Marketing
Francek, ja te volim
Disklejmer prvi: Nije ovo ljubavna izjava nekom mom tajnom ljubavniku, niti sam odjednom počela štovati lik i djelo Oca nam Domovine! Ja sam samo jučer bila na koncertu 
Budući da u velikom broju slučajeva na sebe gledam kao na ozbiljnu ženu, majku, suprugu, poslovnu ženu i tako tome slično, jako se radujem svakoj, čak i najmanjoj, prilici da se isključim iz utičnice kroz koju teče ta struja i budem malo, kak se ono veli, out of control!
Kako zbog svih tih ozbiljnih stvari u mom životu imam malo vremena za stvarno izgubiti kontrolu, rado se uputim na kakav koncert, osobito ako oni koji zauzimaju stejđ znaju dobro natezati svoje instrumente. Muzičke, ofkors!
Prije mjesec dana, sprašila sam svog najdražeg da nam kupi karte za In music festival tj. za koncerte Franza Ferdinanda i Morrisseya. U stvari, isprva sam mislila da ću otići samo na Franceke, jer nije baš jednostavno ugurati dva koncerta u tri dana unutar mog rasporeda kojemu se obveze i zadaće prelijevaju preko svih rubova.
Kalkulirala sam s jednim koncertom, sve do dana kad se isti trebao dogoditi. Iako radim za američane, pa mi je fourt of đulaj praznik, naravno da niti sam se odmorila, niti naspavala, a kako mi se prijete i oni dani u mjesecu, osjećam se otprilike poput žabe koja je upravo skužila da joj je bara presušila pa sad mora tražiti drugu.
Tako sam se ja jučer cijeli dan premišljala koji ću razlog podastrijeti svom darlingu zašto mi se ne da ići…
A onda me zvala i seka i zatražila moju moralnu i logističku potporu u odlasku na koncert. I kako sad da ja iznevjerim dvoje ljudi, pitam ja vas.
Naravno da sam si u dnevni raspored nakrcala još i mjesečni šoping, iz kojega smo se vratili oko osam. Zatim je trebalo okupati dijete, obaviti složenu proceduru njege i oblačenja, nahraniti nejače i… doći na vrijeme da pronađemo parking. Srećom smo se odlučili za Lungića (da, da, znam da je bio Lang, i biskup i još Josip!) i tamo se bez frke uparkirali.
Došli smo taman na vrijeme da stanemo u red za pivkana i već kad smo mislili da ćemo početak koncerta dočekati čeprkajući po novčaniku i čavrljajući s vrlo simpatičnim i razigranim točioničarima, spazih iza sebe zidić. Na zidiću neke dvije ukočene spodobe. Žive. I stoje i bulje. Popeh se gore, povukoh i seku… Wow, savršeno: stejđ ispred nas kao na dlanu, lijevi video-zid dovoljno blizu da Alexu mogu prebrojavati zube dok se prijeti zagristi mikrofon, desno izvor tekućine, ispred nas gomila, iza nas zid - oslonac.
Iako je prošlo mnogo vremena otkad sam zadnji put đipala na nekom glazbenom spektaklu, osobito imajući na umu da sam prošle godine propustila koncert U2 na koji sam se godinama brusila, ali su mi se prijatelji zaprijetili da će mi zabetonirati noge ako se usudim u osmom mjesecu trudnoće poći put Austrije zbog koncerta, pa čak i na vip, sjedećim mjestima. Dakle, iako je zadnji put to bilo… godine devetsto i neke… škotski dječaci su me stvarno razgalili. Na prve dvije stvari sam se doduše malko rahitično klimala lijevo-desno, ali sam tijekom sat i pol svirke otkrila da mogu i divljati, skakati, a bome mi je i ravnoteža na visini kad sam sve te vratolomije uspijevala izvoditi na dvadesetak centimetara širokog betona.
Ipak nisam baš tako ozbiljna teta iako nisam imala ništa protiv što je koncert završio oko 11 pa sam još relativno rano stigla do kreveta.
Onaj striček što je stajao do mene nijem i nepomičan poput okamine se, do pred kraj, dovoljno „raspojasao“ da je čak počeo mrdati guzicom, a bome je nekoliko puta i zapljeskao. Seka i ja smo ogulile guzice na zidu iza nas, ali što je jedan par hlača naspram dobrog provoda, ja sam izgubila (dobar) glas, jer sam se trudila derati iz petnih žila - to je naime jedini način da nitko ne skuži kako nemam sluha ;-), pivo smo popili brzo da možemo mahati ručicama i na kraju sam psovala svoj mobitel jer je premalen i prenikakav da napravi ikakvu fotku na toj daljini. A kupili smo si fotić koji zbog svoje veličine nije stao niti na jedno mjesto na tijelu koje bi moglo izbjeći pipkanje tete zaštitarke na ulazu.
I da, ja fakat padam na ofucane fore namijenjene tinejdžericama u oskudnim topićima: Hvala na škotskom hrvatskom zvuči tak čeče da su mi skoro suze navrle na oči, a i meni je došlo da skočim u gomilu (pa da prođem kao Seve u onoj reklami) kad su Alex, Nicholas i Robert sinkronizirano odskočili s bubnjarevog mjesta nazad na stejđ, bilo mi je također krivo što je maj darling otišao sjesti jer nisam imala njegova kršna leđa pored sebe pa da pokušam i ja bubnjati kao što su littl Niki i bubnjar zajedno razvalili svoje udaraljke pred kraj koncerta.
I tako, na kraju cijelog iventa, nahajcana od dobre mjuze i poletna kao ptičica, još sam si trudila objasniti dvije stvari: svi oni ljudi koji su se šetkali lijevo-desno, gore-dolje, uzduž i poprijeko i to baš dok sam ja pazila da ne opizdim sa zidića jer sam se bacakala kao šaran prije umlaćivanja. Mogu shvatiti da nemamo svi isti ukus, pa se nekome baš pripišalo dok su svirali Michael ili Walk Away ili I'm your villain… ali za šetnju inače preporučam Fallerovo ili slična šetališta ;-)
I drugo, koga vraga ti dječaci jedu? Mršavi su kao plotovi i iako mi srce potajno gine za „malim“ Nicholasom , ja bih radije da su oni malo pofutrani. Ovako anoreksičnima se ne bih usudila baciti oko vrata, da ih ne slomim. A zaslužuju, i to i pusu… I zato sam opsovala PSMTR kad se Alex spustio među publiku jer bi baš bilo zgodno strgnuti mu, ako baš ne košulju, a ono barem jedan gumb ;-)
E, da… i vidimo se sutra, sejm plejs, sejm tajm… kupila sam si upaljač, posuđujem i mali fotić, mjesto rezervirano!
Post je objavljen 05.07.2006. u 11:17 sati.