Marketing
Kriza identiteta
Neki sam dan mužu poslala svoj lakat među rebra njegova junačka samo zato što me u nekoj zezantskoj rečenici kolokvijalno nazvao Starka. Kontekst nebitan, lažno provokatorski, reklo bi se humornog karaktera… ali ponukalo me da pritom svrnem pogled na sinka svog koji još niti ne zna što znači pričati, natuca ma-ma, ta-ta… i pjeva na svom bebanskom klingonskom neke svoje pjesmice… i zamislim se. 
A razlog za svrtanje tog pogleda na moje nejače bio je suočavanje s predstojećom realnošću. Pitam se kako će me moj junak zvati kroz koju godinu. Jer nakon što se izslinavimo s mama, mamice, 
majčice i slično, pitam se koji će biti moj službeni, a zatim i neslužbeni naziv. Strah me uopće naglas izgovoriti sve opcije: Stara?? Mater?? Naravno, moja kćer, koja će daleko prije doći u tu fazu sigurno neće spasti na tako prozaične grane da se ponaša poput baš svih tinejdžera koji u nekoj fazi definitivno starce krste svim mogućim eufemizmima od sintagme „ideš mi na žiFce!“ Ja ću za svoju kćer uvijek biti, samo i jedino, mama – jeah right!
U stvari, kad malo bolje razmislite, kako se sve zovete odnosno kako vas zovu?
Svakako nije isto oslovljavaju li vas imenom, za razliku od one formalnije verzije ispred koje se nakiti ono uštogljeno gospođa ili gospodin. A što je s titulama? Oslovljavaju li vas sa šefice, kolegice, drugarice (
), učiteljice, profesorice, asistentice, tajnice (jeste li ikada čuli da neku tajnicu tako zovu??)… Ili se osobno ime ponekad upotrebljava ne samo kao znak prisnosti, već i kao znak položaja? Tajnice obično oslovljavaju njihovim imenom, rijetko će neki šef, pa čak i drugi zaposlenici Šteficu s recepcije osloviti nekim formalnim nazivom, ona će uvijek biti baš to… Štefica the Tajnica. A što je s gospođama i gospodom?? Ja se, primjerice, rijetko uopće obazrem kad me netko na ulici ili u dućanu oslovi sa Gospođo. 
Valjda mi to zvuči toliko formalno i strogo, kojih se epiteta rado odričem, da odbijam priznati da sam prema nekim malograđanskim uzusima doista kvalificirana nositi taj pridjev: em sam udana, em imam dvoje djece, em… ima li još koji potreban preduvjet?
Budući da radim sa strancima, oni me od prvog dana oslovljavaju imenom, a i dobar dio ljudi s kojima poslujemo vrlo brzo je prihvatio taj način komunikacije. U takvoj sredini smo si svi bili „kompe“. Prešavši nedavno u jedan skroz formalni radni okoliš, susrela sam se s kurtoaznim 'bardan na stubama kojima redovito silazim i uspinjem se tri kata svaki dan po nekoliko puta, tikanje u kafiću gdje svako jutro naručujem jednu duplu s mlijekom popraćeno djedovski ljubaznim nadimcima (Malena, Sunce...) jer je glavni kuhar kave gospodin u godinama od kojega se dobra kava može dobiti samo ako ste mu srcu mili, prijateljsko ćaskanje i rasprava o rolerskoj stazi na Jarunu na Vi s blagajnicom restorana gdje ručamo, konspirativno persiranje s THE tajnicom koja me „među nama“ oslovljava imenom, a kad o meni govori u trećem licu onda sam Gospođa sou end sou (a imam dva prezimena, što sve zajedno čini osam slogova) i tako to…
Moj me darling zove svakako… Beba (valjda od milja – hmm?), Ljubav (kad od mene nešto treba), Mala (nakon čega ga prostrijelim jednim svojim ubitačnim pogledom i opaskom koju sam još u školi naučila: „Mali ti u… jel… gaćama „ što za posljedicu ima pubertetsko prepucavanje o tome tko i zašto ima mali ili veliki…jel… i kome je to važno, i je li zapravno važna veličina ili vještina i sve tako u revijalnom tonu.), Draga (podcrtano superironičnim prizvukom), Star(k)a (kad me baš jako želi naživcirati i dobiti jedan podrebreni šut), a bome i Mama (što je neprijeporno najbolji način da uguši svaki osjećaj seksipila u mojem biću). U stvari, uopće ne volim kad me moj muž zove „mama“. Ne zato što to nije jedna od najljepših uloga u mom životu koju s užitkom igram, nego zato što svom mužu volim biti sve samo ne mama ;-)
A da ne velim da imam još pokoji identitet: ovdje na blogu sam Nymphea, Nymph i slično, nećaci se još nisu odlučili kako me zvati jer iako ih ja instruiram da me zovu imenom, njihova mama je uporna u onom rodbinski ispravnom „strina“ (na što se meni u glavi javi slika slavonske snaše oblih bokova i rumenih obraza kako nutka dječicu špekom i kulenovom sekom, te gibanicom od sedam kila germe, a na glavi mi kosa odmah odaje počast našem velikanu Tesli); baka me zove 'Ćerka, sestrična me zove Seka, brat me ihahaj godina zvao Keka (a bome i Kaka), a različiti frendovi su mi dosada skraćivali ime na toliko načina da im ni broja ne znam.
I u cijeloj toj šumi nazivlja, oslovljavanja i imena, samo je jedno od kojega mi se i zadnja dlaka na tijelu diže, pobijeli a zatim od muke otpada, kad mi ime prispodobe jednom dražesnom cvijetu. Sad bih ja mogla kao Udo Ćoravi dijeliti jointove ili slatkiše onome tko pogodi taj zlosretni nadimak, ali čemu. Trebalo bi vam manje od pola sekunde, pa bi se još na kraju potukli oko te jedne male, sirote čokolade s lješnjacima koja mi stoji na stolu. Ritter sport. Crne. S cijelim lješnjacima. 
Post je objavljen 18.07.2006. u 10:20 sati.