Pregled posta

O kilama, kupaćima i kolateralnim žrtvama istih

Kad krenem pisati postove, obično imam tek nejasnu predodžbu teme. Više onako neku maglovitu sličicu koju bih trebala opisati. Ovaj bi trebao biti o kilama, vitkosti, šopingu i još koječemu. Osim toga, ovaj peklenski oganj koji vani hara mi prži mozak, pa ako se nekome tekst učini nesuvisao, a kaj mu ja mogu. ;-)

Naime, svi mi znamo kako se osjeća prosječna žena kad krene u kupnju. Otprilike onako kako je to jednom „lijepo“ rekla Coco Chanel: Žena nikada ne može biti premršava, prebogata ili imati previše cipela.

Biografija Coco Chanel je doista impresivna i iako joj skidam kapu na mnogim stvarima ovo s vitkošću me jako dugo žuljalo. Mislim, koga vraga. Lako je nekoj genetski predisponiranoj mršavici trubiti o vitkosti. Na muci se poznaju junaci tj. o mršavljenju i bitci s kilogramima zna samo ona koja svaki mjesec mora paziti na svaki zalogaj i dodatnu čašu soka, ne bi li i dalje mogla nositi hlače koje je kupila prije tri tjedna.

Ja sam od onih koje bih, kad sam baš jako dobre volje i jako zaljubljena u sebe, opisala kao žena s oblinama. Moj bi dragi to rekao malo sirovije: Sisata, guzata, lomna u struku. Kad imam loš dan, PMS ili sam frustrirana iz nekog petog razloga onda primijetim da mi je ogledalo doma preusko: bokovi mi ne stanu u širinu ogledala ako se gledam en face, a guza mi strši preko ruba okvira ako si promatram profil. I to je uglavnom ono što me prati od malih nogu. Tu i tamo smršavim desetak kila, tu i tamo ih ponovno nabacim. Radim upravo ono što je za moj organizam najgore: težina mi oscilira. Šeće gore-dolje kao pobješnjeli yo-yo.

Vagu sam iz kuće izbacila odavno. Naprosto zato jer sam si i inače s brojkama na iskopanoj ratnoj sjekiri, a ponajviše što bi me pogled na kazaljku koja opako šeta ulijevo redovito bacao u očaj. Zato se pouzdajem u jednu iznimno točnu metodu, a to je odokativna procjena, što je pak oksiomoron, združenom s isprobavanjem odjeće. Od konfekcijskih brojeva sam također davno odustala, jer uvijek nosim barem tri istovremeno, ovisno o kroju, proizvođaču, vrsti materijala ili odjevnog predmeta… Dakle, da ne duljim, imam par kritičnih odjevnih predmeta koji moraju stajati točno onako kako sam si ja zamislila ili znam da sam pretjerala.

Ja imam dvoje djece, to već znate. Niti u jednoj trudnoći se nisam previše udebljala, dobila sam graničnih 11 kila, pol kile sim ili tam. Ja se zapravo udebljam nakon trudnoće. U onih prvih par mjeseci nakon poroda kad vas svi tjeraju da se odmarate, ležite i mirujete, a vi ionako niste ni za što drugo. Oboje moje djece su pospanci koji su vrlo rano počeli spavati kroz noć pa se ne mogu požaliti na česta noćna buđenja i skakutanja oko njihova hranjenja, presvlačenja ili slično. Oboje su umiljati, veseli i bez težih zdravstvenih stanja koja bi od mene zahtijevala duga bdijenja, sekiranja ili dobivanje čira na želucu od brige. Obiteljski život mi je relativno stabilan, koliko to jedan brak s dvoje djece može biti, nakon osam godina. Dakle, na neke se stvari više niti ne obazirem, one koje su me prije jako živcirale, sad su tek izvor zezantskog gunđanja, a ni svađe više nisu što su nekad bile jer već točno znamo gdje je kome slaba točka pa uglavnom sve prepirke pretvaramo u poluironična podbadanja, malo durenja i na kraju neki pomirbeni razgovor, seks ili ručak.

Kad smo već spomenuli hranu, bit ću poštena i priznati da volim jesti . Na policama s knjigama imam toliko kuharica i raznih priručnika za kuhanje ili vrste prehrane da bih komotno mogla otvoriti restoran. Ili dijetno savjetovalište. Kuhanje mi je uglavnom tlaka, jer ga obavljam kao partijski zadatak: mora biti brzo, učinkovito i hranjivo, za četiri para gladnih usta. A to bi ugušilo kreativnost i u Golom kuharu. Iako ja načelno volim kuhati, pa si tu i tamo priuštim potruditi se vanserijski i uz pomoć nekog elaboriranog recepta, ili naprosto iz glave, složiti neku dobru klopu. Ili kolač.

Za kolače bih prodala i vlastitu mamu. U stvari, ne bih. Jer ona je ta koja to slatko i proizvodi. Mama je majstor od kolača i samo da nije tako tvrdoglava i nepoduzetna, mogla bi se obogatiti dok kažete keks, ili čokoladna pita, ili čak još brže: kremšnita. Kad bolje razmislim, moja je mama glavni krivac što redovito natučem nekoliko kila viška kad se opustim. Jeah rajt! Ona stalno peče kolače, redovito nas zove na nedjeljne ručkove, píta nas i futra đakonijama iza kojih ne samo da oblizujemo prste, zdjele i tanjure nego bome i protvane.

A ne bih sad ulazila u detalje koji se zovu rodbina, slavlja, rođendani, obljetnice, svadbe i ostalo, jer su moje tete, strine, ujne, a bome i njihovi muški kaunterpartovi svi redom maheri od kuhače, miksera i pećnice. Samo za ilustraciju: moj bratić se, kao profesionalni vojnik, od malih nogu bavi kuhanjem i kuha deset puta bolje od svoje žene, pa čak i mame. Kad je bio na odsluženju vojnog roka, još u tadašnjoj Jugi, u Nišu, zvao je doma provjeriti kako se tove njegovi pajceki i jesu li kokice i purice na broju. Idealan odmor vidi u okretanju kotleta po tanjuru za kotlovinu ili nadgledanju zaprženosti korice na odojku koji se lagano vrti oko svoje osi iznad tihe vatre, još od praskozorja.

Tak da, što se mene tiče, može grah, zelje i buncek, može pureći medaljon u sofisticiranom umaku od šumskih gljiva na jastučiću od šafranove riže i rukole, može vegetarijanske lazanje, može… ma može sve osim cikle, kikirikija i oraha. To troje ne bih pojela niti da mi plate, niti da me objese za pete ili me muče škakljanjem.

Čemu sad cijela ova litanija, vidim kako se mršteći pitate.

Pa, eto, to mi je sve prozujalo kroz glavu nedavno kad sam kupovala badić, povevši sa sobom u tu avanturu i svog muža koji je bio koristan otprilike kao što bi kravama bila dihalica. Sve što sam uzela u ruke za isprobavanje, on bi popljuvao još i prije no što sam uspjela zaustiti kabina, prigovarajući bapskim bojama, prešašavom dizajnu i mom nedostatku jaja – a zapravo je htio reći hrabrosti! Bezuspješno sam mu pokušavala objasniti da se doista nemam namjeru šetkati u krpicama koje mi, da prostite, pošteno ne pokrivaju niti međunožje, a kamoli ono što se kod nekih drugih žena, recimo anoreksičnih, naziva tibicom, ili u trokutićima ispod kojih se vidi i pola bradavice.

O dezenima se ne usudim ništa reći. Još mi nad glavom visi sječivo prošlogodišnje, doduše trudničke, varijante šljokičasto-školjkičastog badića s komadićem čipke ispod grudi, i da mi pažnja nije bila usmjerena na onu izbočinu ispod te čipke, vjerojatno bih si to upisala u svoj najgori modni promašaj (a nije da ih nije bilo!)

Pokušala sam ove godine izbjeći šare, kružiće, trokutiće, valiće, šljokice, imitaciju leopardove, zmijske, aligatorske, krokodilske, ljamine, nosorogove i kože čudnovatog kljunaša na oskudnoj tkanini i skoncentrirati se na pronalaženje jednobojnog badića koji bi mi još i relativno dobro stajao. Jer, ruku na srce, meni niti jedan kupaći nikada neće savršeno pristajati baš zato što niti moje tijelo nikada neće imati idealne proporcije. I to je crna istina s kojom jedna žena mora naučiti živjeti.
Naravno, ovako modno oNEsviještena, morala sam od prodavačice saznati da ove godine jednobojni kupaći kostimi nisu u modi. Pa sam na kraju kupila jedan meandrasti. I nije crn i nije u jednom dijelu i moj me dragi u dućanu, u kabini za presvlačenje zašlatao dok sam ga isprobavala . Tak da, čak i ako objektivnim okom imam šlaufeke i Venerine bokove, nježne stražnje hupsere i sve tako to, skroz sam zadovoljna.
Budući da ionako nema šanse da u sljedećih par dana prije mora skinem sve suvišne post-porođajne kilograme na idealne mjere, očito ću se morati potruditi uživati u sebi, moru, suncu, klincima, dragom i ostalom. Životu, valjda.
A o dijetama drugom prilikom.


Post je objavljen 25.07.2006. u 11:58 sati.