg dana je nemrs ili post. Da su tadašnji Crkveni velikodostojnici znali za ove retke iz Biblije mogli su komotno izbjeći barem tu nesuglasicu.
Stih 6. dalje kaže da 'Tko pazi na dan čini to radi Gospodina', iato je i sa onim koji 'jede sve' ali i onim koji 'nejede sve'.
Sada se netko pita da li je moguće običaj posta ili ne jedenja mesa 'kristijanizirati' iz poganstva? Jednostavno, vidimo da se već u Pavlovo vrijeme to dogodilo. Naime, ljudi koji su se recimo navikli na nemrs, zadržavaju taj običaj i nakon što izađu iz katolicizma, radi se o navici i višegodišnjoj ustaljenoj praksi nejednja mesa ili jedenja ribe petkom. Takvi običaji iako preuzeti iz prijašnje religije (katolicizma) nisu vezani uz vjerska uvjerenja nekog pojedinca, nego su čista stvar navike.
Običaj jedenja ribe petkom također je puno stariji od katolicizma, kao i farbanje jaja, kićenje bora i mnogi drugi običaji. Tako ja npr. ako imam djete, iako nisam katolik već sam evanđeoski kršćanin mogu za Uskrs farbati jaja sa svojim djetetom iako to nije povezano sa mojom privrženošću katolicizmom nego nasljeđenim običajima i tradicijama koji su iako u početku religiozne naravi prešli u stvar društvene kulture i izašli iz domene religije, te postali dio 'narodnih običaja' koje prakticiraju svi bez obzira na vjersku pripadnost.
Sada dolazimo do jednog spornog pitanja, naime, neki tvrde da je svejedno koji dan treba svetkovati, dakle to može biti bilo koji dan između dvije subote, pa čak i sama subota, ali definitvno ne nužno subota.
Da bi potkrijepili takav stav oni mahom citiraju Rimljane 14,5 međutim oni pritom potpuno ignoriraju činjenicu ako pročitate cijelo to poglavlje da u njemu uopće nema spomena o suboti, Danu odmora, počinku, rasprave o Zakonu ili nešto slično, već se jednostavno radi o običajima vezanim uz hranu koji su prakticirali kršćani u Rimu.
Zapzimo, Bog nikada nije rekao da mu je svejedno koji se dan svetkuje, subota je za njega bila i ostala 'sveti dan' (Izaija 58,13). Kada bi došlo do praktične primjene te neobične tvrdnje, došlo bi do potpunog rasula jer bi svatko svetkovao dan koji njemu najviše odgovara, okupljanje ljudi na zajedničko bogoslužje jednim danom u tjednu postalo bi 'nemoguća misija', jer bi bez obzira na to o kojem se danu radilo taj dan za večinu uvijek bio najobičniji radni dan.
Dakako oni koji se pozivaju na to da je 'svejedno koji je dan', u biti svetkuju nedjelju i imaju bogoslužja nedjeljom, a navedeni tekst iz Rimljana koriste samo zato da bi potkopali svetost subote, a ne radi micanja dana bogoslužja sa nedjelje. Neki idu i korak dalje i kažu da Bogu ne treba posebno posvetiti niti jedan dan. Svi su dani 'Gospodnji' kažu oni. Mnogi od njih u biti uopće niti nemaju kontinuiranu naviku odlaska u crkvu određenim danom.
Jednom mi je jedan pastor (svećenik u protestantskim crkvama) rekao da u Zagrebu 2000 ljudi luta po vjerskim zajednicama (kršćanskim), bez ikakvog reda i kontinuiteta. Njihova bogoslužja tako su postala nebitno pitanje, 'jer Bog ionako ne traži da mu posvete neki poseban dan', a i mjesto bogosluužja je varijabilno.
Netko tko je jedan dan bio kod 'borongajaca', sutra se može pojaviti 'kod Šićka', neki drugi dan kod baptista, a za mjesec dana završiti u nekoj maloj i relativno osamljenoj grupi ljudi koji imaju 'posebno otkrivenje i misiju', ima i recidiva u katolicizam, uglavnom svega i svačega, a sve je to dobrim dijelom i posljedica zbunjujuće, ne dosljedne i nerjetko 'svatko tumači sam za sebe' teologije.
Posljedica toga je doktrinalno rasulo, jer se potkopavanjem zapovjedi o suboti potkopava i Deset zapovijedi, tako da ima među 'kršćanima' i onih koji kažu da Deset zapovjedi više ne vrijedi, da je 'Duh zamjenio slovo' i slične tvrdnje.
Trenutno je situacija takva da svaka protestantska crkva na drugčaiji način objašanjava zapovijed o suboti, ali svaka na različit, a rijetko koja na onakav kakv je jedini racionalan, tj. na onaj da subotu treba svetkovati sukladno samoj zapovijedi, a ne izmišljati kojekakve isprike za neposluh Božjem Zakonu.
Subota je problematična manjini ljudi, većina uopće niti ne zna da četvrta Božja zapovijed zapovijeda svetkovanje subote, a ne nedjelje.
"Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (Izlazak 20, 8-11)
Tko god pobija zapovjed o svetkovanju subote mora pobiti i "Deset zapovjedi", sve dok Deset zapovijedi vrijede, vrijedi i subota, samim time, jasno vam je da je pobijanje Deset zapovijedi iracionalno.
Međutim, bitno je napomenuti činjenicu da golemu većinu ljudi uopće nije briga za Deset zapovijedi, te da ne krše samo zapovijed o suboti, nego i ostale, toga smo svjedoci svakoga dana. Samim time pitanje subote za te ljude je nebitno (spasenje i vječni život njima su sekundarna stvar), međutim za one koji žele živjeti po Božjoj volji i Njegovim zapovijedima (kojima je vječnost u zajednici sa Bogom izrazito bitna stvar), pitanje subote je ozbiljno pitanje koje traži odluku o tome hoće li je ili ne svetkovati.
Opet se vraćamo na početak, Bog pred njih stavlja izbor hoće li živjeti po 9/10 ili svih 10 zapovijedi. Oni koji odbace subotu rade to iz različitih motiva, uglavnom praktičnih vjerujući da Bog daje 10% popusta na Deset zapovijedi i da im neće zamjeriti neposluh i kršenje vlastite zapovijedi.
Međutim bitno je shvatiti da je spasenje i vječni život izrazito ozbiljna stvar i da Bog traži potpunu poslušnost, a ne djelomičnu.
Također, od izrazite je važnosti da ljudi shvate da je "Deset zapovijedi" dano za njihovo dobro, te da je to "Zakon slobode", a ne zakon ropstva. onaj koji živi u skladu sa njima istinski je slobodan čovijek. Ljudi koji ih krše žive u grijehu, mnogi od njih ne mogu se osloboditi grijeha, ti su ljudi uistinu postali robovi grijeha, ali ih u to ropstvo definitvno nije odvela poslušnost Božjoj volji i Njegovim zapovijedima.
100 jednostavnih biblijskih činjenica o suboti možete vidjeti ovdje!
Edita Majić bila je glumica u kazalištu "Gavella", nažalost umjesto da upozna biblijsko kršćanstvo, upoznala je katolicizam. Ista ta religija navela ju je na pomisao da Bog želi od nje da živi u nekom zabitom samostanu, u celibatu i šutnji, posteći 7 mjeseci u godini i mučeči svoje tijelo na svakojake načine odvojena od ostatka svijeta.
O uvjetima u samostanu za "Gloriu" je rekla sljedeće: "Dopušteni su i posjeti, ali samo iza dvostrukih rešetaka, kroz koje se ne može provući ruka." (link)
Umjesto da povjeruje da je Isusova žrtva dovoljana za njezino spasenje, te da Bog želi da ona živi u skladu sa Njgovom voljom, odlučila je provesti ostatak života "zarađujući" svoje spasenje kako bi bila "dovoljno dobra za nebo".
Sada je za nju, kao i mnoge druge djevojke koje je katolička crkva pozatvarala po samostanima širom svijeta prekasno. Njezin mladi mozak ispran je katoličkom filozofijom, asketizmom, misticizmom i iracionalnim sustavom vjerovanja koji ima temelje u ognjenom jezeru.
"Prijatelji životinja" i kakav bi stav kršćanin trebao imati prema njima
Na Cvjetnom trgu sam naletio na njihov štand. Vrlo su otvoreni i pozitivni, vole životinje, ali i ljude. velika je sreća što postoje jer preko njih možete doći u doticaj sa literaturom drukčijom od one kojom vam masovni meidji ispiru mozak.
Čovjek može živjeti bez mesa. Iako mnogi vole izreku "živi i pusti druge da žive", malo ih je koji se uistinu tako i ponašaju. Danas je novac najveća vrijednost i drže ga korporacije kojima nije stalo do vašeg zdravlja nego do vašeg novca. Meso kojeg mi jedemo je opasno i zatrovano, način na koji te jadne životinje žive po farmama je nehuman.
Ja osobno iako nisam potpuni vegeterijanac izbjegavam meso u širokom luku i jedem ga jako rijetko, možda jedanput mjesečno. Naučio sam kuhati i volim voće, povrće i žitarice. Mljeko od soje bolje mi je od kravljeg i tako.
Osim toga, borba protiv grijeha je lakša ako ne jedeš meso koje je prepuno hormona, steroida i antibiotika koji se koriste iz sebičnih pobuda, tj. da bi životinja što prije bila spremna za klanje.
Savjetujem vam da odete na njihove stranice i iz prve ruke vidite argumente u prolog ne jedenja mesa. Među ozbiljinijima su oni vezani uz uništavanje našeg planeta, tj. krčenja šuma radi uzgoja žitarica za ishranu stoke i posljedičnog globalnog zagrijavanja.
O kojoj Crkvi Pavao govori kada kaže da "Krist glava Crkve", a "Crkva Njegovo tijelo" (Kološanima 1,18)
Kada Pavao kaže ove riječi on dodaje još puno toga, među ostalim kaže i da je "Krist vidljiva slika nevidljivoga Boga, prvorođenac iznad svih stvorenja." (stih 15.), te da je "U Kristu stvoreno sve na nebesima i na zemlji: vidljivo i nevidljivo, kraljevi i kraljevstva, vladari i vlasti. Sve je stvoreno po njemu i za njega. Postojao je prije svega drugoga i održava sve što postoji." (stih 16 i 17).
Na kraju nam daje upozorenje: "Ali morate čvrsto i postojano ustrajati u vjeri. Ne dajte se pokolebati u nadi Radosne vijesti koju ste čuli. Ona se propovijeda diljem svijeta, a mene, Pavla, Bog je postavio da joj služim." (stih 23.)
Bitno je shvatiti da kada Pavao govori o Crkvi, on ne govori o nekoj instituciji, kojoj je središte u RImu, a vodi ju Crkveno učiteljstvu na čijem se čelu nalazi rimski papa, nego o Isusovim sljedbenicima, kršćanima, koji propovjedaju radosnu vijest i žive u skaldu sa njom.
E vidite, sada se postavlja jedno zanimljivo pitanjem, kada Pavao kaže da je Krist glava Crkve, govori li on o Crkvi (tj. vjernicima), odnosno Kristovim sljedbenicima na ovoj zemlji?
Iz konteksta poglavlja, a i cijele poslanice Kološanima i više je nego jasno da on govori o Kristovim sljedbenicima upravo na ovoj Zemlji na kojoj mi danas živimo.
Tako da se postavlja jedno zanimljivo pitanje... Može li Crkva istovremeno imati dvije glave - Krista i rimskog papu. Katolici vjeruju da može, međutim tada bi crkva bila podjeljena sama u sebi, naime "nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga voljeti ili će jednome biti odan, a drugoga prezirati." (Luka 16,13)
Bitno je zapaziti i da papa ne tvrdi za sebe da je on samo glava katoličke crkve, nego i svih ostalih kršćanskih Crkava, tj. da je on glava Crkve na zemlji, te da je on Božji (Kristov) zamjenik na zemlji.
Iako izbjega izraz "glava", time što predstavlja sebe kao "poglavara" Crkve na ovoj zemlji, očito je da sebe smatra glavom (tj. na čelu) te iste.
Navodno je Bog upravo papu odabrao da ga zamjenjuje za vrijeme Njegove odsutnosti sa ove zemlje. Iako je svima i više nego jasno da je Bog i dalje pristuan na ovoj zemlji, štoviše kroz Duha Svetoga, Bog se nastanjuje u nama i mi postajemo dio Kristovog tijela.
Cilj mi dakako nije reći da smo mi "bogovi", nego da je Bog sveprisutan, te da ne treba nekog drugog "zamjenika" osim Duha Svetoga.
Štoviše, Isus Krist kaže da gdje god je dvoje ili troje skupljeno radi Njega, da je i On sam među njima (Matej 18,20). Što će nam onda papa ako imamo živoga Krista?
Da nas vodi? Zar nam vodstvo Duha Svetoga nije dovoljno? Papa ide i još jedan korak dalje, on kaže da ako želimo služiti Bogu u Duhu i Istini, moramo biti dio Njegove Crkve, tj. njega priznati poglavarom Crkve.
Iz svih tih razloga ja prezirem vlast koju sebi prisvaja rimski papa, te ga odbacujem kao Kristovog neprijatelja skupa sa njegovom lažnom naukom. Time što sebe, umjesto Krista predstavlja kao glavu Crkve. On se podiže protiv samoga Boga sukladno riječima apostola Pavla iz 2. Solunjanima 2,4.
Isus nas je naime upozorio da će u Njegovo doći cijela jedna dinastija (Matej 24,5), i da će jedan za drugim govoriti da su upravo oni Krist, tj. da će predstavljati sebe kao Krista, drugim riječima da će prisvajati Njegovu vlast i autoritet nad Crkvom.
To upozorenje vrijedi za sve nas.
Philipp Melanchthon brat u Kristu nama vrlo dobro poznatog reformatora Martina Luthera, ovim riječima je razotkrio pravu narav pape i njegove službe:
"To je vrlo očito i bez ikakave sumnje, da je rimski papa stvarni Antikrist... U 2. Solunjanima 2, Pavao jasno kaže da će Sin grijeha vladati nad crkvom, predstavljajući sebe ispred službe Bogu"
Upravo iz tog razloga Jean Calvin, još jedan vrlo poznati švicarski reformator ovim riječima je odbacio papino poglavarstvo nad crkvom:
"Ne prihvaćam njega kao Kristovog zamjenika, on je Antikrist, odbacujem njegovo poglavarstvo nad crkvom"
Za kraj mogu jedino reći da se slažem sa sljedećim riječima Martina Luthera, vjerojatno največeg protestantskog reformatora:
"Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista... Osobno izjavljujem da nisam dužan biti poslušan papi više nego bih bio antikristu."
Katolička apologetika svetkovanja nedjelje - ima li temelja u Svetom Pismu?
Zapovjedi o svetkovanju nedjelje nema u Bibliji, To je vrlo jasno i jednostavno, logičkim zaključivanjem dolazimo do činjenice da se ona pojavila u Crkvenoj predaji, i to prvenstveno katoličkoj odakle je otišla i u ostale kršćanske crkve, pravoslavne i protestantske.
Niti jedan od katoličkih argumenata u prilog svetkovanja nedjelje nema biblijske podloge
Ako vas zanima koji su svi katolički argumenti (iz Biblije), redom ih možete vidjet ovdje!
Živi bili pa vidjeli, siguran sam da će tko god bude to pročitao biti u potpunosti uvjeren u tu jasnu i jednostavnu činjenicu.
Bitno je napomenuti da je Bog stvorio Dan odmora prilikom samog stvaranja svijeta. To je bio sedmi dan.
U četvrtoj (negdje trećoj) Božjoj zapovjedi koja govori o Danu odmora, Bog kaže da kao što je on odmarao u taj dan prilikom stvaranja svijeta očekuje i od onih koji vjeruju u Njega da čine isto.
Isus Krist utjelovljeni Bog objašnjava da je Dan odmora stvoren radi čovjeka (nije stvoren zato da bi se dao samo Židovima), i govori o njemu kao o danu posvećenom Stvoritelju, za razliku od ostalih šest radnih dana kada se može raditi uobičajene poslove. Isus Krist upravo na taj dan čini najviše čudesa, iscjeljuje najviše ljudi i propovjeda radosnu vijest o kraljevstvu, čime nam daje dobar primjer.
Iako su ga Židovi optuživali da krši Dan odmora on im svaki put odgovara citirajući Pismo i objašnjavajući im da je Dan odmora dan radi samog čovjeka, a ne da je čovjek stvoren radi Dana odmora. Samim time, dobra djela prema bližnjima, pomoć siromašnima, lječenje bolesnih i oslobađanje zarobljenih trebali bi biti središnji dio službe Bogu toga Dana.
Dakle ne trgovanje dionicama i sirovinama, postavljanje TK kabela, plinskih instalacija, zidarskih radova, gradnje brodova, financijskih transakcija i sličnih poslova usmjerenih zgrtanju novca i materijalnih dobara, nego služba Bogu i bližnjima stvarni je smisao toga Dana.
Dan odmora bio je dio Božjeg zakona i prije nego su izraelci dobili Deset Zapovijedi, upravo preko te zapovijedi Bog je htjeo provjeriti njihovu poslušnost Njegovom Zakonu (Izlazak 16,4).
Zapovijed o Danu odmora moralne je naravi, zato jer je Dan odmora stvoren prije, a ne poslje pada u grijeh.
Doduše, u knjizi Postanka ne spominje se izričito ta zapovijed, ali niti jedna druga iz Dekaloga, iako je sasvim jasno da je grijeh, a samim time i Zakon (jer je grijeh prekršaj Zakona) morao postojati prije nego je Bog na kamenim pločama ponovio svoj sveti, vječni i nepromjenjivi Zakon.
Nemoguće je zamisliti Stvoritelja koji se odmara u sedmi dan stvaranja (koji je istovremeno posvetio i blagoslovio), tj. odredio za svetu službu, a da o tome odmoru ne kaže ništa prvome čovjeku s kojim je imao izravnu i blisku zajednicu. Pogotovo zato jer je Bog stvorio dan odmora upravo radi njega.
U današnjem užurbanom svijetu gdje lijudi nemaju vremena nizašto, a ponajmanje za Boga i Njegovu riječ, Dan odmora je bogomdana prilika za prisnu zajednicu sa Stvoriteljem.
Dan odmora svetkovao se za vrijeme Izraelskih sudaca, kraljeva i proroka, svetkovao se i u Isusovo vrijeme, a i u vrijeme apostola. Dan odmora svetkovati će se in novom nebu i novoj zemlji, koju Bog sprema za nas (Izaija 66,22.23).
Ako će se subota svetkovati i na nebu iz toga je očito, da ta zapovjed nije vremenski ograničena na neko prošlo vrijeme, za razliku od mnogobrojnih godišnjih praznika (tzv. godišnjih subota) i žrtvovnog sustava koji je ukazivao na Krista i našao ispunjenje u Njemu.
Zato se zapovijed o Danu odmora prihvaća u cijelome svijetu u većini kršćanskih Crkava, kao jedna od Deset Božjih zapovijedi, tj. kao dio Božjeg Zakona kojeg je on sam napisao na kamene ploče.
Deset Božjih zapovijedi otkrivaju moralna načela kojih bi se trebali pridržavati svi koji žele biti spašeni, ne zato da bi se spasili, nego zato da bi pokazači svoju ljubav i vjernost prema Stvoritelju koji ih je i dao.
Deset Zapovijedi prihvaća kao moralno mjerilo najveći savez baptističkih Crkva na svijetu čijim je dijelom bio i danas pokojni svjetski poznati evanđelista dr. Billy Graham. Razgovor sa njim na temu Deset Zapovijedi možete vidjeti ovdje!
Deset zapovijedi, skupa za zapovijedi o Danu odmora prihvaća i katolička crkva, kao i pravoslavna, anglikanska, luteranska, kalvinska, prezbeterijanska adventistička i skoro sve ostale kršćanske crkve koje broje više od nekolicine vjernika.
Ipak zapovijed o Danu odmora osporavaju neke sekte poput Jehovinih svjedoka koji tvrde da je Isus smrću na križu oslobodio ljude poslušnosti Božjem Zakonu (Deset zapovijedi), a samim time i Zapvijedi o Danu odmora.
Također bitno je naglasiti i da u Bibliji nigdje ne piše da je nedjelja posvećena ili blagoslovljena, da se nedjeljom nebi smjelo raditi ili da bi ju trebalo svetkovati.
Više o biblijskom sedmom danu, tj. o Danu odmora možete vidjeti ovdje!
Oni koji osporavaju zapovijed o Danu odmora zapravo pobijaju i samu Božju zapovjed, te u biti tvrde da bi trebalo živjeti po 9/10 zapovijedi koje je dao sam Stvoritelj. Takvo razummijevanje Božjeg Zakona nepoznato je kako Svetom Pismu, tako i Crkvenoj tradiciji.
Na to ih je navelo krivo razumijevanje Božjih Zapovjedi, oni kažu da je:
"Židovski šabat ukinut je na križu, gdje Krist „izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna“ (Kološanima 2,14)." (link)
Ipak Isus Krist na križu niti je izbrisao Deset Božjih zapovijedi, niti su te zapovjedi nama protivne (uključujući zapovijed o Danu odmora), one su dane za naše dobro. Lista zadužnica o kojoj se ovdje govori odnosi se na zapis o našim grijesima zbog kojih je on razapet i umro na križu.
Doduše u jednom svom drugom članku oni priznaju tu činjenicu, tako da isti stih (kojim tvrde da je 4. Božja zapovjed ukinuta) koriste da bi tvrdili malo jedno, malo drugo, ili kako lječnici kažu, prema potrebi:
[Kološanima 2,13 i 14 potvrđuju ovu činjenicu: »Vas koji ste zbog prekršaja i neobrezanja svoga tijela bili mrtvi, (Bog) oživi zajedno s njim (Kristom); oprosti nam dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križ.« Bog je »oprostio nam dobrohotno sve prekršaje…«. Ne samo grijehe iz prošlosti, nego sve grijehe. Oni su prikucani na križ i uklonjeni. (link)]
Vrlo neobično, ista web stranica "gotquestions.org" i dva potpuno različita tumačenja istog stiha. I to toliko različita da u jednom kažu da tekst iz Kološana govori o ukidanju Božje zapovjedi, a na drugom kažu da je iz toga teksta očito da su na križ pribijeni naši grijesi.
Potom tvrde da je zapovijed o Danu odmora isključivo Židovska ustanova namjenjena samo Izraelcima, iako je iz riječi samoga Stvoritelja, ujedno i najboljeg tumača Zakona više nego jasno da je ona stvorena radi ljudi i upravo njima namjenjena (Marko 2,27).
Također tvrde i da: "Bog Izraelu šabat nije dao kao podsjetnik na stvaranje, nego kako bi se sjećali svoga ropstva u Egiptu i Jahvina izbavljenja.", iako u samom Dekalogu Stvoritelj kaže:
"Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.".
Potom navode da se navodno "Od Djela apostolskih do Otkrivenja šabat spominje isključivo u evangelizacijske svrhe sa Židovima, a pozadina je obično sinagoga", iako samo Sveto Pismo kaže da se subotom evanđelje propovjedalo i poganima: "A u dan subotni izađosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da je bogomolja. Sjedosmo i govorismo ženama, koje su se bile, skupile. A sIušala je jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, prodavačica skerleta iz grada Tijatire. I Gospodin otvori srce njezino, da pazi na riječi Pavlove" (Djela 16,13-14). U tom tekstu ne spominju se niti Židovi, niti sinagoga.
Potom tvrde "da ideja o nedjelji kao „kršćanskom šabatu“ nije utemeljena na Bibliji", ne shvačajući smisao Dana odmora i kategorički ga odbacujući kao Božju ustanovu.
A onda uzevši jedan stih iz konteksta „Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje!“ (Rimljaima 14,5)
Tvrde da u biti svatko može svetkovati koji god Dan on želi, iako ako pročitate cijelo poglavlje uopće nema spomena o suboti, Danu odmora, počinku ili nešto slično, već se radi o postu u koji su prakticirali kršćani u Rimu. Od kojih su jedni mislili da je bitnije imati post u jedan dan, a drugi u drugi.
U Rimljanima 14, Pavao govori o hrani, o jelu i piću, je li moguće da on priča o tome, onda odjedanput u jednom stihu skoći na subotu, pa se vraća nazad na hranu, a da samu subotu istovremeno uopće ne spominje?
Na kraju zaključuju da: "Boga trebamo štovati svaki dan, a ne samo subotom ili nedjeljom.", ne shvačajući pritom smisao ili narav Dana odmora. Te da se ne radi o pitanju da li treba štovati Boga svaki dan, nego trebamo li ga štovati na način da budemo poslušni Njegovim zapovijedima uključujući i onu četvrtu.
Zašto se Isus u Marku 5, 2-14 uputio u razgovor sa demonima, tj. zašto oni odmah nisu napustili opsjednutog?
Prije svega bitno je napomenuti da je Isus znao tko su oni, a i oni su znali tko je Isus. Prilikom susreta sa opsjednutim Isus je iskazao svoju silu, ali prije toga potrebno je napraviti uvod u cijelu tu priču.
Opsjednuti je bio u nezavidnoj situaciji, demoni su vladali njime tako da je činio zlo samome sebi i drugima. Kada je vidio Osloboditelja, potrčao je prema njemu, ipak nije to bila laka odluka jer demoni koji su ga zauzeli vjerojatno su htjeli ići u suprotnom smjeru.
U trenutku kada dolazi do Isusa, on otvara usta i želi zamoliti za milost, ali umjesto njega progovori demon iz njega, i pita Isusa "Što ja imam s tobom posla, Isuse, Sine Boga, Svevišnjega zaklinjem te Bogom, ne muči me!"
Kada bi demoni došli do Isusa u pravilu bi ga pitali "Što mi imamo s tobom, Sine Božji! Jesi li došao ovamo, da nas mučiš/uništiš prije vremena?"
Drugim riječima oni su raztumjeli Njegovu ulogu i znali su da ne mogu učiniti ništa, tj. da su bespomoćni jer se nalazte u susretu sa "Bogom Silnim" (Izaija 9,6).
Razlog iz kojeg je Isus ušao u razgovor sa njima, bio je čisto zato da bi osvjedočio svoje učenike o neprijatelju protiv koga će se uskoro i oni sami morati boriti. Isus je znao i tko su oni i koliko ih je. Isusovo pitanje bilo je radi učenika, a ne radi njega samoga.
Ipak u tome kraju bilo je Židova koji su uzgajali svinje (nečiste životinje) radi profita, to je pred Bogom bila gnusoba, zato se u jednom mahu obračunao i sa demonima i sa svinjama.
Iako je imao moć da ih istjera sve od jednom, imao je i stroljenja da ih istjera jednog po jednog. On je bio onaj koji je definirao dužinu, smjer i završetak ovog razgovora.
Kada će se Njegovi pravi sljedbenici (kršćani) naći u susretu sa demonima, oni neće morati razgovarati sa njima, jer već znaju narav te ekipe, neće biti potrebno niti cjenkanje niti dugo nagovaranje. Ekipa će morati ići van htjeli nehtjeli ODMAH!
I to ne zato jer smo mi sami veće face od demona, nego zato jer je onaj koji je u nama jači od njih. To je bit cijele priče, ne istjerujemo ih mi nego sam Bog. Zato nema straha od neuspijeha, neprijatelj je već poražen, budemo li mu vjerni do kraja i mi ćemo biti pobjednici!
Demoni su djelovali u Isusovo vrijeme, isto tako djeluju i danas, i kako vrijeme odmiče, njihovo djelovanje je sve izraženije. Bezakonje uzima maha, a život bez Boga postao je praksa večine ljudi.
Bitno je zapaziti da Sotona rijetko kada želi sebe eksponirati, ali ponekad želi napraviti "cirkus", i doslovce obuzeti ljude da bi pokazao svoju snagu i moć.
Ipak Sotona ne može opsjednuti ljude koji hodaju sa Bogom, zato jer se ti ljudi nalaze pod izravnom zaštitom najjače sile u Svemiru - Stvoritelja.
Ljudi koji se predaju pornografiji, muzici koja veliča Sotonu, spiritizmu, vračarenjem, homoseksualizmu i sličnim nastranostima i gnusobama, Đavao ima otvoren prilaz.
No prijeđimo na samo pitanje, tko sve može izgoniti demone...?
Poželjno je da oni koji izgone demone imaju čvrstu vjeru u Gospodina, naime u Bibliji postoji zapisan slučaj kada je demon preko opsjednutog doslovce nadvladao malovjerne izgonitelje:
"Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda." To činjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće." (Djela 19, 13-16)
Mogu ih izgoniti i oni koji žive u grijehu (bezakonju), iako u biti od toga nemaju ništa, štoviše na kraju vremena biti će mnogo onih koji će reći Isusu Kristu: "Gospodine, Gospodine, zar nismo, pomoću tvoga imena. prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili? Tada će im kazati: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!" (Matej 7:21-23)
Iz tih stihova jasno je da i oni koji žive u bezakonju mogu izgoniti đavole, ali činjenica da ih mogu izgoniti nije sama po sebi uzrok radosti:
"Vratiše se zatim sedamdesetorica radosni govoreći: "Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!" A on im reće: "Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima." (Luka 10, 17-20)
Spasenje ljudi i njihov vječni život uvijek moraju biti smisao, povod i uzrok radosti tih ljudi, jer da bi smo izgubili vječni život, dovoljno je ne prihvatiti Isusa kao Gospodina, a ne nužno biti opsjednut demonima.
Ako opsjednuti, a potom egzorcirani ne prihvati Isusa kao Spasitelja nakon egzorcizma, u konačnici nema ništa od toga, a postoji i sljedeća opasnost, na koju Isus upozorava:
"Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku."
Štoviše čak i oni koji nisu na strani Boga mogu "primiriti demona", naime ako vas muče demoni, možete otiči kod nekog vračara (koji je u zajednici sa demonima), date mu lovu, a ovaj kaže demonu da se primiri na neko vrijeme. Štoviše vjerojatno mogu i nagovoriti demona da izađe iz te osobe, jer on može kako je ušao slično tome i izači. Ipak time nije riješen niti problem opsjednutoga niti medija koji komunicira sa demonima, jer i jedan i drugi na kraju vremena idu u ognjeno jezero.
Želja mi je napomenuti i da su obuzimanja demonima vrlo rijetka, ako se nađete na nekome mjestu gdje vidite kako tamo ima hrpa opsjednutih, i da svakoga dana novi bivaju zaposjedani, gdje se gotovo "kao na traci" tjeraju đavoli, udaljite se od tog mjesta jer to nisu čista posla, to je samo jedan show koji đavli priređuju u suradnji sa "egozrcistom".
Smisao oslobođenja od demona je spasenje opsjesnutih, a ne puko oslobađanje trenutne nevolje koja na kraju ne proizvodi spasonosnu vjeru u oslobođenoj osobi.
I da, ako ste kršćanin poželjno je to raditi sa osobom koja IMA iskustva u tome, tako da ne bude iznenađenja kada posao krene!
Ono što radi Linić na svojim "duhovnim obnovama", to što ruši ljude u trans (iskustvo padanja u duhu) i slično, to je sve cirkus, bježite od toga dok ima vremena. Imam naime iskustvo iz druge ruke osobe koja je otišla na takav seminar i vratila se opsjednuta, oslobođenje je dobila tek nakon što je odlučila služiti Bogu u Duhu i Istini. U njezinom slučaju opsjednutost je izazvala pozitivan efekt, prestala je ići u Babilon (RKC) tek kada je shvatila da Babilon (Otk 18,2) vrvi od demona, zato se i golema većina egzorcizama vrši upravo tamo.
