Pregled posta

Small things that we forget...

Prošlo je toliko dugo vremena od mog zadnjeg posta, dobro, nije prošlo se ni mjesec dana ali mi se nekako čini kao da je moje upoznavanje s Bregom bilo tako davno, nekad u nekom drugom životu. Nisam pisala o tome, bare ne ovdje, jer nisam osjetila potrebu za tim. Vjerojatno bi rijetkima to bilo zanimljivo čitati. Kako god....
Jutros sam se probudila u 10, izašla sam u dnevni, bilo je zamračeno i nikog nije bilo. Moji su još uvijek spavali. Umila sam se i oprala zube. Zubi me jako bole jer dugo nisam nosila svoj noćni aparatić pa sad iznova moram podnositi migracije mojih zubi.
Biggy je još uvijek spavao. Probudila sam ga, izljubili smo se i odvela sam ga vani da obavi svoje. Posro se. Počistila sam. Telefon je počeo je zvoniti telefon, nisam se stigla javiti. Starci su se probudili.
Tako je počeo moj dan.
A nastavio se po uobičajenom. Tost za marendu, starci gnjave.... Sve dok nisam upalila tv. Kad ono... na HRT1 Sjaj u travi!!! Film koji sam gledala davno, davno. Deanie i Bud, i ona krasna rečenica na kraju, stihovi Williama Wordswortha...



Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not; rather find strength in what remains behind.

Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavilo svijeta, ne treba tugovati, već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

U zadnje vrijeme nekako mi stalno dolaze neke sitnice iz života koje sam zaboravila, a koje me podsjećaju na neke davne dane koji su daleko iza mene. O tome danas žarko želim pisati. Jer ni sama nisam svjesna koliko su sve te uspomene, film, pjesma, knjiga... zapravo važne, a pogotovo u trenutcima teških odluka i razmišljanja o životu, budućnosti. Šta će sa mnom biti? Te male stvari vraćaju me u neke bezbrižne dane. Dane djetinjstva, kad je bilo tako lako živjeti. Evo Sjaj u travi. Sjećam se kad sam ga prvi put gledala. Ustala sam jako rano (to je bio običaj da prva ustajem) i na TV-u je ubrzo počeo taj film. Nisam mogla shvatiti zašto je Deanie poludila, zašto se nisu vjenčali, i zašto je tako završilo kad su se voljeli? Možda ni sad ne razumijem, ali drukčije ga gledam. Jer i ja sam drugačija.
Stavila sam zato gore sliku iz crtanog filma Kralj lavova jer je to jedan od prvih crtanih filmova koje sam gledala, i uvijek ga se rado sjetim. Sada se svi filmovi rade kompjuterski, a ovaj tada nije. Plakala sam na kraju filma jer je zaista lijep. Moj prvi crtani film koji sam gledala u kinu.



Bila sam u svom rodnom gradu. 13 godina nakon što sam iz njega bila prisiljena otići. Moja sestra se srami pričati o svom gradu i svom porijeklu. Nikad se nisam sramila, ali sad nakon što sam ga vidjela nakon toliko godina, mogu reći da sam ponosna na svoj grad. Moj rodni grad se zove Vareš i nalazi se u srcu Bosne. To je grad okružen planinama, riječicama i predivnom šumom. Grad pod najsjajnijim zvijezdama na nebu. To je grad sablasnih napuštenih kuća i urušenih zgrada, u kojima su nekad živjeli i radili toliki ljudi. U mom rodnom gradu žive većinom Muslimani, ljudi koji su Hrvate i Srbe otjerali iz mjesta u kojem su se rodili. Ne mrzim ih, ali ne mogu razumijeti. Zašto to činimo jedni drugima? Nisam sigurna ni kako bi se trebala osjećati. Jeli lakše biti žrtva ili krvnik? Da je moj narod bio taj koji je nanio zlo drugim narodima, sad bi živjela u svom rodnom gradu i imala sve ono što sam izgubila. A ovako, taj dio mog života nikad neću moći vratiti, ali bar mi je savjest čista. Pitam se je li i njima njihova?
Priznajem, da se malo toga sjećam. U mislima su mi ostali tek neki trenutci, većinom neki teški trenutci, o kojima ne bih pisala, jer su to samo moja sjećanja koja nisam spremna i ne želim dijeliti. Ali bilo je lijepo biti tamo. Dobro sam se osjećala. Potpuno nakon dugo vremena. A one sitnice o kojima sam pisala. Miris u zraku, tako poznat miris. Kao nešto što savršeno dobro znate, niste zaboravili, ali niste o tome mislili. I kad sam ga osjetila, kao da ga nikad nisam ni prestala osjećati. Miris. Sjećam se savršeno tog mirisa. Smiješno, zar ne? Vratit se u rodni grad i sjećati se njegovog mirisa. Ah! Najvažnije je da sam sad sigurna u to da je meni mjesto tamo i da se moram vratiti, barem da upoznam svoj grad i nadoknadim sve što smo izgubili.
Evo jedne slike mog grada:



I ulomak iz jedne knjige:

Vareš

To je kad imaš rodno mjesto i ono je upisano u tvoje dokumente. U tom mjestu imaš svoje grobove i sve svoje. To je kad su oko njega ratnici koji ga ne vole, a u njemu su dvije vrste branitelja koji ga vole i oni se pobiju oko toga tko ga više voli, a oni koja ga ne vole ne urade ništa protiv njega. Slabiji su branitelji Varešu učinili zlo, a oni jači još veće zlo. Najgore je što su moja braća bila u dvije različite vojske onih što taj moj Vareš vole. Najgore je što se ništa nisu pitali. Najgore je što je taj moj Vareš pao. Moj ga je brat branio. Najgore je što je taj moj Vareš oslobođen. MOj ga je brat oslobodio. Najgore je što ja više neamam Vareša, a o braći malo što znam i ne znam da li da sae radujem ili da plačem. U svakom slučaju ja sam svoj Vareš izgubio. I svi su ga izgubili. Nitko Vareš ne može dobiti. Nitko Vareš ne može posjedovati.
I ubuduće ću imati rodno mjesto. Dovoljno će biti da pogledam u dokumente i znat ću koje je.

(Željko Ivanković: Vareške priče)

Valjda ću jednog dana moći shvatiti i prihvatiti sve što se desilo. Tako je moralo biti, samo dabogda se ne ponovilo.
Slikala sam se u nošnji. Dok smo bili u Borovici, selu iz kojeg je moja obitelj s tatine strane. Selo je lijepo iako također razrušeno. Ali priroda je gotovo netaknuta. Voda je toliko dobra i čista, bolja od kupovne. Bili smo kod obiteljskih prijatelja. Gospođa je davno obećala mojoj mami da će joj dati nošnju da obuče. A dok sam gledala mamu u nošnji, jedva sam čekala da i ja probam. Naravno, dopustila mi je. Bila sam malo previsoka za nju i gornji dio mi je bio malo velik, ali osjećala sam se super. Kao da nosim dio povijesti tog sela na sebi, snažan osjećaj zaista. Bila sam tako ponosna. To je dio moje tradicije, a sad sam i sama osjetila tu tradiciju na sebi. Stoga, s ponosom pokazujem ovu sliku. Ja u Borovičkoj nošnji kakvu su nosile tolike žene, među kojima i moja baka, prabaka...



Još nešto o sitnicama. Znate kako je to kad voliš pjesmu, i jedno vrijeme je stalno slušaš na radiju, tv-u... ali jednog dana jednostavno je više nigdje ne čuješ, ali misliš na nju. Ona više nije hit, ali je tebi u mislima. Prođe puno godina, zaboraviš na tu pjesmu, i jednog dana pomisliš na nju tek tako. Još uvijek se sjećaš riječi i melodije. Zapjevušiš. Dobro se osjećaš, zar ne?
Pomisliš, moram je naći!
To se meni dogodilo, nekoliko puta u zadnje vrijeme. Uspjela sam naći te svoje stare pjesme. Prvo priča o prvoj pjesmi.
Imala sam nekih 7-8 godina. Stalno sam slušala jednu prekrasnu pjesmu. Bio je i spot te pjesme. Stalno smo ga slušali u jednoj emisiji. Emisija se zvala Pravo vrijeme, i tradicija u mojoj obitelji je bila gledati je svaku večer. Prije spavanja. I ta pjesma je skoro svaku večer bila prikazana. Tu pjesmu volio je tata, sviđala se mami, ja sam je obožavala. Jedino je moja sestra mislila da je glupa. Pjesma se zvala "Stara zvona". Pjevao ju je Zoran Jelenković, to tada nisam znala. Za mene je on bio "onaj ćelavi s psom". Neki dan sam se sjetila te pjesme, dok sam bila na novigradskom zvoniku. Uspjela sam je naći. Kad sam je prvi put pustila, i čula prve tonove, nakon toliko dugo vremena... sva sam se naježila, ne mogu opisati koji dobar osjećaj. Kao da sam bila opet curica koja ju je pjevušila prije spavanja. Čini se tako daleko. Kao neki drugi život. Znate, kad sam trebala navršiti 8 godina, bila sam jako tužna. 7 je bio moj sretan broj. 21.11.1996. zaspala sam u suzama, misleći kako sutradan imam osam godina. Zbogom mojih lijepih 7!! Uskoro ću se još jednom oprostiti sa sedmicom u svojim godinama, čeka me još jedna osmica. Mislim da sam ovaj put spremna.
Ispričat ću vam i drugu priču vezanu za pjesmu. Jedne godine išla sam s obitelji u Drvar. Bila je to 1998. Dobra godina. Išli smo u posjet obitelji. Put je bio dugačak. Tada smo imali novo auto. Nije bio nov, ali nama jest. Bio je to dobri stari Fiat Tipo, još uvijek kao imamo ali kao drugo auto. Nije više br. 1! Uglavnom, cijelim putem slušali smo jednu kazetu. Tada su CD-ei još uvijek bili strani i meni, i mojoj obitelji. Na njoj su bile strane pjesme, većinom rokerske, bili su to moji rokerski početci. Obožavala sam tu kazetu, bila je tatina, nekad iz vojske. Na povratku iz Drvara i poslije, negdje je nestala. Mislim da se prekinula i završila u smeću. Dobra stara kazeta. Sjećam se pjesama koje su na njoj bile: Wind of change, Final Countdown, Hotel California,... nisam tada znala kako se zovu, tek sam ih poslije otkrivala. Bila sam jako sretna kad bi napokon uspjela dočepati se neke od pjesama koje su činile tu kazetu. Nisam puno o njoj mislila, ali svaki put kad bi čula jednu od tih pjesma, lijepo sam se osjećala. Neki dan sam naletila na još jednu, posve slučajno. Bila je to Nothing compares to you od Sinead O'Connor. Naletila sam na nju tražeći jednu drugu. Skinula sam si je odmah. Ah, dobra stara pjesma. Opet sam mislila na kazetu. I na Drvar. Nekoliko dana poslije na radiju sam čula još jednu pjesmu s kazete!! I will be right here waiting for you, u izvedbi Bryana Adamsa. Taj dan sam još uvijek bila u Bosni, čim sa došla kući, skinula sam je. Samo za taj osjećaj.... Strašno. Vjerojatno nikad neću naći sve pjesme koje su na njoj bile, niti ću se sjećati svih, ali lijepo je imati bar dio nečega što sa sobom nosi tako lijepa sjećanja. Drvar, prekrasna priroda. I igra s rođacima. Koje su gluposti smo radili. I pradjed. Tada sam imala pradjeda, sad ga više nemam. Zvao se Ivo. Bio je pomalo otkačen. Imao je smiješne naočale i falio mu je pokoji zub. Obožavali smo ga. A što smo još više obožavali bilo je zajebavati ga. Najstariji među nama, moj rođak Srđan uvijek je smišljao neku spletku, i onda bi nas mlađe nagovorio da realiziramo njegovu zamisao. Sjećam se jedne. Pradjed je bio na wc-u. Mi smo svi sjedili u hodniku ispred wc-a jer smo se tamo većinom igrali kad bi pao mrak. Dosjetio se Srđan da ugasimo pradjedu svjetlo. Ne sjećam se tko je to napravio, ali smo mu ugasili. Jadni pradjed je počeo vikati da upalimo svjetlo. Mi smo se smijali ko ludi. Tada nam je počeo nabrajati sve po spisku. I onda je izašao iz wc-a sa spuštenim hlačama. Razbježali smo se na sve strane dok je on stajao na vratima i mahao sa svojim štapom ljut kao ris. Nismo mu smjeli izaći na oči nekoliko sati, dok nije zaboravio. Jadni pradjed. Bio je to slatki starčić. Obožavao je kartati. Sjećam se kad smo ga išli posjetiti dok je umirao u bolnici. Tata ga je pitao treba li mu nešto da mu kupi. Pradjed je rekao da mu kupi špil karata, ništa drugo mu ne treba. Umro je tjedan dana poslije.
Rado se s vremena na vrijeme sjetim nekih priča iz svog djetinjstva. Ponekad se nasmijem, ponekad zaplačem, ali sve u svemu, dobro mi dođe tako s vremena na vrijeme, kao i svima nama.
Neki dan je moja šefica s posla pričala kako je u njihovo vrijeme bilo teško natjerati djecu u kuću. Bilo mi je drago kada sam mogla reći da je i u moje vrijeme bilo tako. Moje vrijeme? To je tek deset godina unatrag a djeca su već toliko drugačija. Gledam svoje rođake i djecu obiteljskih prijatelja. Većinu svog vremena provode pred kompjuterom. To je nešto o čemu se toliko piše, ali svaki put iznova šokira. Kad se sjetim šta smo sve radili. Moja prijateljica Sabina je neki dan pokopala svoje ribica. Napravila im je grob i bacila ih u more. Nisam prisustovala pogrebu, ali smo poslije pričale o tome. Sjetile smo se kako smo nekad slično pokopala jednog štakora kojeg smo našle mrtvog. Bacali smo cvijeće, održale govore i sve potrebno. Bili smo prilčno ludi, a možda smo bili tek djeca.
Ošišala sam se na kratko. Nekih 6 godina nisam imala kratku kosu, i neobično je. Još uvijek se navikavam. Kad sam se prije šišala na kratko, bilo je to zato što nisam imala izbora. To je bio običaj. Pred ljeto, šišanje. Ovaj put sam to učinila svojom voljom. Mislila sam da bi zato trebalo biti lakše donijeti tu odluku, ali nije. Lakše je učiniti nešto kad nemaš izbora. Zato je lakše biti dijete. Kad mislim da svoje djetinjstvo, činim to s nostalgijom. Lijepo je biti dijete. Žao mi je što sam prebrzo odrasla, ili mi se samo tako čini. Ne znam.
Sad čitam Razgovor s vampirom. Sjećam se kad sam gledala taj film u kinu. Bio je to prvi horor u mom životu koji sam smjela gledati. Bila sam tako sretna. Nisam se uplašila, bila sam preponosna za to. Htjela sam pokazati mami i tati da sam velika i da se ne bojim "strašnih filmova". Moj prvi horor. I prvi film s Brad Pittom kojeg sam poslije jako zavoljela.



Već sam počela gubiti nit i pišem ono što mislim. A ne volim kad mi se to događa jer onda gubim kontrolu. Sabina mi je neki dan rekla da volim kad je sve po crti. Možda. U svom neredu imam neki red. I to me čini zadovoljnom. Moja mama kaže da sam neuredna, čak i prljava. Ne moj izgled koliko moja soba, radni stol, ormar. Ali ne shvaća da je to moj način, imam svoj red. A ponekad popizdim pa sve to složim tako da bude "uredno" i onda se više ne snalazim. Za nekoliko sati opet je sve isto. Na jednom od zidova u mojoj sobi imala sam pravi mali kaos. Mnoštvo slika, postera, razglednica... prvi mali đumbus. Jedan dan sam iz ne znam kojeg razloga pukla i sve sam strgala. Tri godine lijepljenja, slaganja, uređivanja, sve sam strgala. Skoro sam zaboravila što je na dnu svega toga. Dječja karta svijeta. Još uvijek je gledam. Prošlo je par mjeseci, i tek danas sam osjetila potrebu da je ponovno prekrijem. Danas ću to i učiniti.
Prekjučer sam bila u knjižnici s sinom moje šefice, Martinom. Prvo sam sebi izabrala knjigu i onda sam pomogla njemu da on izabere. Ima 9 godina. Otišli smo do dječjeg odjela. Već dugo ne uzimam knjige s tog odjela, a ne pamtim kad sam to prestala činit. Jednostavno je došlo samo po sebi, valjda onog ljeta kad sam radila u knjižnici. Tada sam otkrila koliko zanimljivih knjiga ima na odjelu za "velike" i od tada tamo biram sebi knjige. Ali povratak na dječji dio me se jako dojmio. Predlagala sam Martinu brojne knjige koje su mi se svidjele kad sam ih čitala. Nije on izgledao neodlučan, nego ja, kao da uzimam sebi. Govorila sam: Ova je super, ova će ti se svidjeti, moraš uzet ovu... Jadan Martin. Na kraju je uzeo Čarobnu kućicu. Slatka knjiga. Davno sam je čitala. Nekad u prvom osnovne. Slatko. Jedva čekam opet ići s njim u knjižnicu, mislim da znam šta čemu se svidjeti.
Sad slušam Hotel California. Sjetila sam se jednog trenutka. Sabina i ja smo bile na MSN-u. Pričale smo o toj pjesmi. Došle smo do toga koji nam je najljepši stih. Gledala sam u tipkovnicu i pisala: Some dance to remember, some dance to forget. Kad sam napisala stisla sam enter i pogledala u ekran. Ostala sam sekundu u nevjerici. Na ekranu je ista rečenica pisala dvaput, moja i njezina. Slučajnost, ali takve slučajnosti nam se događaju. I kad mislim o tome, sretna sam. Jer kad neku osobu znaš dugo vremena, razvijete neku vezu, ponekad ni riječi nisu potrebne dovoljan je pogled, mig, pokret rukom... a to je tako dobar osjećaj. Stalno spominjem neke dobre osjećaje, ali eto takav mi je danas dan. Takvo nešto možeš imati s malo ljudi, i zato je tako posebno. S Marijom idem u školu već 11 godina, ovo će nam biti 12 i zadnja. Zbog toga sam pomalo žalosna. Uvijek je bila blizu, znala sam da je tu. Dobro surađujemo i razumijemo se. Kada mislim da nam je ovo zadnja godina skupa, uplašim se. Jer više ne znam kako bez nje. Ne samo ići u školu, nego i sve ostalo. Možda ću u Sarajevo na fakultet. To je jedna od opcija, a i najvjerojatnija. Otići ću od obitelji, i prijateljica. Ne znam čega se više bojim. Dolaska na novo mjesto, ili odlaska od mjesta na kojem znam kako živjeti. Život je upravo to, zatvaranje jednih vrata i otvaranja drugih. Prošla sam to, ali prvi put ću biti potpuno sama, i strah me. Nije uobičajeno čuti to, ali ja se doista nadam da će ova zadnja godina proći što sporije može.


TAKE YOUR TIME....

Već pišem pomalo više nego što sam planirala, pa ću zato završiti. Mogla bi još pisati, ali moram se baciti na uređenje mog zida, drugačiji. Jer ne mogu opisati koliko se ove godine osjećam drugačije nego ikad prije. Čitam svoje stare dnevnike i pitam se je li moguće toliko se promijeniti. Mislim da je odgovor potvrdan. Ja sam dokaz. Toliko se svi mi mijenjamo, ali valjda je najvažnije da ne mijenjamo srž sebe. Koliko god se uozbiljila ili odrasla, u dubini sebe još uvijek sam neozbiljna, luckasta i pomalo luda. Najvažnije je naći kompromis između curice u sebi i žene kakva trebam postati. Mislim da ću onda biti zaista odrasla. A s tim i zrela za prihvaćanje novih odgovornosti i svega što s time dolazi. Ali ne smijem dopustiti da mi se desi ono što stalno viđam na odraslima, da zaboravim sve te sitnice o kojima sam pisala, da izgubim svoja sjećanja. Ona su dio mene.
Eto, napisala sam post bez glave i repa. Oprostite zbog toga.


Post je objavljen 20.08.2006. u 12:01 sati.