I čime od svijeta da se braniš?

Small things that we forget...

Prošlo je toliko dugo vremena od mog zadnjeg posta, dobro, nije prošlo se ni mjesec dana ali mi se nekako čini kao da je moje upoznavanje s Bregom bilo tako davno, nekad u nekom drugom životu. Nisam pisala o tome, bare ne ovdje, jer nisam osjetila potrebu za tim. Vjerojatno bi rijetkima to bilo zanimljivo čitati. Kako god....
Jutros sam se probudila u 10, izašla sam u dnevni, bilo je zamračeno i nikog nije bilo. Moji su još uvijek spavali. Umila sam se i oprala zube. Zubi me jako bole jer dugo nisam nosila svoj noćni aparatić pa sad iznova moram podnositi migracije mojih zubi.
Biggy je još uvijek spavao. Probudila sam ga, izljubili smo se i odvela sam ga vani da obavi svoje. Posro se. Počistila sam. Telefon je počeo je zvoniti telefon, nisam se stigla javiti. Starci su se probudili.
Tako je počeo moj dan.
A nastavio se po uobičajenom. Tost za marendu, starci gnjave.... Sve dok nisam upalila tv. Kad ono... na HRT1 Sjaj u travi!!! Film koji sam gledala davno, davno. Deanie i Bud, i ona krasna rečenica na kraju, stihovi Williama Wordswortha...

Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not; rather find strength in what remains behind.

Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavilo svijeta, ne treba tugovati, već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

U zadnje vrijeme nekako mi stalno dolaze neke sitnice iz života koje sam zaboravila, a koje me podsjećaju na neke davne dane koji su daleko iza mene. O tome danas žarko želim pisati. Jer ni sama nisam svjesna koliko su sve te uspomene, film, pjesma, knjiga... zapravo važne, a pogotovo u trenutcima teških odluka i razmišljanja o životu, budućnosti. Šta će sa mnom biti? Te male stvari vraćaju me u neke bezbrižne dane. Dane djetinjstva, kad je bilo tako lako živjeti. Evo Sjaj u travi. Sjećam se kad sam ga prvi put gledala. Ustala sam jako rano (to je bio običaj da prva ustajem) i na TV-u je ubrzo počeo taj film. Nisam mogla shvatiti zašto je Deanie poludila, zašto se nisu vjenčali, i zašto je tako završilo kad su se voljeli? Možda ni sad ne razumijem, ali drukčije ga gledam. Jer i ja sam drugačija.
Stavila sam zato gore sliku iz crtanog filma Kralj lavova jer je to jedan od prvih crtanih filmova koje sam gledala, i uvijek ga se rado sjetim. Sada se svi filmovi rade kompjuterski, a ovaj tada nije. Plakala sam na kraju filma jer je zaista lijep. Moj prvi crtani film koji sam gledala u kinu.

Bila sam u svom rodnom gradu. 13 godina nakon što sam iz njega bila prisiljena otići. Moja sestra se srami pričati o svom gradu i svom porijeklu. Nikad se nisam sramila, ali sad nakon što sam ga vidjela nakon toliko godina, mogu reći da sam ponosna na svoj grad. Moj rodni grad se zove Vareš i nalazi se u srcu Bosne. To je grad okružen planinama, riječicama i predivnom šumom. Grad pod najsjajnijim zvijezdama na nebu. To je grad sablasnih napuštenih kuća i urušenih zgrada, u kojima su nekad živjeli i radili toliki ljudi. U mom rodnom gradu žive većinom Muslimani, ljudi koji su Hrvate i Srbe otjerali iz mjesta u kojem su se rodili. Ne mrzim ih, ali ne mogu razumijeti. Zašto to činimo jedni drugima? Nisam sigurna ni kako bi se trebala osjećati. Jeli lakše biti žrtva ili krvnik? Da je moj narod bio taj koji je nanio zlo drugim narodima, sad bi živjela u svom rodnom gradu i imala sve ono što sam izgubila. A ovako, taj dio mog života nikad neću moći vratiti, ali bar mi je savjest čista. Pitam se je li i njima njihova?
Priznajem, da se malo toga sjećam. U mislima su mi ostali tek neki trenutci, većinom neki teški trenutci, o kojima ne bih pisala, jer su to samo moja sjećanja koja nisam spremna i ne želim dijeliti. Ali bilo je lijepo biti tamo. Dobro sam se osjećala. Potpuno nakon dugo vremena. A one sitnice o kojima sam pisala. Miris u zraku, tako poznat miris. Kao nešto što savršeno dobro znate, niste zaboravili, ali niste o tome mislili. I kad sam ga osjetila, kao da ga nikad nisam ni prestala osjećati. Miris. Sjećam se savršeno tog mirisa. Smiješno, zar ne? Vratit se u rodni grad i sjećati se njegovog mirisa. Ah! Najvažnije je da sam sad sigurna u to da je meni mjesto tamo i da se moram vratiti, barem da upoznam svoj grad i nadoknadim sve što smo izgubili.
Evo jedne slike mog grada:

I ulomak iz jedne knjige:

Vareš

To je kad imaš rodno mjesto i ono je upisano u tvoje dokumente. U tom mjestu imaš svoje grobove i sve svoje. To je kad su oko njega ratnici koji ga ne vole, a u njemu su dvije vrste branitelja koji ga vole i oni se pobiju oko toga tko ga više voli, a oni koja ga ne vole ne urade ništa protiv njega. Slabiji su branitelji Varešu učinili zlo, a oni jači još veće zlo. Najgore je što su moja braća bila u dvije različite vojske onih što taj moj Vareš vole. Najgore je što se ništa nisu pitali. Najgore je što je taj moj Vareš pao. Moj ga je brat branio. Najgore je što je taj moj Vareš oslobođen. MOj ga je brat oslobodio. Najgore je što ja više neamam Vareša, a o braći malo što znam i ne znam da li da sae radujem ili da plačem. U svakom slučaju ja sam svoj Vareš izgubio. I svi su ga izgubili. Nitko Vareš ne može dobiti. Nitko Vareš ne može posjedovati.
I ubuduće ću imati rodno mjesto. Dovoljno će biti da pogledam u dokumente i znat ću koje je.

(Željko Ivanković: Vareške priče)

Valjda ću jednog dana moći shvatiti i prihvatiti sve što se desilo. Tako je moralo biti, samo dabogda se ne ponovilo.
Slikala sam se u nošnji. Dok smo bili u Borovici, selu iz kojeg je moja obitelj s tatine strane. Selo je lijepo iako također razrušeno. Ali priroda je gotovo netaknuta. Voda je toliko dobra i čista, bolja od kupovne. Bili smo kod obiteljskih prijatelja. Gospođa je davno obećala mojoj mami da će joj dati nošnju da obuče. A dok sam gledala mamu u nošnji, jedva sam čekala da i ja probam. Naravno, dopustila mi je. Bila sam malo previsoka za nju i gornji dio mi je bio malo velik, ali osjećala sam se super. Kao da nosim dio povijesti tog sela na sebi, snažan osjećaj zaista. Bila sam tako ponosna. To je dio moje tradicije, a sad sam i sama osjetila tu tradiciju na sebi. Stoga, s ponosom pokazujem ovu sliku. Ja u Borovičkoj nošnji kakvu su nosile tolike žene, među kojima i moja baka, prabaka...

Još nešto o sitnicama. Znate kako je to kad voliš pjesmu, i jedno vrijeme je stalno slušaš na radiju, tv-u... ali jednog dana jednostavno je više nigdje ne čuješ, ali misliš na nju. Ona više nije hit, ali je tebi u mislima. Prođe puno godina, zaboraviš na tu pjesmu, i jednog dana pomisliš na nju tek tako. Još uvijek se sjećaš riječi i melodije. Zapjevušiš. Dobro se osjećaš, zar ne?
Pomisliš, moram je naći!
To se meni dogodilo, nekoliko puta u zadnje vrijeme. Uspjela sam naći te svoje stare pjesme. Prvo priča o prvoj pjesmi.
Imala sam nekih 7-8 godina. Stalno sam slušala jednu prekrasnu pjesmu. Bio je i spot te pjesme. Stalno smo ga slušali u jednoj emisiji. Emisija se zvala Pravo vrijeme, i tradicija u mojoj obitelji je bila gledati je svaku večer. Prije spavanja. I ta pjesma je skoro svaku večer bila prikazana. Tu pjesmu volio je tata, sviđala se mami, ja sam je obožavala. Jedino je moja sestra mislila da je glupa. Pjesma se zvala "Stara zvona". Pjevao ju je Zoran Jelenković, to tada nisam znala. Za mene je on bio "onaj ćelavi s psom". Neki dan sam se sjetila te pjesme, dok sam bila na novigradskom zvoniku. Uspjela sam je naći. Kad sam je prvi put pustila, i čula prve tonove, nakon toliko dugo vremena... sva sam se naježila, ne mogu opisati koji dobar osjećaj. Kao da sam bila opet curica koja ju je pjevušila prije spavanja. Čini se tako daleko. Kao neki drugi život. Znate, kad sam trebala navršiti 8 godina, bila sam jako tužna. 7 je bio moj sretan broj. 21.11.1996. zaspala sam u suzama, misleći kako sutradan imam osam godina. Zbogom mojih lijepih 7!! Uskoro ću se još jednom oprostiti sa sedmicom u svojim godinama, čeka me još jedna osmica. Mislim da sam ovaj put spremna.
Ispričat ću vam i drugu priču vezanu za pjesmu. Jedne godine išla sam s obitelji u Drvar. Bila je to 1998. Dobra godina. Išli smo u posjet obitelji. Put je bio dugačak. Tada smo imali novo auto. Nije bio nov, ali nama jest. Bio je to dobri stari Fiat Tipo, još uvijek kao imamo ali kao drugo auto. Nije više br. 1! Uglavnom, cijelim putem slušali smo jednu kazetu. Tada su CD-ei još uvijek bili strani i meni, i mojoj obitelji. Na njoj su bile strane pjesme, većinom rokerske, bili su to moji rokerski početci. Obožavala sam tu kazetu, bila je tatina, nekad iz vojske. Na povratku iz Drvara i poslije, negdje je nestala. Mislim da se prekinula i završila u smeću. Dobra stara kazeta. Sjećam se pjesama koje su na njoj bile: Wind of change, Final Countdown, Hotel California,... nisam tada znala kako se zovu, tek sam ih poslije otkrivala. Bila sam jako sretna kad bi napokon uspjela dočepati se neke od pjesama koje su činile tu kazetu. Nisam puno o njoj mislila, ali svaki put kad bi čula jednu od tih pjesma, lijepo sam se osjećala. Neki dan sam naletila na još jednu, posve slučajno. Bila je to Nothing compares to you od Sinead O'Connor. Naletila sam na nju tražeći jednu drugu. Skinula sam si je odmah. Ah, dobra stara pjesma. Opet sam mislila na kazetu. I na Drvar. Nekoliko dana poslije na radiju sam čula još jednu pjesmu s kazete!! I will be right here waiting for you, u izvedbi Bryana Adamsa. Taj dan sam još uvijek bila u Bosni, čim sa došla kući, skinula sam je. Samo za taj osjećaj.... Strašno. Vjerojatno nikad neću naći sve pjesme koje su na njoj bile, niti ću se sjećati svih, ali lijepo je imati bar dio nečega što sa sobom nosi tako lijepa sjećanja. Drvar, prekrasna priroda. I igra s rođacima. Koje su gluposti smo radili. I pradjed. Tada sam imala pradjeda, sad ga više nemam. Zvao se Ivo. Bio je pomalo otkačen. Imao je smiješne naočale i falio mu je pokoji zub. Obožavali smo ga. A što smo još više obožavali bilo je zajebavati ga. Najstariji među nama, moj rođak Srđan uvijek je smišljao neku spletku, i onda bi nas mlađe nagovorio da realiziramo njegovu zamisao. Sjećam se jedne. Pradjed je bio na wc-u. Mi smo svi sjedili u hodniku ispred wc-a jer smo se tamo većinom igrali kad bi pao mrak. Dosjetio se Srđan da ugasimo pradjedu svjetlo. Ne sjećam se tko je to napravio, ali smo mu ugasili. Jadni pradjed je počeo vikati da upalimo svjetlo. Mi smo se smijali ko ludi. Tada nam je počeo nabrajati sve po spisku. I onda je izašao iz wc-a sa spuštenim hlačama. Razbježali smo se na sve strane dok je on stajao na vratima i mahao sa svojim štapom ljut kao ris. Nismo mu smjeli izaći na oči nekoliko sati, dok nije zaboravio. Jadni pradjed. Bio je to slatki starčić. Obožavao je kartati. Sjećam se kad smo ga išli posjetiti dok je umirao u bolnici. Tata ga je pitao treba li mu nešto da mu kupi. Pradjed je rekao da mu kupi špil karata, ništa drugo mu ne treba. Umro je tjedan dana poslije.
Rado se s vremena na vrijeme sjetim nekih priča iz svog djetinjstva. Ponekad se nasmijem, ponekad zaplačem, ali sve u svemu, dobro mi dođe tako s vremena na vrijeme, kao i svima nama.
Neki dan je moja šefica s posla pričala kako je u njihovo vrijeme bilo teško natjerati djecu u kuću. Bilo mi je drago kada sam mogla reći da je i u moje vrijeme bilo tako. Moje vrijeme? To je tek deset godina unatrag a djeca su već toliko drugačija. Gledam svoje rođake i djecu obiteljskih prijatelja. Većinu svog vremena provode pred kompjuterom. To je nešto o čemu se toliko piše, ali svaki put iznova šokira. Kad se sjetim šta smo sve radili. Moja prijateljica Sabina je neki dan pokopala svoje ribica. Napravila im je grob i bacila ih u more. Nisam prisustovala pogrebu, ali smo poslije pričale o tome. Sjetile smo se kako smo nekad slično pokopala jednog štakora kojeg smo našle mrtvog. Bacali smo cvijeće, održale govore i sve potrebno. Bili smo prilčno ludi, a možda smo bili tek djeca.
Ošišala sam se na kratko. Nekih 6 godina nisam imala kratku kosu, i neobično je. Još uvijek se navikavam. Kad sam se prije šišala na kratko, bilo je to zato što nisam imala izbora. To je bio običaj. Pred ljeto, šišanje. Ovaj put sam to učinila svojom voljom. Mislila sam da bi zato trebalo biti lakše donijeti tu odluku, ali nije. Lakše je učiniti nešto kad nemaš izbora. Zato je lakše biti dijete. Kad mislim da svoje djetinjstvo, činim to s nostalgijom. Lijepo je biti dijete. Žao mi je što sam prebrzo odrasla, ili mi se samo tako čini. Ne znam.
Sad čitam Razgovor s vampirom. Sjećam se kad sam gledala taj film u kinu. Bio je to prvi horor u mom životu koji sam smjela gledati. Bila sam tako sretna. Nisam se uplašila, bila sam preponosna za to. Htjela sam pokazati mami i tati da sam velika i da se ne bojim "strašnih filmova". Moj prvi horor. I prvi film s Brad Pittom kojeg sam poslije jako zavoljela.

Već sam počela gubiti nit i pišem ono što mislim. A ne volim kad mi se to događa jer onda gubim kontrolu. Sabina mi je neki dan rekla da volim kad je sve po crti. Možda. U svom neredu imam neki red. I to me čini zadovoljnom. Moja mama kaže da sam neuredna, čak i prljava. Ne moj izgled koliko moja soba, radni stol, ormar. Ali ne shvaća da je to moj način, imam svoj red. A ponekad popizdim pa sve to složim tako da bude "uredno" i onda se više ne snalazim. Za nekoliko sati opet je sve isto. Na jednom od zidova u mojoj sobi imala sam pravi mali kaos. Mnoštvo slika, postera, razglednica... prvi mali đumbus. Jedan dan sam iz ne znam kojeg razloga pukla i sve sam strgala. Tri godine lijepljenja, slaganja, uređivanja, sve sam strgala. Skoro sam zaboravila što je na dnu svega toga. Dječja karta svijeta. Još uvijek je gledam. Prošlo je par mjeseci, i tek danas sam osjetila potrebu da je ponovno prekrijem. Danas ću to i učiniti.
Prekjučer sam bila u knjižnici s sinom moje šefice, Martinom. Prvo sam sebi izabrala knjigu i onda sam pomogla njemu da on izabere. Ima 9 godina. Otišli smo do dječjeg odjela. Već dugo ne uzimam knjige s tog odjela, a ne pamtim kad sam to prestala činit. Jednostavno je došlo samo po sebi, valjda onog ljeta kad sam radila u knjižnici. Tada sam otkrila koliko zanimljivih knjiga ima na odjelu za "velike" i od tada tamo biram sebi knjige. Ali povratak na dječji dio me se jako dojmio. Predlagala sam Martinu brojne knjige koje su mi se svidjele kad sam ih čitala. Nije on izgledao neodlučan, nego ja, kao da uzimam sebi. Govorila sam: Ova je super, ova će ti se svidjeti, moraš uzet ovu... Jadan Martin. Na kraju je uzeo Čarobnu kućicu. Slatka knjiga. Davno sam je čitala. Nekad u prvom osnovne. Slatko. Jedva čekam opet ići s njim u knjižnicu, mislim da znam šta čemu se svidjeti.
Sad slušam Hotel California. Sjetila sam se jednog trenutka. Sabina i ja smo bile na MSN-u. Pričale smo o toj pjesmi. Došle smo do toga koji nam je najljepši stih. Gledala sam u tipkovnicu i pisala: Some dance to remember, some dance to forget. Kad sam napisala stisla sam enter i pogledala u ekran. Ostala sam sekundu u nevjerici. Na ekranu je ista rečenica pisala dvaput, moja i njezina. Slučajnost, ali takve slučajnosti nam se događaju. I kad mislim o tome, sretna sam. Jer kad neku osobu znaš dugo vremena, razvijete neku vezu, ponekad ni riječi nisu potrebne dovoljan je pogled, mig, pokret rukom... a to je tako dobar osjećaj. Stalno spominjem neke dobre osjećaje, ali eto takav mi je danas dan. Takvo nešto možeš imati s malo ljudi, i zato je tako posebno. S Marijom idem u školu već 11 godina, ovo će nam biti 12 i zadnja. Zbog toga sam pomalo žalosna. Uvijek je bila blizu, znala sam da je tu. Dobro surađujemo i razumijemo se. Kada mislim da nam je ovo zadnja godina skupa, uplašim se. Jer više ne znam kako bez nje. Ne samo ići u školu, nego i sve ostalo. Možda ću u Sarajevo na fakultet. To je jedna od opcija, a i najvjerojatnija. Otići ću od obitelji, i prijateljica. Ne znam čega se više bojim. Dolaska na novo mjesto, ili odlaska od mjesta na kojem znam kako živjeti. Život je upravo to, zatvaranje jednih vrata i otvaranja drugih. Prošla sam to, ali prvi put ću biti potpuno sama, i strah me. Nije uobičajeno čuti to, ali ja se doista nadam da će ova zadnja godina proći što sporije može.

TAKE YOUR TIME....

Već pišem pomalo više nego što sam planirala, pa ću zato završiti. Mogla bi još pisati, ali moram se baciti na uređenje mog zida, drugačiji. Jer ne mogu opisati koliko se ove godine osjećam drugačije nego ikad prije. Čitam svoje stare dnevnike i pitam se je li moguće toliko se promijeniti. Mislim da je odgovor potvrdan. Ja sam dokaz. Toliko se svi mi mijenjamo, ali valjda je najvažnije da ne mijenjamo srž sebe. Koliko god se uozbiljila ili odrasla, u dubini sebe još uvijek sam neozbiljna, luckasta i pomalo luda. Najvažnije je naći kompromis između curice u sebi i žene kakva trebam postati. Mislim da ću onda biti zaista odrasla. A s tim i zrela za prihvaćanje novih odgovornosti i svega što s time dolazi. Ali ne smijem dopustiti da mi se desi ono što stalno viđam na odraslima, da zaboravim sve te sitnice o kojima sam pisala, da izgubim svoja sjećanja. Ona su dio mene.
Eto, napisala sam post bez glave i repa. Oprostite zbog toga.
mah

20.08.2006. | 12:01 | 7 K | P | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (7)
Ožujak 2006 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da ili ne?

Linkovi

Blog.hr
Bijelo dugme
SAB
Bebica
Paxy
Nik
Dinca
Mitologija

online

MOJE SLIČICE

moja malenkost

mudrica - SAB

moje drugo ja - MER

moja najdraža - TIHY

moja seka - BRANKA

moji rođaci - DARIA & MATEJ

Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Sve će to, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas,
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A Hrist je bio kopile i jad"
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi?
Gdje? Kad tužne sudba ne voli,
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas!

ČLANOVI BIJELOG DUGMETA

GORAN BREGOVIĆ

ŽELJKO BEBEK

ZORAN REDŽIĆ

VLADO PRAVDIĆ

GORAN IPE IVANDIĆ

MySpace Layouts

SELMA

Selma putuje na fakultet
ona putuje
ja kofer nosim, molim
težak je al pošto njen je
lično
ja i taj kofer volim
Selma na ulasku u voz
ti htjedoh reć
nešto nježno
nešto što izaziva
pozor
al rekoh samo zdravo
Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

Selma Selma
zdravo Selma
putuj Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

LAŽEŠ

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
Medeno sve mednije
Kobno, k’o što niko nikog lagao nije

Postoji milion načina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan
Da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam ludak od marcipana dušo

O, biće mi žao
Biće meni žao, žao
Uzeće je drugi, uzeće je
Moja biti neće

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani
Golube"

moj avatar na BD forumu

BECAUSE YOU LOVED ME

For all those times you stood by me
For all the truth that you made me see
For all the joy you brought to my life
For all the wrong that you made right
For every dream you made come true
For all the love I found in you
I'll be forever thankful baby
You're the one who held me up
Never let me fall
You're the one who saw me through through it all

You were my strength when I was weak
You were my voice when I couldn't speak
You were my eyes when I couldn't see
You saw the best there was in me
Lifted me up when I couldn't reach
You gave me faith 'coz you believed
I'm everything I am
Because you loved me

You gave me wings and made me fly
You touched my hand I could touch the sky
I lost my faith, you gave it back to me
You said no star was out of reach
You stood by me and I stood tall
I had your love I had it all
I'm grateful for each day you gave me
Maybe I don't know that much
But I know this much is true
I was blessed because I was loved by you

You were always there for me
The tender wind that carried me
A light in the dark shining your love into my life
You've been my inspiration
Through the lies you were the truth
My world is a better place because of you

LEGENDA

JOŠ JEDNA LEGENDA

B]WHAT A WONDERFUL WORLD[/B]

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.

The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.

********************

"Nitko nije savršen, a Bijelo dugme pogotovo."

BREGA

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Every man dies,
not every man lives.

JEDNOG SE BOJIM: NE BITI DOSTOJAN SVOJIH PATNJI.
Dostojevski

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Novi zavjet

GORAN BREGOVIĆ & Yiorgos Dalaras - Anna

Kane kuragio, Anna.
Palepse ta hronia.
Anna mu, me tis aliotikes sunithies
tis aliotikes kinisis
Ihes poli kalus tropus
fenotan oti isun apo alo kosmo
Omos esi ekanes o ti boruses
gia na min to dihnis
den perifronuses ti ftohia
ala ute se goiteve idietera
ola se sena itan diaforetika
To domatio su me ta spania andikimena
sigura ixes kalitero gusto apo mena
erhosun ke m'evriskes
to krevati mu, to stithos su
Anna, mikri prostihi kiria
ke kato ap'ta parathira, bregmenos dromos
o ihos tu trenu, to surupo
ke to domatio mu Anna
kremasmeno ston aera
san portokali.
kane kuragio, Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kseris Anna, emis i dio
itan grafto na sinandithume
Ti na kserun? Pos borun na kserun i ali?
Sinomiliki, mikri eromeni mu
Thimase? ekatomiria stigmes,
stigmes pu oso pane ke ligostevun
echi opos kapii tis leilatun
brosta sta matia mas, kathe mera

Adika palevo na tis kratiso, adika.
kilane vuva ke fefgun
pros ti megali thalasa.
Perasan tosa hronia
den forao pia to fititiko mu bufan
ke discolevame na sinithiso
afto to kalorameno kustumi
Den perifrono to hrima
ala ute me goiteve idietera
Motzart, Rekviem, Agnus Dei, Yesterday

Apopse tha'rtho sto proto su oniro
Mi gerasis Anna, mi gerasis
Pes psemata ston andra su
skise tin prosklisi, akirose to dipno
Akubise me, opos tote, me to gonato su
kato apo to trapezi
Apopse, Anna.
Sto kalitero ksenodohio
Apopse.
Sto proto su oniro.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Mi gerasis Anna, mi gerasis
Giati den tha'ho pia kanenan
ke tipota na me kratisi neo
Monos mu epimeno akoma edo
Parolo pu arhise pali na vrehi
Echi opos vrehi panta sta nisia
Oktovri mina.
Thimase?
Thalassa apo molivi ke uranos apo pefka
apomakres, anakates fones
I foni tis miteras, tu filu, tis koris
tu adelfu, tis eromenis
tis sirinas tu pliu
Ruha lefka, viastika mazemena
ligo prin ti vrohi
enas sindomos peripatos
akoma...eki. Dipla sti thalassa.
Ki istera... telos, telos.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kane kuragio, Anna...

Don't give up, Anna

Kane kouragio Anna,
fight with time
My Anna, with the different habits
the different moves
You had very good manners
It was obvious that you were coming from another world
But you were doing everything you could
in order not to show it
You didn't contemn poorness
but it didn't attract you as well
Everything in you was different
Your room with the rare objects
the letters, the gifts
You bet that you had a better taste than mine!
You were coming to find me
My bed, your breast...
Anna, little dirty lady
And outside (down) the windows, a wet road
the sound of the train, the nightfall
And my room, Anna
hanged in the air
like an orange
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

You know Anna, for the two of us,
it was written (in the destiny) to meet
What could others know? How could they know?
My coetaneous, little lover
Do you remember? Millions of moments
moments that become fewer and fewer
as some foray them
in front of our eyes, every day
Hopelessly (!) I fight to keep them, hopelessly (! again)
they trickle slow and they go
towards the big sea
So many years have passed
I don't wear my student jacket anymore
and I can hardly get used
to this well needled costume
I don't contemn money
but it doesn't attract me so much
Agnus Dei, Yesterday

Tonight I will visit your first dream
Don't get old Anna, don't get old
Lie to your husband
Rip the invitation, cancel the dinner
Touch me, like that time, with your knee
under the table
Tonight, Anna
In the best hotel
Tonight
In your first dream
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Don't get old Anna, don't get old
because I won't have anybody and anything
to keep me young
I am alone, still insisting here
although it has again started to rain
as it always rains in the islands
during October
Remember?
A sea made of lead and a sky of pines
Remote, mixed voices
The voice of the mother, of the friend, of the daughter,
of the brother, of the lover
of the siren of the ship
White clothes, removed quickly
just before the rain
The light was lost with them
A short walk
still...there. Next to the sea
And then...the end, the end
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Kane kouragio Anna...

Hm, Brega. On je dobar čovjek i ja ga volim. On je stari lisac. Gleda oko sebe... Ja uopće ne sumnjam u njega. On je napravil Bijelo dugme i oni su u pravom smislu jugoslavenski Rolling Stonesi. A ona spika... Bregović radi pizdarije... Kaj radi pizdarije kad cijela Juga sluša. Pa, nisu ti ljudi budale.

Davor Gobac, 1990.

STING lyrics

Uspavanka za Gorana B.

bože evo me
gledaj moje bronzane ruke
u meni je crv, zelena mi krv
samo da ozdravi, da ne zaboravi

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra.

Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit
ću oči i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proljeće,
uspomena koja ce dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...Osjećat
ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat ce veličanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

S.S. Kranjčević, Mojsije

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje.
A. Graf

Kada pripadam tebi pripadam konačno i samom sebi. (Michelangelo)

Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi da znate da ju nikada nećete imati. (Gabriel Garcia Marquez).

Ja ipak mislim da je najgore uopće ne voljeti. (B.K.)

Nitko ne zaslužuje tvoje suze. Ako takva osoba i postoji koja ih zaslužuje, ona ih neće izazvati. (Gabriel Garcia Marquez)

Nije teško zaljubiti se, nego je teško to reći. (Alfred de Musset)

Voljeti znači voljet usprkos, a ne zbog nečega. (Han Suyin)

Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna. (J.W. Goethe)

Ljubav je kompozicija jedne duše nastanjene u dva tijela. (Aristotel)

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj. Ako se ne vrati, nije ni bio tvoj. (Kahlil Gibran)

Moje najbriljantnije postignuće bilo je to što sam uspio uvjeriti svoju ženu da se uda za mene.(Winston Churchill)

Prave ljubavne priče nikad nemaju završetak. (Richard Bach)

Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, napraviti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti. (Ivo Andrić)

Očima tvojim gledaju me najveće zvijezde.
I kako ljubim te ja, borovi na vjetru,
hoće pjevati ime tvoje s iglenim lišćem svojim. (Pablo Neruda, Ovdje te volim)

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet

Franceso Petrarca
CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu koju bješe bolje ne vidjeti!

"Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi."
(Shakespeare, Romeo i Julija)

PAUL ELUARD
Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.

EDGAR ALLAN POE
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.