Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

utorak, 25.07.2006.

O kilama, kupaćima i kolateralnim žrtvama istih

Kad krenem pisati postove, obično imam tek nejasnu predodžbu teme. Više onako neku maglovitu sličicu koju bih trebala opisati. Ovaj bi trebao biti o kilama, vitkosti, šopingu i još koječemu. Osim toga, ovaj peklenski oganj koji vani hara mi prži mozak, pa ako se nekome tekst učini nesuvisao, a kaj mu ja mogu. ;-)

Naime, svi mi znamo kako se osjeća prosječna žena kad krene u kupnju. Otprilike onako kako je to jednom „lijepo“ rekla Coco Chanel: Žena nikada ne može biti premršava, prebogata ili imati previše cipela.

Biografija Coco Chanel je doista impresivna i iako joj skidam kapu na mnogim stvarima ovo s vitkošću me jako dugo žuljalo. Mislim, koga vraga. Lako je nekoj genetski predisponiranoj mršavici trubiti o vitkosti. Na muci se poznaju junaci tj. o mršavljenju i bitci s kilogramima zna samo ona koja svaki mjesec mora paziti na svaki zalogaj i dodatnu čašu soka, ne bi li i dalje mogla nositi hlače koje je kupila prije tri tjedna.

Ja sam od onih koje bih, kad sam baš jako dobre volje i jako zaljubljena u sebe, opisala kao žena s oblinama. Moj bi dragi to rekao malo sirovije: Sisata, guzata, lomna u struku. Kad imam loš dan, PMS ili sam frustrirana iz nekog petog razloga onda primijetim da mi je ogledalo doma preusko: bokovi mi ne stanu u širinu ogledala ako se gledam en face, a guza mi strši preko ruba okvira ako si promatram profil. I to je uglavnom ono što me prati od malih nogu. Tu i tamo smršavim desetak kila, tu i tamo ih ponovno nabacim. Radim upravo ono što je za moj organizam najgore: težina mi oscilira. Šeće gore-dolje kao pobješnjeli yo-yo.

Vagu sam iz kuće izbacila odavno. Naprosto zato jer sam si i inače s brojkama na iskopanoj ratnoj sjekiri, a ponajviše što bi me pogled na kazaljku koja opako šeta ulijevo redovito bacao u očaj. Zato se pouzdajem u jednu iznimno točnu metodu, a to je odokativna procjena, što je pak oksiomoron, združenom s isprobavanjem odjeće. Od konfekcijskih brojeva sam također davno odustala, jer uvijek nosim barem tri istovremeno, ovisno o kroju, proizvođaču, vrsti materijala ili odjevnog predmeta… Dakle, da ne duljim, imam par kritičnih odjevnih predmeta koji moraju stajati točno onako kako sam si ja zamislila ili znam da sam pretjerala.

Ja imam dvoje djece, to već znate. Niti u jednoj trudnoći se nisam previše udebljala, dobila sam graničnih 11 kila, pol kile sim ili tam. Ja se zapravo udebljam nakon trudnoće. U onih prvih par mjeseci nakon poroda kad vas svi tjeraju da se odmarate, ležite i mirujete, a vi ionako niste ni za što drugo. Oboje moje djece su pospanci koji su vrlo rano počeli spavati kroz noć pa se ne mogu požaliti na česta noćna buđenja i skakutanja oko njihova hranjenja, presvlačenja ili slično. Oboje su umiljati, veseli i bez težih zdravstvenih stanja koja bi od mene zahtijevala duga bdijenja, sekiranja ili dobivanje čira na želucu od brige. Obiteljski život mi je relativno stabilan, koliko to jedan brak s dvoje djece može biti, nakon osam godina. Dakle, na neke se stvari više niti ne obazirem, one koje su me prije jako živcirale, sad su tek izvor zezantskog gunđanja, a ni svađe više nisu što su nekad bile jer već točno znamo gdje je kome slaba točka pa uglavnom sve prepirke pretvaramo u poluironična podbadanja, malo durenja i na kraju neki pomirbeni razgovor, seks ili ručak.

Kad smo već spomenuli hranu, bit ću poštena i priznati da volim jesti . Na policama s knjigama imam toliko kuharica i raznih priručnika za kuhanje ili vrste prehrane da bih komotno mogla otvoriti restoran. Ili dijetno savjetovalište. Kuhanje mi je uglavnom tlaka, jer ga obavljam kao partijski zadatak: mora biti brzo, učinkovito i hranjivo, za četiri para gladnih usta. A to bi ugušilo kreativnost i u Golom kuharu. Iako ja načelno volim kuhati, pa si tu i tamo priuštim potruditi se vanserijski i uz pomoć nekog elaboriranog recepta, ili naprosto iz glave, složiti neku dobru klopu. Ili kolač.

Za kolače bih prodala i vlastitu mamu. U stvari, ne bih. Jer ona je ta koja to slatko i proizvodi. Mama je majstor od kolača i samo da nije tako tvrdoglava i nepoduzetna, mogla bi se obogatiti dok kažete keks, ili čokoladna pita, ili čak još brže: kremšnita. Kad bolje razmislim, moja je mama glavni krivac što redovito natučem nekoliko kila viška kad se opustim. Jeah rajt! Ona stalno peče kolače, redovito nas zove na nedjeljne ručkove, píta nas i futra đakonijama iza kojih ne samo da oblizujemo prste, zdjele i tanjure nego bome i protvane.

A ne bih sad ulazila u detalje koji se zovu rodbina, slavlja, rođendani, obljetnice, svadbe i ostalo, jer su moje tete, strine, ujne, a bome i njihovi muški kaunterpartovi svi redom maheri od kuhače, miksera i pećnice. Samo za ilustraciju: moj bratić se, kao profesionalni vojnik, od malih nogu bavi kuhanjem i kuha deset puta bolje od svoje žene, pa čak i mame. Kad je bio na odsluženju vojnog roka, još u tadašnjoj Jugi, u Nišu, zvao je doma provjeriti kako se tove njegovi pajceki i jesu li kokice i purice na broju. Idealan odmor vidi u okretanju kotleta po tanjuru za kotlovinu ili nadgledanju zaprženosti korice na odojku koji se lagano vrti oko svoje osi iznad tihe vatre, još od praskozorja.

Tak da, što se mene tiče, može grah, zelje i buncek, može pureći medaljon u sofisticiranom umaku od šumskih gljiva na jastučiću od šafranove riže i rukole, može vegetarijanske lazanje, može… ma može sve osim cikle, kikirikija i oraha. To troje ne bih pojela niti da mi plate, niti da me objese za pete ili me muče škakljanjem.

Čemu sad cijela ova litanija, vidim kako se mršteći pitate.

Pa, eto, to mi je sve prozujalo kroz glavu nedavno kad sam kupovala badić, povevši sa sobom u tu avanturu i svog muža koji je bio koristan otprilike kao što bi kravama bila dihalica. Sve što sam uzela u ruke za isprobavanje, on bi popljuvao još i prije no što sam uspjela zaustiti kabina, prigovarajući bapskim bojama, prešašavom dizajnu i mom nedostatku jaja – a zapravo je htio reći hrabrosti! Bezuspješno sam mu pokušavala objasniti da se doista nemam namjeru šetkati u krpicama koje mi, da prostite, pošteno ne pokrivaju niti međunožje, a kamoli ono što se kod nekih drugih žena, recimo anoreksičnih, naziva tibicom, ili u trokutićima ispod kojih se vidi i pola bradavice.

O dezenima se ne usudim ništa reći. Još mi nad glavom visi sječivo prošlogodišnje, doduše trudničke, varijante šljokičasto-školjkičastog badića s komadićem čipke ispod grudi, i da mi pažnja nije bila usmjerena na onu izbočinu ispod te čipke, vjerojatno bih si to upisala u svoj najgori modni promašaj (a nije da ih nije bilo!)

Pokušala sam ove godine izbjeći šare, kružiće, trokutiće, valiće, šljokice, imitaciju leopardove, zmijske, aligatorske, krokodilske, ljamine, nosorogove i kože čudnovatog kljunaša na oskudnoj tkanini i skoncentrirati se na pronalaženje jednobojnog badića koji bi mi još i relativno dobro stajao. Jer, ruku na srce, meni niti jedan kupaći nikada neće savršeno pristajati baš zato što niti moje tijelo nikada neće imati idealne proporcije. I to je crna istina s kojom jedna žena mora naučiti živjeti.
Naravno, ovako modno oNEsviještena, morala sam od prodavačice saznati da ove godine jednobojni kupaći kostimi nisu u modi. Pa sam na kraju kupila jedan meandrasti. I nije crn i nije u jednom dijelu i moj me dragi u dućanu, u kabini za presvlačenje zašlatao dok sam ga isprobavala . Tak da, čak i ako objektivnim okom imam šlaufeke i Venerine bokove, nježne stražnje hupsere i sve tako to, skroz sam zadovoljna.
Budući da ionako nema šanse da u sljedećih par dana prije mora skinem sve suvišne post-porođajne kilograme na idealne mjere, očito ću se morati potruditi uživati u sebi, moru, suncu, klincima, dragom i ostalom. Životu, valjda.
A o dijetama drugom prilikom.

utorak, 18.07.2006.

Kriza identiteta

Neki sam dan mužu poslala svoj lakat među rebra njegova junačka samo zato što me u nekoj zezantskoj rečenici kolokvijalno nazvao Starka. Kontekst nebitan, lažno provokatorski, reklo bi se humornog karaktera… ali ponukalo me da pritom svrnem pogled na sinka svog koji još niti ne zna što znači pričati, natuca ma-ma, ta-ta… i pjeva na svom bebanskom klingonskom neke svoje pjesmice… i zamislim se.
A razlog za svrtanje tog pogleda na moje nejače bio je suočavanje s predstojećom realnošću. Pitam se kako će me moj junak zvati kroz koju godinu. Jer nakon što se izslinavimo s mama, mamice, majčice i slično, pitam se koji će biti moj službeni, a zatim i neslužbeni naziv. Strah me uopće naglas izgovoriti sve opcije: Stara?? Mater?? Naravno, moja kćer, koja će daleko prije doći u tu fazu sigurno neće spasti na tako prozaične grane da se ponaša poput baš svih tinejdžera koji u nekoj fazi definitivno starce krste svim mogućim eufemizmima od sintagme „ideš mi na žiFce!“ Ja ću za svoju kćer uvijek biti, samo i jedino, mama – jeah right!

U stvari, kad malo bolje razmislite, kako se sve zovete odnosno kako vas zovu?

Svakako nije isto oslovljavaju li vas imenom, za razliku od one formalnije verzije ispred koje se nakiti ono uštogljeno gospođa ili gospodin. A što je s titulama? Oslovljavaju li vas sa šefice, kolegice, drugarice (), učiteljice, profesorice, asistentice, tajnice (jeste li ikada čuli da neku tajnicu tako zovu??)… Ili se osobno ime ponekad upotrebljava ne samo kao znak prisnosti, već i kao znak položaja? Tajnice obično oslovljavaju njihovim imenom, rijetko će neki šef, pa čak i drugi zaposlenici Šteficu s recepcije osloviti nekim formalnim nazivom, ona će uvijek biti baš to… Štefica the Tajnica. A što je s gospođama i gospodom?? Ja se, primjerice, rijetko uopće obazrem kad me netko na ulici ili u dućanu oslovi sa Gospođo. Valjda mi to zvuči toliko formalno i strogo, kojih se epiteta rado odričem, da odbijam priznati da sam prema nekim malograđanskim uzusima doista kvalificirana nositi taj pridjev: em sam udana, em imam dvoje djece, em… ima li još koji potreban preduvjet?

Budući da radim sa strancima, oni me od prvog dana oslovljavaju imenom, a i dobar dio ljudi s kojima poslujemo vrlo brzo je prihvatio taj način komunikacije. U takvoj sredini smo si svi bili „kompe“. Prešavši nedavno u jedan skroz formalni radni okoliš, susrela sam se s kurtoaznim 'bardan na stubama kojima redovito silazim i uspinjem se tri kata svaki dan po nekoliko puta, tikanje u kafiću gdje svako jutro naručujem jednu duplu s mlijekom popraćeno djedovski ljubaznim nadimcima (Malena, Sunce...) jer je glavni kuhar kave gospodin u godinama od kojega se dobra kava može dobiti samo ako ste mu srcu mili, prijateljsko ćaskanje i rasprava o rolerskoj stazi na Jarunu na Vi s blagajnicom restorana gdje ručamo, konspirativno persiranje s THE tajnicom koja me „među nama“ oslovljava imenom, a kad o meni govori u trećem licu onda sam Gospođa sou end sou (a imam dva prezimena, što sve zajedno čini osam slogova) i tako to…

Moj me darling zove svakako… Beba (valjda od milja – hmm?), Ljubav (kad od mene nešto treba), Mala (nakon čega ga prostrijelim jednim svojim ubitačnim pogledom i opaskom koju sam još u školi naučila: „Mali ti u… jel… gaćama „ što za posljedicu ima pubertetsko prepucavanje o tome tko i zašto ima mali ili veliki…jel… i kome je to važno, i je li zapravno važna veličina ili vještina i sve tako u revijalnom tonu.), Draga (podcrtano superironičnim prizvukom), Star(k)a (kad me baš jako želi naživcirati i dobiti jedan podrebreni šut), a bome i Mama (što je neprijeporno najbolji način da uguši svaki osjećaj seksipila u mojem biću). U stvari, uopće ne volim kad me moj muž zove „mama“. Ne zato što to nije jedna od najljepših uloga u mom životu koju s užitkom igram, nego zato što svom mužu volim biti sve samo ne mama ;-)

A da ne velim da imam još pokoji identitet: ovdje na blogu sam Nymphea, Nymph i slično, nećaci se još nisu odlučili kako me zvati jer iako ih ja instruiram da me zovu imenom, njihova mama je uporna u onom rodbinski ispravnom „strina“ (na što se meni u glavi javi slika slavonske snaše oblih bokova i rumenih obraza kako nutka dječicu špekom i kulenovom sekom, te gibanicom od sedam kila germe, a na glavi mi kosa odmah odaje počast našem velikanu Tesli); baka me zove 'Ćerka, sestrična me zove Seka, brat me ihahaj godina zvao Keka (a bome i Kaka), a različiti frendovi su mi dosada skraćivali ime na toliko načina da im ni broja ne znam.
I u cijeloj toj šumi nazivlja, oslovljavanja i imena, samo je jedno od kojega mi se i zadnja dlaka na tijelu diže, pobijeli a zatim od muke otpada, kad mi ime prispodobe jednom dražesnom cvijetu. Sad bih ja mogla kao Udo Ćoravi dijeliti jointove ili slatkiše onome tko pogodi taj zlosretni nadimak, ali čemu. Trebalo bi vam manje od pola sekunde, pa bi se još na kraju potukli oko te jedne male, sirote čokolade s lješnjacima koja mi stoji na stolu. Ritter sport. Crne. S cijelim lješnjacima.

srijeda, 05.07.2006.

Francek, ja te volim

Disklejmer prvi: Nije ovo ljubavna izjava nekom mom tajnom ljubavniku, niti sam odjednom počela štovati lik i djelo Oca nam Domovine! Ja sam samo jučer bila na koncertu

Budući da u velikom broju slučajeva na sebe gledam kao na ozbiljnu ženu, majku, suprugu, poslovnu ženu i tako tome slično, jako se radujem svakoj, čak i najmanjoj, prilici da se isključim iz utičnice kroz koju teče ta struja i budem malo, kak se ono veli, out of control!

Kako zbog svih tih ozbiljnih stvari u mom životu imam malo vremena za stvarno izgubiti kontrolu, rado se uputim na kakav koncert, osobito ako oni koji zauzimaju stejđ znaju dobro natezati svoje instrumente. Muzičke, ofkors!

Prije mjesec dana, sprašila sam svog najdražeg da nam kupi karte za In music festival tj. za koncerte Franza Ferdinanda i Morrisseya. U stvari, isprva sam mislila da ću otići samo na Franceke, jer nije baš jednostavno ugurati dva koncerta u tri dana unutar mog rasporeda kojemu se obveze i zadaće prelijevaju preko svih rubova.
Kalkulirala sam s jednim koncertom, sve do dana kad se isti trebao dogoditi. Iako radim za američane, pa mi je fourt of đulaj praznik, naravno da niti sam se odmorila, niti naspavala, a kako mi se prijete i oni dani u mjesecu, osjećam se otprilike poput žabe koja je upravo skužila da joj je bara presušila pa sad mora tražiti drugu.
Tako sam se ja jučer cijeli dan premišljala koji ću razlog podastrijeti svom darlingu zašto mi se ne da ići…

A onda me zvala i seka i zatražila moju moralnu i logističku potporu u odlasku na koncert. I kako sad da ja iznevjerim dvoje ljudi, pitam ja vas.
Naravno da sam si u dnevni raspored nakrcala još i mjesečni šoping, iz kojega smo se vratili oko osam. Zatim je trebalo okupati dijete, obaviti složenu proceduru njege i oblačenja, nahraniti nejače i… doći na vrijeme da pronađemo parking. Srećom smo se odlučili za Lungića (da, da, znam da je bio Lang, i biskup i još Josip!) i tamo se bez frke uparkirali.

Došli smo taman na vrijeme da stanemo u red za pivkana i već kad smo mislili da ćemo početak koncerta dočekati čeprkajući po novčaniku i čavrljajući s vrlo simpatičnim i razigranim točioničarima, spazih iza sebe zidić. Na zidiću neke dvije ukočene spodobe. Žive. I stoje i bulje. Popeh se gore, povukoh i seku… Wow, savršeno: stejđ ispred nas kao na dlanu, lijevi video-zid dovoljno blizu da Alexu mogu prebrojavati zube dok se prijeti zagristi mikrofon, desno izvor tekućine, ispred nas gomila, iza nas zid - oslonac.

Iako je prošlo mnogo vremena otkad sam zadnji put đipala na nekom glazbenom spektaklu, osobito imajući na umu da sam prošle godine propustila koncert U2 na koji sam se godinama brusila, ali su mi se prijatelji zaprijetili da će mi zabetonirati noge ako se usudim u osmom mjesecu trudnoće poći put Austrije zbog koncerta, pa čak i na vip, sjedećim mjestima. Dakle, iako je zadnji put to bilo… godine devetsto i neke… škotski dječaci su me stvarno razgalili. Na prve dvije stvari sam se doduše malko rahitično klimala lijevo-desno, ali sam tijekom sat i pol svirke otkrila da mogu i divljati, skakati, a bome mi je i ravnoteža na visini kad sam sve te vratolomije uspijevala izvoditi na dvadesetak centimetara širokog betona.
Ipak nisam baš tako ozbiljna teta iako nisam imala ništa protiv što je koncert završio oko 11 pa sam još relativno rano stigla do kreveta.

Onaj striček što je stajao do mene nijem i nepomičan poput okamine se, do pred kraj, dovoljno „raspojasao“ da je čak počeo mrdati guzicom, a bome je nekoliko puta i zapljeskao. Seka i ja smo ogulile guzice na zidu iza nas, ali što je jedan par hlača naspram dobrog provoda, ja sam izgubila (dobar) glas, jer sam se trudila derati iz petnih žila - to je naime jedini način da nitko ne skuži kako nemam sluha ;-), pivo smo popili brzo da možemo mahati ručicama i na kraju sam psovala svoj mobitel jer je premalen i prenikakav da napravi ikakvu fotku na toj daljini. A kupili smo si fotić koji zbog svoje veličine nije stao niti na jedno mjesto na tijelu koje bi moglo izbjeći pipkanje tete zaštitarke na ulazu.

I da, ja fakat padam na ofucane fore namijenjene tinejdžericama u oskudnim topićima: Hvala na škotskom hrvatskom zvuči tak čeče da su mi skoro suze navrle na oči, a i meni je došlo da skočim u gomilu (pa da prođem kao Seve u onoj reklami) kad su Alex, Nicholas i Robert sinkronizirano odskočili s bubnjarevog mjesta nazad na stejđ, bilo mi je također krivo što je maj darling otišao sjesti jer nisam imala njegova kršna leđa pored sebe pa da pokušam i ja bubnjati kao što su littl Niki i bubnjar zajedno razvalili svoje udaraljke pred kraj koncerta.

I tako, na kraju cijelog iventa, nahajcana od dobre mjuze i poletna kao ptičica, još sam si trudila objasniti dvije stvari: svi oni ljudi koji su se šetkali lijevo-desno, gore-dolje, uzduž i poprijeko i to baš dok sam ja pazila da ne opizdim sa zidića jer sam se bacakala kao šaran prije umlaćivanja. Mogu shvatiti da nemamo svi isti ukus, pa se nekome baš pripišalo dok su svirali Michael ili Walk Away ili I'm your villain… ali za šetnju inače preporučam Fallerovo ili slična šetališta ;-)

I drugo, koga vraga ti dječaci jedu? Mršavi su kao plotovi i iako mi srce potajno gine za „malim“ Nicholasom , ja bih radije da su oni malo pofutrani. Ovako anoreksičnima se ne bih usudila baciti oko vrata, da ih ne slomim. A zaslužuju, i to i pusu… I zato sam opsovala PSMTR kad se Alex spustio među publiku jer bi baš bilo zgodno strgnuti mu, ako baš ne košulju, a ono barem jedan gumb ;-)
E, da… i vidimo se sutra, sejm plejs, sejm tajm… kupila sam si upaljač, posuđujem i mali fotić, mjesto rezervirano!

ponedjeljak, 03.07.2006.

O kremama, guzicama i nogicama ili nije krema sve što smrdi

Prije no što vam ispričam o čemu sam nedavno kontemplirala, molim da mi se jave svi blogovski vrapci koji JOŠ ne znaju da imam dvoje djece od kojih je jedna Pametnica od sedam i pol ljeta i jedan mali Pišmiš (kodno ime: Guzonja) od 10 mjeseci. E, tako, sad kad su svi obaviješteni, možemo dalje.

Dakle, iako Jezdimirkino blog kumče vrlo lijepo napreduje – dapače – što u kilama (a ima ih otprilike koliko i mjeseci), što u centimetrima (još malo pa ćemo morati stol odozdo okljaštriti), što u vještinama (mališa je doslovno shvatio pinceta hvat pa se trudi pronaći najsitniju od sitnih mrvica, čak i među vlaknima usisanog tepiha), pa i u apetitu (izjest će nas mali požderuh, što je njemu mrknuti pola oslića polkilaša), imamo jedan mali zdravsteni išju.

Naime, ono što dermatolozi na svom jeziku zovu atopijski dermatitis, Guzonji se interpretiralo po koži obje noge u obliku ekcema. Nije to ništa strašno i najčešće se povuče samo od sebe kroz nekoliko godina, ali takvu kožu treba neprestano trackati masnim i neutralnim kremicama, kupati je samo u uljnim kupkama, paziti na prehranu da ne bi neki alergeni iz hrane pogoršali stvar i štititi je od sunca i isušivanja.
Kad smo saznali da moje dijete ima to "stanje" ja sam, kao i svaka brižna internetski obdarena mama, pohrlila prema netu i uguglala rečenu dijagnozu e da bih dobila štokoju informaciju, iskustvo i koristan savjet. Od svega toga dobila sam samo glavobolju i napadaje histerije. Bila sam dovoljno šašava da kliknem na guglove slike i pogledam kako to izgleda kod druge djece smetnuvši sa svog iberzabrinutog majčinskog dijela mozga da se najčešće prikazuju ekstremni slučajevi od kojih vam pozli, jer se kod onih drugih, uobičajenih, ionako nema što vidjeti. Tako sam histerično zbrajala kilometre koje ću prijeći do otkrića neke čudotvorne trave, čaja ili pomade koja će problem odagnati u hipu, razmišljala o mogućnosti da se s djetetom preselim na more jer takvoj koži pogoduje morska voda, hoću li iz stana izbaciti sve što skuplja prašinu (ostalo bi mi otprilike nešto parketa, tu i tamo koji komad namještaja i par stolaca), kako ću pronaći nekog znanstvenika koji je dobio Nobelovu nagradu za lijek protiv atopijskog dermitisa i nadalje u istom revijalnom tonu.

U međuvremenu je među moje zvuzlane moždane vijuge prodrla zraka sunca pa sam se dosjetila da bi možda maslinovo ulje domesticus moglo pomoći. Ovo potonje je doputovalo u kanistru od 10 litara iz Konavala, a gazde se kunu da su si od usta otrgli da bi nam ga poslali. Ejmen!

Uz to, Sveki-Peki (to je moja svekrva, od milja!!) je hodočastila po Arizoni (ne, Xiola, ne po onoj američkoj, nego bosanskoj) i iz obližnje ljekarne nabavila nam "pavlovićevu" mast proizvedenu u Zemunu u kutijama veličine omanje buče, za svega par novčića. Sam pogled na kremu zajedno s uključenim organom za olfaktivne senzacije podsjetio me je na one bijele okrugle kutijice karbofix ljepila sa smiješnom spatulicom iz posebnog pretinca koja bi nakon prve upotrebe zauvijek ostala unutra kao zabetonirana. Jedina namjena koja mi se za tu kremu činila priličnom zvala se rit, tj. mislila sam u svom majčinski skrbnom umu, da maloj guzi ionako neće biti ništa ako je malo namažem karbonovom pastom. U najgorem slučaju, s vremena na vrijeme, na kućnim vratima će trebati podmazati šarke pa će zalihe kreme dobro doći. I kao što to obično biva, a neki kažu da je čovjek tako otkrio i kuhanu hranu, slučajno smo jednom namazali ekcemičnu kožu tom nosu neugodnom žitkom masom i gle čuda... reakcija je bila fantastična.

Oblije me ledeni znoj kad si zbrojim koliko sam novca bacila na sve one fensi šmensi razvikane i prokleto skupe kreme koje se mogu pronaći samo u vrlo rijetkim ljekarnama. Ne samo da sam potrošila prosječan par cipela u potrazi za čudotvornom kremom, nego sam i toliko puta speglala karticu da sam svaki mjesec s pristiglim ameriken računom dobila mali infarkt.

No, trenutna situacija je ovakva:
- dermatologica je od čuda skoro pala pod stol kad je vidjela rezultate, mogla bih se doduše zakleti i da se potajno prekrižila kao da je vidjela ukazanje, ali je ipak, revno, prepisala kortikosteroidnu kremu koju smo - bacili u koš;
- baka ide redovito preko granice u susjednu nam državu s veznikom između dva slova i usprkos carinikovim izbečenim očima polulegalno prebacuje kreme u količinama koje bi običnim guzama dostajale za barem dvije godine;
- kod nas doma vlada zabrana trošenja konavoskog ulja u sve svrhe osim za mazanje dječjih nožica,
- a i ja sam nakon cijele priče naučila još jednu stvar – karbonovo ljepilo, baš kao i ova krema, smrde po bademovom ulju. I neka oproste mom supersenzitivnom nosu koji se usuđuje blasfemično tvrditi da to smrdi, svi oni oko mene koji me nastoje uvjeriti kako to miriši. Meni smrdi, kata-fakin-strofa mi to smrdi. Ali i dalje mackam i trackam, čak bez kvačice na nosu.

Palo mi je na pamet da bi bila dobra fora kad bi tvornica rečene kreme ugradila neki spremnik od par tona u dvorište naše zgrade, nešto poput spremnika ukapljenog plina, s pipom u razini mog balkona, pa da si po potrebi samo nadopunim kutijicu. Ne samo što bi uštedjeli na ambalaži, putovanjima i graničnim prelascima, uštedjeli bi i koju plaću mom svekru. Osim ako niste pomislili da se maj madr in lo iz kupnje vraća samo s kremicama...

p.s. Xi, torta će bit, oš doć?

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)