Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/obibliji

Marketing

Drugačiji pogled na homoseksualnost

"Rođen kao homoseksualac" česta je fraza koja se danas može čuti. Ima još jedna "homoseksualnost nije stvar izbora", pa ipak diljem svijeta postoje ljudi koji su izašli iz tog polu-svijeta i na taj način pokazali da je homoseksualnost barem dijelom stvar izbora.

Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995) i borac za prava homoseksualaca, Charlene Cothran je 2006 javno objavila (poslje prihvaćanja Isusa kao svog Spasitelja) da je napustila homoseksualni način života.

Jedno još zanimljivije obraćenje bilo je ono suosnivača dvomjesečnika Young Gay America (YGA). To je bio 'mainstream' magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života.

Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu koju je imao sa drugim suosnivačem tog istog magazina, te javno objavio da je izišao iz homoseksualizma i da više nije homoseksualac. Cijelo njegovo svjedočanstvo možete vidjeti ovdje. Fenomenalno iskustvo

Ovo su njegove riječi

"Bog se smatra neprijateljem od mnogih u okovima homoseksualnosti, jer ih podsjeća na to tko su i što bi oni zapravo trebali biti. Ljudi uhvaćeni u samom 'činu' radije će ignorirati istinu na način da ušutkavaju nju i one koji ju govore, raspirujući mržnju prema njima, osuđujući ih i nazivajući ih rasistima, ne suosjećajnima, zlima i diskriminativnima.

Iscjeljivanje rana uzrokovanih homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno - malo je stvarne podrške. A ona koja postoji je osramočena, ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan oblik ponašanja ili učinjena ilegalnom izvrtanjem zakona. Morao sam proči kroz izrugivanje i "glasove" neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Dio homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu uopće i postavljati pitanje napuštanja homoseksualizma, bez obzira na to da li je to moguće.

U mom iskustvu "coming out" od utjecaja homoseksualnog mentalnog sklopa je bila najoslobađajuća, najljepša i najnevjerojatna stvar koju sam ikada doživjeo u vlastitom životu.

Pohota nas izvlači iz vlastitih tijela priključujući našu psihu na nečiju tuđu fizičku formu. Zato homoseksualni seks, ali i svaki drugi seks baziran na pohoti nikada ne može ispuniti. To je neurotski proces, a ne prirodan i normalan. Normalno je normalno - i tako se zove sa razlogom.

Nenormalno znači ono što nije normalno. Homoseksualno ponašanje nas miče iz normalnog stanja. Homoseksualci kao i svi drugi ljudi čeznu za pravom ljubavlju, koja uistinu i postoji. Ipak, problem sa homoseksualnošću je da prava ljubav može doći samo kada ju ništa ne prijeći da sjaji prema van iz nutrine. Mi ne možemo biti ono što stvarno jesmo sve dok smo zarobljeni u krugu ljudi i grupnom mentalitetu koji promiče seksualne perverzije i pohotu.

Bog je došao do mene kad sam bio zbunjen, sam, uplašen i uznemiren. Rekao mi je, kroz molitvu, da se nemam čega bojati i da sam došao kući; samo sam trebao malo sređivanja stvari u vlastitom umu.

Vjerujem da svi ljudi instiktivno znaju istinu. Vjerujem da je to razlog zašto kršćanstvo tako jako straši ljude. Podsjeća ih na njihovu savijest - koju svi imamo. Savjest nam govori razliku između pravog i krivog kako bi smo mogli postati jača i bolja ljudska bića. Sloboda od grijeha i ignoriranja je uvijek moguća, ali prva stvar što bilo tko mora učiniti je izaći iz mentaliteta koji je podjelio i zadobio čovječanstvo.

Prije nego sam izišao iz homoseksualizma bio sam siguran, zahvaljujući političarima i masovnim medijima da je ono što radim prava stvar.

Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja.

Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam krivnju zbog toga. Kao vođa gay pokreta mnogo sam puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to. Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila njihova priča. Vidjeo sam to, znam istinu.

Bog nas može osloboditi od grijeha i dati nam pobjedu ako mu to dozvolimo."

Zanimljiv je stav Dorina Manzina, on smatra da homoseksualne osobe ne mogu postati heteroseksualnima, iako u nastavku istog tog članka navodi da je moguće obrnuto:

"Doduše, takvu mogućnost ne bih isključio (promjenu spolne orjentacije) jer sam nekoliko puta bio svjedokom toga da neki moji intimni prijatelji prelaze s heteroseksualnosti na homoseksualnost... neki iz radoznalosti, a neki nakon šestog piva."

Njegova izjava je u skladu sa stavom kojeg ima talijanski glazbenik Giuseppe Povia, on je sam imao homoseksualnu fazu u svome životu. U izlasku iz homoseksualizma mu je pomogao klinički psiholog Joseph Nicolosi, nakon toga on je još dvoju svojih prijatelja koji su vjerovali da su homoseksualci 'preobratio' na heteroseksualnost. Svojedobno je izjavio: "ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome sa kim se druže".

Zanimljivo je da se uspješnog kliničkog psihologa Nicholosija kritizira ne zbog toga jer nije uspješan u terapiji homoseksualaca nego zbog jednog pomalo bizarnog razloga - "Homoseksualna orijentacija nije mentalna bolest i nema znanstvenog razloga za pokušaj konverzije lezbijki i geyeva na heteroseksualnu orijentaciju." Drugim riječima, nevezano uz uspjeh terapije, ona je sama po sebi besmislena jer je homoseksualnost normalna.

Ali nije uvijek tako bilo - sve do 1973. homoseksualnost se smatrala bolešću (patološkim stanjem), ali je onda Američko udruženje psihijatara proglasilo homoseksualizam normalnim ponašanjem i danas tvrdi da je to urođeno ponašanje, te da nema izlaska iz takvog načina života. To je potaklo bivše homoseksualce na protestiranje ispred godišnje skupštine tog društva.

Ovo su riječi jednog od prosvjednika i predsjednika udruge "Exodus International" koja okuplja homoseksualce i bivše homoseksualce:

"Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam... mi smo živi dokaz" kaže Alan Chambers.

Međutim, smatram bitnim napisati koju riječ o tome kako je došlo do odluke američkog udruženja psihijatara da homoseksualnost više ne smatraju bolešću, odnosno kako je uopće došlo do tog “najvećeg kolektivnog ozdravljenja” u povijesti čovječanstva iz 1973.? Dr. Charles Socarides je autora brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (nagrada istaknutog profesora), koju mu je dodjelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP), liječio je homoseksualce četrdeset godina. 3/4 pacijenata je uspješno izliječio. Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promjenila homoseksualnost od patološkog stanja u “životni stil”:

“Homoseksualni aktivisti nisu tada napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog ‘svećenstva’, zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara (APA) pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći ‘izliječili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo su ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove. ”

Dr. Robert Spitzer je znanstvenik koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promjenio stav, naime. 2003. objavio je svoju analizu izliječenja homoseksualaca i zatražio je vraćanje homoseksualnost na listu bolesti. O prijetnjama fizičkom likvidacijom njegove obitelji koje su tada uslijedile, dr. Spizter je nerado govorio. I glavni homoseksualni aktivist iz tog vremena, dr. R. Choen uspio se izliječiti i danas sam uspješno liječi homoseksualce.

Sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod gay aktivista izaziva agresiju, kako se netko tako nešto bogohulno i nemoralno samo i usudio pomisliti?! Međutim, znanstvene činjenice govore drugačije. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji, oko 30 - 60 % bude potpuno izliječeno. Što je netko duže živio tim načinom života, naravno, šansa za izliječenje je manja. Samo zadnjih desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od 25 000 homoseksulaca. Uspješno su liječili i danas liječe homoseksualce G.v. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides...

Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primjetiti kod homoseksualaca psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otiša C.G. Jung koji je objasnio:

“Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboku u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na biološko-seksualnoj razini.”

Viktor Frankl, otac logoterapije nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću. U novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednih nekoliko godina izašlo je mnoštvo znanstvenih radova mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, što priznaju i stručnjaci poput dr. J.M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana.

Homofobija je pak nestručan, iako u zadnje vrijeme popularan naziv za ljude koji imaju određeni, manji ili veći stupanj averzije prema homoseksualcima. No znamo da to nema veze sa medicinskim pojmom fobije.

Inače, jednostavna ili specifična fobija je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupanja anksioznosti ili pak do pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani s fobijom ili model izbjegavajućeg ponašanja vezano za određene objekte ili situacije može u značajnijoj mjeri utjecati na sposobnosti svakodnevnog funkcioniranja. Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos tome ne mogu mu se oduprijeti. Osoba osjeća strah prilikom dolaska u određenu situaciju koje se boji. Izraženi su fizički simptomi, koji su pojačani: znojenje dlanova, crvenilo na licu, lupanje srca, bol u prsima, osoba ima osjećaj da nema zraka (osjećaj da će se ugušiti), drhtanje ruku i nogu, porhtavanje glasa. Svima je jasno da ljudi na koje se etiketira nazivom "homofobi" nemaju ništa sa ovom definicijom niti proživljavaju takvu simptomatologiju.

Izvorno, homofobija je upotrebljavana u psihijatrijskom žargonu da bi opisala strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim, gay aktivisti ukrali su taj termin i redefinirali ga da bi označavao bilo kakav negativan stav, mržnju ili "strah" od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili promicanju homoseksualizma.

Naravno, univerzalno uključenje svih oponenta kao homofoba, nije istaknuto. Javno, gay aktivisti će oznaku homofoba prišiti deklarirano nasilnim gay mrziteljima, kao skinheadsima npr. da bi skrenuli pažnju na karakterne osobine takvih pojedinaca i pokazali kakve se to osobe ustvari protive homoseksualnosti. Međutim u praktičnom diskursu etiketu homofoba prišit će svakom pojedincu koji misli da je homoseksualno ponašanje bolesno, nenormalno ili štetno. Da bi otkrili tu činjenicu, od gay aktivista i advokata treba tražiti da objasne razliku između homofobične i nehomofobične opozicije homoseksualnosti.

Dalje, termin homofobija definira opoziciju homoseksualnosti kao mentalnu bolest. To je za gay aktiviste poseban užitak jer je homoseksualnost 1973. skinuta s liste psihijatarskih poremećaja. Tako su sada oni zdravi, a svi oni koji govore protiv homoseksualnosti, mentalno bolesni. Naravno, svakome je jasno da potez pera ne ispravlja poremećeje niti potez pera može nekoga učiniti poremećenim.

Treće, termin homofobija služi kao semantički ekvivalent "rasizmu" da bi javnosti pokazao kako je opozicija homoseksualnosti jednaka predrasudama prema rasnim manjinama. Općenito, navedeni aspekti homofobije služe kako bi ušutkali i posramili openente. Tako da kad se netko usprotivi homoseksualnosti, homoseksualnom ponašanju, legalizaciji homoseksualnosti, gay paradama.... može ga se odmah označiti kao mentalno bolesnog ili rasista. Dakle, homofobija je termin koju su izmislili gay aktivisti da bi se koristili njime kao retoričkim oružjem protiv oponenata.

Također, homoseksualci preplavljuju masovne medije
, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod "varijantu normalnoga". Danas su populariziraju razne serije, filmovi, sapunice gdje postoje likovi homoseksualci, koji su čak osmišljeni kao zanimljivi pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Zadnjih godina svjedoci smo agresivne homo kampanje, u svim hrvatskim medijima. U TV emisijama kao što su "In magazin" "Red Carpet" "Big Brother", "Farma", neprestano se propagira bolesno i izopaćeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su "zvijezde" ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?!

Dr. Socarides o populariziranju homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na dalje piše:

“Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbejke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a gay aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima.”

Pogledajte modne piste. Zadnjih godina propagiraju se mršave djevojke bez grudi koje sliče na dječačiće, te ženskasti manekeni. Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi zbunjeno i zavedeno propagandom i sterotipima iz serija i filmova. Slika kakvu nam nameću mediji, u niz fiktivnih likova iz filomova i serija, koje nerjetko glume heteroseksualci nije realna.

Ove bivše homoseksualce i liječnike sam naveo ne samo zato da bude svima jasno da homoseksualizam nije normalan oblik ponašanja, te da je izlazak iz homoseksualizma moguć, već i zato da znate da postoje figure koje su bile na vrhu homoseksualnog lobija, ali su promjenili svoje stavove i/ili opredjeljenje.

Homoseksualno ponašanje je samo po sebi rizično i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama (onima koje često mijenjaju seksualne partnere). Naravno da niti jedan od navedenih oblika ponašanja nije dobar i normalan. Statistike iz SAD-a (od centra za kontrolu i prevenciju bolesti) kažu da homoseksualci imaju 44 puta (4400%) veću šansu da dobiju AIDS. Štoviše više od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su homoseksualci. Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom - 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije. Štoviše zdravstvene službe ih smatraju glavnim 'prijenosnikom' i razlogom zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima. Također 15% homoseksualaca ima klamidiju. Također statistike pokazuju da je pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca, ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo. Epstein-Barr virus tip 2 ima 39% homoseksualaca.

Korištenje lubrikanata također pospješuje 3 puta vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije - Lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenesivih bolesti. Gotovo je nevjerojatna činjenica da priručnik za prevenciju HIV/AIDS-a kojeg je izdao Iskorak preporuča upravo suprotno! "Puno lubrikanta i na k**** i u dupe." (25.str.) Pomalo je nevjerojatno da je taj odvratan priručnik (pročitajte ga sami i pogledajte izraze koji se koriste) financirao Grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva! Najzanimljivije im je zadnje poglavlje "Drogiranje i tvoje dupe" u kojem objašnjavaju kako se drogirati kroz d***!! Njihov priručnik se pokreće klikom na gornji desni rub brošure.

Da je seks kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma. Jedno istraživanje u Los Angelesu pokazalo je da homoseksualci imaju i 20 puta veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa HIV-om, naime, 43% novozaraženih HIVom u LA-u ujedno je bilo na metamfetaminu.

Da skratim priču, zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv. U SAD-u od 1983. od kada kod nas ne znam, ali je također zabranjeno. Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju homofobi nego iz straha za one koji bi primali takvu krv.

Sada ću malo provocirati i postaviti provokativno pitanje - da li je homoseksualni seks dobar za zdravlje? Definitvno nije, statistika kaže da je on opasan. Odnosno da predstavlja zdravstvenu opasnost za one koji ga prakticiraju. A da li je nezdrav? Očito ga oni iz zavoda za javno zdravstvo takvim smatraju. Da li oni na taj način neselektivno i institucionalno diskriminiraju cijeli homoseksualnu populaciju. Pa naravno!! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda ovi počeli lupati statstičke podatke, a ti aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.

Samoubojstvo i homoseksualnost

Prema istraživanjima provedenim u posljednja dva desetljeća homoseksualci su puno skloniji suicidu nego heteroseksualci. Razmišljanje o suicidu postoje kod 50-70% homoseksualaca, a samoubojstvo pokušava njih 30% (Gibson, 1989) do 42% (D'Augelli & Hershberger, 1993) ovisno o autoru znanstvenog istraživanja. Uglavnom mladi koji odabiru homoseksualni način života su 3 puta skloniji suicidu od svojih heteroseksualnih kolega (D'Augelli & Hershberger, 1995; Rotheram-Borus, Reid, Rosario, Van Rossen, & Gillis, 1995).

Da homoseksualci 3 puta češće pokušavaju samoubojstvo priznaju i sami homo-aktivisti, iako krivnju za to uglavnom prebacuju na sve osim na taj auto-destruktivan način života.

Ipak reći za homoseksualno ponašanje da je nezdravo (bolesno) sama po sebi u Hrvatskoj je odnedavno postalo opasno.

Naime, Jelena Čorić - Mudrovčić vjeroučiteljica u jednoj zagrebačkoj školi tužena je od lezbijske udruge Kontre jer je rekla da je homoseksualno ponašanje bolesno. Suđenje je trenutno u tijeku i podsjeća me na bizarno "Scopsovo suđenje" u SAD-u kada je početkom prošlog stoljeća profesor biologije osuđen jer je na satu biologije govorio o evoluciji kao znanstvenoj činjenici. Smješno je to da je borba za 'ljudska prava' i 'protiv diskriminacije' na kraju završila suđenjem na zagrebačkom županijskom sudu onima koji se ne slažu sa vrijednosnim i moralnim sustavom kojeg su uspostavili masovni mediji i politička elita. Da cijela situacija bude apsurdnija homoseksualni aktivisti umjesto da se 'poklope ušima', žele paradirati i promovirati takav način života, te se ponose onime što rade - nažalost, nemaju se čime ponositi.

Citirati ću stoga dio članka iz Glasa Slavonije pod naslovom "Homoseksualizam je bolest":

"Borba protiv diskriminacije ima smisla sve dok sama ne postane diskriminatorska, zahtijevajući cenzure i kaznene progone za sve koji drukčije misle.

U ime borbe protiv homofobije i drugih ideoloških maljeva za diskreditaciju drukčijih svjetonazora od homoseksulnog, krije se nerijetko isključivost koja postaje društveno prihvatljiva.

Sveprisutne militantne homoseksualne skupine nemaju podršku od strane bivših homoseksualaca, štoviše, “ortodoksni” homoseksualci agresivni su prema njima i optužuju ih, a za što drugo, doli za - homofobiju.

Nažalost, povijest je krcata primjerima u kojima progonitelji i progonjeni mijenjaju uloge, u kojima žrtve raznoraznih inkvizitora savršeno usvajaju metode svojih mučitelja čim im se ukaže prilika, čim osjete malo moći ili vlasti. Ni homoseksualci nisu imuni na tu perverziju, premda inzistiraju na tome da nisu perverzni, da su samo “drukčiji”. U tom smislu, biti isti na drukčiji način, od početka svijeta, neizlječiva je bolest."

Iskustvo jednog bivšeg homoseksualca možete vidjeti ovdje! (nemogu embeddat taj video pa ga linkam)








[Ako mislite da je ovo nevjerojatno pogledajte svjedočanstvo koje je dao bivši gitarist Korna-a Brian Welch]





Ja ne mrzim i ne osuđujem homoseksualce, ja ih volim i želim im pomoći da izađu iz takvog načina života. Bože molim te smiluj se tim ljudima i pomozi im.

Post je objavljen 10.10.2010. u 15:38 sati.