IZABRANE PJESME ALENA ALISPAHIĆA
Enci
Dani preskaču svoju vijaču, vrijeme im zadaje hulahop,
i sve je to hop-cup enci menci kosmosa.
Igra godišnjih doba na mome licu, predstava godišnjaka na
opalom lišću, smjena generacija u temeperaturnoj
razlici. U dekompresiji jutarnje magle i večernja zamagljenost
pred očima.
Stvarno, ali stvarno znam kao niko opisati, majstorski opisati,
suptilno lirski jesen, postići svrhu. Što ono kažu,
umijem poentirati praznini
unatoč.
I sad, polemika je lišena zavaravajućeg zanosa,
uvod je katarzičan osvrt kompletne preglednosti anamneza,
uspostavljena komunikacija, obostrano povjerenje,
pomirenost, i neophodna stabilnost misli kroz jasnu
viziju riječi kao prava na slobodu okupljanja slova koja predstavljaju
odabrane nosioce
značenja.
Enci drugi dio, jutrošnja prerada
Dani preskaču svoju vijaču, vrijeme im zadaje hulahop,
i sve je to hop-cup enci menci kosmosa.
Igra godišnjih doba na mome licu,
predstava godišnjaka na opalom lišću.
Smjena generacija u temperaturnoj razlici,
u dekompresiji jutarnje magle i večernjim maglicama
pred očima.
Stvarno, ali stvarno sam labilna ličnost
i jutros mislim da su moje pjesme promašen slučaj.
Bezveze im je suptilnost lirska
bezveze su ovako suptilno lirske.
Praznina poentira i podstiče opću nesvrhu.
Što bi ono rekli plemenitom naporu unatoč.
I sad polemika je lišena zavaravajućeg zanosa,
uvod je katarzičan osvrt kompletne preglednosti anamneza,
uspostavljena komunikacija obostranog nepovjerenja,
pomirenost u nesigurnost vlasitih snaga, i neophodna misao jasne
vizije riječi kao prava na slobodu okupljanja slova,
ničim izazvanih odabranih nosilaca
besmisla, beznačajnosti, beznađa.
Menci
Sredina je dana, nova dubioza, dolazim do zaključka
da sam u prve dvije vezane poezije, inače, e baš naj
startovao.
Ključ je100% u menci-enci.
Vremena su naopaka,
sistemi kao i ličnosti često imaju pogrešnu sliku o sebi
tako i obrasci.
Ja nisam nikad bio uobraščen čovjek, još manje uobražen.
Ja kao i svi časni ugledni uzori ne mogu a da ne priznam
javno svoju grešku,
i iskreno kažem hulahopcup-hop.
I sad, polemika je lišena zavaravajućeg zanosa,
uvod je katarzičan osvrt kompletne preglednosti anamneza,
uspostavljena komunikacija obostranog onostranog
tretmana ispravnog pristupa stvarima, pojavama
društvu i pojedincu, faktorima stihova, svim poteškoćama,
unatoč.
Podnevno pomirenje dana i noći, punine i praznine,
neophodna jasna misao u nejasnoći vizije riječi kao prava na
slobodu okupljanja slova kao odabranih nosilaca novih snaga izričaja,
izražajnosti, i uvjerenja.
Odgovorno autorstvo
Ja sam prešao faze, cikluse, i predispozicije. Ušao u
štošta, koješta, dašta i tako to.
Nema veze, svako mi je slovo čvor, a tačka novo čvorište.
Misao je samo da bih im zbrisao,
zgodna ko godina rodna.
A ja tutanj na Rtanj. Biljni čajevi, vazdušna banja,
oporavak od promaje, između šuplje između
prazne priče. Ja sam prešao faze kad te se
ništa ne dotiče, stabilna si ličnost ispred šaltera,
dobar si u pregovorima sa TV ekranom.
U dodiru sa hranom otoplio si odnos a frižider je iskuliro.
Pažljivo si i rime biro,
nisi zloupotrijebio svoje djelo u dnevnopolitičke svrhe.
Nisi psovao s balkona na vladu, gajio si cvijeće, nadu.
Bio dostojan u ljenjosti, ženu sokolio u radu,
nisi se žalio, mitingovao, još manje si se hvalio
portretom ljubavnika u mladosti i pokojom švaleracijom.
Ako ti se posrećilo. Sazrio si. Vidno. Ovo je tvoj prvi dan
odgovornog autorstva.
Neka biljka, vrsta meda
Ležim u preglednosti paučine.
U čistoći prašine. Bijeli obraz čađi.
Sagledavam se kao vijesti.
Ponekad, i kao čovjek, gledao sam da ne budem isuviše dvosmislen.
Posvuda si neka biljka. Čaj u zraku,
opireš se da ne budeš skuhan.
Posvuda si vrsta meda.
Silno tvoje zujanje i previranje u cvjetnu misao univerzuma.
Ispleo si djecu cvijeća.
Ali, i vez planete laticu po laticu.
Kao birokrata ladicu po ladicu.
Oznake: lirika, poetika
|
