Quelqu'un m'a dit! a heavy heart to carry

možda je pisanje svih ovih postova povezano s time što sam u PMS-u i hormoni divljaju ali nekako sam si najinspirativnija sada.

ponovno imam osjećaj kao da sam nešto uništila. krenulo je dobro, bila sam sretna. barem sam se uvjeravala da jesam. nije to išlo od početka i ja to znam. često razmišljam o tome sviđa li se meni itko zapravo ili jednostavno volim ljude i sretna sam uz njih? mislim, kao svako drugo živo biće, uživam u tome da me netko mazi i pazi i to je normalno.. a iziskuje li to neke nove osjećaje ili ne, to ne znam.
nisam bila onakva još od njega. od prije godinu dana. i da, i ja mislim na njega. i da, uspoređujem s njim svašta i to je normalno. i znam kako nema smisla i da je u svemu gori. nisam sigurna koliko sam spremna nekoga voljeti jer ja osjećaje nemam.
a kada mislim da ih imam, oni na tako jednostavan način nestanu.

eto. MI. zaljubljena do bola i sretna. u jednom trenutku odlučujem da to više ne ide i prepuštam se nekom drugom. i sve ono od prije nestaje. nema toga više. nema one blesave sreće niti ičega. je li to normalno?
ja volim ljude ali nikoga ne volim više nego ostale.. valjda.
pretpostavljam da je ovo vrijeme kada se najviše ispitujem, tražim prave prijatelje itd, sve mi je to jasno. svjesna sam toga da ljudi koji trebaju biti tu i dalje jesu a oni koji ne trebaju nisu. sve mi je to jasno. ali opet. . prazno je nekako.

i mrzim prekide. bilo kakve. završetke veze, prijateljstva, druženja, kolegija, posla, vremenskog razdoblja. mrzim ih. uz njih uvijek počinje nešto novo i to je super. ali što kad nema što novo za početi?! kuda onda? što kada se sve vrti u krug? i vrača se na isto. ja to ne radim! obećala sam si da to ne radim. i neću. bolja sam od toga.

trebam ljubav, iskrenu, dječju, ne samo strast. trebam sreću lijepog dana i osmjeha. veselje radi dodira ruke. to trebam.
to je ono što ti nemaš.