

Nemam vremena za pisanje bloga zato što opet radim na nekim novim projektima (za malo novaca) no to nije razlog da opet naprosto ne naletim na ljepotu i sjećanja koja me bace u djetinjstvo. Jabuke su priča za sebe. U vrtu dide Golubića bilo ih je puno vrsta, a najviše smo voljeli one crvene, što su bile crvene i iznutra ( više takve nigdje ne viđam). Igrali smo se u vrtovima, a bio sam uvijek znatiželjno dijete koje je obožavalo lutanja u prirodi, ali ne otići predaleko nego uvijek tamo odakle ću se znati lako vratiti. Jesen je posebno inspirativna, od berbe grožđa i malih bijelih vinogradarskih breskvi, do jabuka koje se ne mogu dokučiti pa ih pojedemo po zimi kada lunjamo po brdima i snijegu. Jabuke u mom vrtu su već ostarjele i popucale, a nove ne sadim jer nekako sam razočaran i najradije bih negdje drugdje živo (i sadio). Nisam nešto posebno raspoložen i motiviran za bilo što jer ispada da puno toga radim po inerciji a u ničem posebno ne uživam. Živim za druge i sve sam umorniji od života. I dunje su istrunule i povadili smo ih, i kruške se suše, i ja se sušim kad malo bolje pomislim. Sve je oboljelo i ljudi i biljke i životinje i drveće, pa i orah kojeg ćemo morati ovih dana srušiti. Pas mi se probećario pa samo lunja okolo, pa se pitam zašto sam ga nabavljao kad je takva lutalica. Baš nemamo sreće sa psićima, a ljudi su postali prokleti pa samo uzgajaju ono što mogu pojesti, pa se i čude kad netko drži životinje iz ljubavi. Pripremam se na odlazak kući, točnije na spavanje. Što mi drugo ostaje nego sanjati? Jabuke su višeznačne, a ja ih volim pomirisati (mada su mi i sinusi ovih dana upaljeni). Sinoć sam se prežderavao jabukama, a to ću i danas učiniti. Ne znam kome sam kupio čak 20 kg, kad ih očito najviše ja jedem, a drugi zvoncaju da baš i nisu onako idealne kakvima su ih zamišljali. Sinu sam konačno nabavio srčiku o kojoj će pisati sastav za četvrtak.
|