Nije da me boli, ali mijenjam se...

Klik za potpuni doživljaj.



Mislim da ću do tridesete godine biti blizu onoj osobi kakvoj očekujem od sebe. Ne baš takva, ali blizu, da. Dakle, trebala bih svakako biti magistrica novinarstva, a valjda ću si zahvaljujući toj tituli naći neki dobro plaćen posao.
Ali ono na što zapravo mislim je da ću konačno neke stvari naučiti. Životne lekcije, mislim. Počela sam ih učiti sad, s pune 24 godine, do tridesete ću valjda nešto i znati. Naprimjer, kako sebe staviti na prvo mjesto. Kako nekog ili nešto odbiti bez imalo grižnje savjesti. Kako se okrenuti onim pozitivnim stvarima. Kako ne gubiti živce zbog nečeg što toga nije vrijedno. Kako odbaciti ono što je tako primamljivo, ali ujedno loše na mene. Odbaciti stvari u koje sad bezglavo srljam. Ko guska u maglu, rekao bi Radić.
Primjećujem da se mijenjam. Polagano. Nešto je drugačije u meni. I nije to radikalna promjena, ne. Neke gore navedene lekcije neću savladati preko noći. Sigurna sam da ću posrnuti još iks puta. Ali naučit ću jednom. Trenutno sam u onom periodu "ne da mi se". Ne da mi se razmišljati o negativnim stvarima, ne da mi se razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo i što bi još uvijek moglo biti... Ne da mi se. Mijenjam temu kad počnemo razgovarati o nekim stvarima (i svi znate koje su to stvari, ali ih namjerno ne spominjem), pričam o toliko praznim temama samo da ne razmišljam. Dopuštam svom mozgu da se odmori. Srcu također. Ne dopuštam si čak ni da zaplačem. Jer znam da mogu biti jača od toga.



Želim nova iskustva. Želim putovati i krenula sam u dobrom smjeru. Novu godinu ću dočekati u Londonu. Veselim se kao malo dijete. F. i ja, njeni cimeri iz Amerike. Pet dana u jednom od meni najdražih gradova... Karta je rezervirana, smještaj osiguran... Sad samo odbrojavam tjedne. Prijavila sam se za rad u Americi iduće ljeto. Kao jedno od novih iskustava, jel. Ne može štetiti. Ljeto je još daleko, da. Ali želim to iskusiti prije nego što završim taj faks i uključim se u "real life". Zatrpavam se u posao i zabijam glavu u knjige kao noj. Samo bez razmišljanja, molim. I bit će bolje. Već je sad bolje. A dalje može samo još bolje. Vrijeme i snaga volje. To su dvije stvari koje su meni sad najpotrebnije. Vremena, hvala Bogu, imam, a i snage volje sve više. Bit će sve u redu. Znam.

Pogledaj da li me možeš presnimiti...

Moram napisati nešto novo jer me zadnji post rastuži svaki put kad ga pogledam. Danas posebno, ali to ću pripisati PMS-u. A konačno sam i uhvatila vremena za pisanje. Zadnja dva tjedna nisam imala vremena za sebe, kamo li za pisanje, a mislim da neću imati ni sljedeća dva-tri tjedna.



Prvo da riješim situaciju sa Supermenom... Hah, pa ne znam. U ova dva i pol tjedna od prekida, bili smo na dvije kave. Obje njegovom incijativom. Zvao me nekoliko puta, da me čuje. Samo da me čuje. Na zadnjoj kavi me zbunio do kraja jer mi je pričao tako dvosmislene stvari... Pitao me spavam li još uvijek u njegovoj majici. Rekao mi je, kad sam spomenula da se jedan poznanik ženi, da smo tako mogli i mi. "Mogli smo", rekla sam mu. "Možemo još", rekao mi je. Molio me poslije te kave da ga nazovem prije spavanja. Da malo pričamo. Da još pričamo poslije kave. "Sad si malo zajebana, preko telefona si mi mirnija", rekao mi je. Pitao me nekoliko puta jesam li luda za njim. "Nemoj pretjerivati", rekla sam mu. Govorio mi je da ne bježim od njega i pitao me zašto sam sad tako bezobrazna. Obrambeni mehanizam, valjda. I onda, pričao mi je kako ga njegovi doma izbjegavaju jer su razočarani zbog našeg prekida. Rekla sam mu da mu tako i treba. A on meni: "Znam, kad se ne znam ponašati dok imam sve". Znam što radi. Drži mene "podgrijanu" u slučaju da me opet poželi. I uspijeva mu, iako nastojim to ne pokazati. Jer je to tako bezobrazno napravio. Prekinuo tu našu vezu pod izgovorom "pauze". Možda i je pauza, ko zna. Ali me natjerao da ga brišem iz svog svijeta i ja to pomalo radim. A tako mi je to teško palo jer ga toliko volim... Ali znam se inatiti. I inatit ću se jer će meni tako biti lakše.



A žalosno je što zbog njega uspijevam zaboraviti kako je sve ostalo u mom životu divno. Imam prijatelje koji me vole i koje ja volim i koji mi svaki dan pokazuju koliko im značim. S faksom je sve u redu, uskoro ću magistrirati. Radim posao koji volim i koji je, za jednu studenticu, odlično plaćen. Ali nekako me on uspijeva izbaciti iz takta. Speaking of work... Glavni moj posao, u T-comu i dalje je odličan. I dalje uživam i sretna sam jer svaki dan s kolegama dobijem dnevnu dozu smijeha. Jedini problem je što nisam još dobila plaću. Vidim da je ugovor fakturiran i čeka na isplatu, ali nikako da se isplati. Čekam tu plaću ko ozebli sunce. Znam da moj šef tu ne može puno, pitam se samo ko to mene onda iz ZG zeza. Ako uskoro ne dobijem tu plaću, poludjet ću. A, iako (još nisam dobila plaću), dobila sam povišicu. Povećali su nam plaću s 2400 na 2800. Nitko sretniji od mene. Jednom kad to dobijem, jel.
Osim toga, radim još dva honorarna posla. Već standardni mi je posao animatorice na bazenima, a treći mi je pisanje online PR edukacije za jedan portal. Prije toga sam uređivala neke tekstove za gradski godišnjak, novine koje izlaze svake godine uoči dana grada. Pa kad to sve sjedne na račun, bit ću najbogatija studentica na svijetu. I uz sve to, moram putovati u Zg na predavanja i učiti. Ovo zadnje, naravno, najviše stradava. Od dva kolokvija sljedeći tjedan izaći ću na jedan, jer zaista ne stignem na oba. Nadam se da ću riješiti bar taj jedan. I zato kažem da ne znam kad ću ponovo imati vremena pisati.



A jučer, drage moje... Ruby je imala jednu od najboljih večeri u životu... Naime, yours truly je bila u Supermenovom klubu na koncertu Vatre, a nakon toga provela večer u društvu frontmena i gitarista navedene grupe!!! O moj Bože, koliko je taj Dečak zgodan... A kako su simpatični... Tako su pristupačni, tako normalni. Ali jooooj, taj Dečak, majko moja, ko ga napravi takvog... Ja sam ga uglavnom gledala i smijala se. Imam i sliku s njim i frendicom, samo ne kod sebe, moram se dočepati te slike. Baš lijepa večer provedena u još ljepšem društvu.

E sad idem malo do vas svih jer sam u ogromnom zaostatku, koga i pročitam, ne stignem komentirati i već me pomalo sram... Ali eto, sad znate zašto me nema. Najprije nisam imala volje za ljudima, a onda nisam imala vremena. Nadam se da ću to uskoro popraviti, a do tad...

Ljubi vas Ruby!

Naposletku...

Protekli mi je tjedan bio jedan od težih. Nisam imala volje ni za čim, ni za kim... Družila sam se uglavnom sa dvije sebi najbliže osobe, tražila si posla samo da ne mislim na Supermena, izbjegavala svoje doma samo da me ne pitaju za njega. Ne znam zašto, ali reakcija na naš "prekid" došla je s malim zakašnjenjem. Tek dva dana poslije bilo mi je izuzetno teško. Plakala sam kud sam išla. Plakala sam čim sam se probudila, plakala sam na poslu na wc-u, plakala sam poslije posla, plakala sam na putu u Zg, plakala sam kad sam došla doma. Težak dan. U petak sam se posvađala s mamom, naravno, zbog njega, jer ona jednostavno ne zna pružiti podršku. Ono što je ona meni rekla nijedna mama ne bi rekla svojoj kćeri nakon prekida. I samo me natjerala da osjećam krivnju zbog toga što se meni plače. A meni se jednostavno plakalo.



Izbrisala sam profil na Fejsu. Jednostavno, da ne mislim na sve to. Jer mi je bilo teško gledati njegov profil, pa čak i moj, na kojem više nema njegovog linka. A onda sam u subotu izašla van. Naravno, bila sam i u njegovom klubu. Jer tamo izlazim godinama i nemam namjeru to mijenjati. On je bio DJ. Otišla sam do njega samo da mu dam svoju vesticu da je pospremi kod sebe da ne moram paziti na nju. Kao što sam to radila skoro svaki vikend zadnjih deset mjeseci. Kad sam silazila s DJ pulta, samo me zgrabio za nadlakticu i pitao zašto sam ga izbrisala s Fejsa. Nisam tebe, sebe sam, rekla sam mu i krenula dalje. Opet me zgrabio: "Zašto?" I moje jednostavno: "Zato." I produžila dalje. I bilo je dobro te subote. Muzika je bila odlična (ipak je on moj najdraži DJ), plesala sam cijelu, ali cijelu večer. Toliko sam plesala da me dva dana poslije boljelo cijelo tijelo. I stvarno je bilo odlično. I stvarno me tu subotu nije sve to toliko diralo. Sve dok sam plesala. Ali probudila sam se u nedjelju i ponovo počela plakati. Jer bio je 1. To je naš datum. 1.11. Deset mjeseci. I nisam odoljela da mu ne pošaljem sms. Bio je to jednostavan sms, bez patetike, pretjerivanja i drame. A on me nazvao. Prvo sam gledala u mobitel i nisam vjerovala. Pričali smo kojih deset minuta, bezveze. Na kraju me pozdravio s "Čujemo se, mali." Mali. Uvijek me tako zove. I kad sam poklopila, opet sam plakala. Više mi nije bilo jasno otkud tolike suze.
Prekjučer sam ga sanjala. Mislim da je to prvi put da sam ga sanjala. Ništa posebno, malo smo se svadili, malo smo se ljubili u snu. Ali sam se probudila tako umorna nakon toga... I danas sam otišla na posao, uglavnom se dosađivala i taman odem u back office i primila telefon da nazovem jednu stranku kad sam čula jako dobro mi poznatu melodiju. Zvonio mi je mobitel. Supermen.



Zvao me tek toliko da me čuje. Ja sam se toliko zbunila da nisam znala što da kažem. Predložio mi je kavu kasnije, ali ta se kava nije realizirala. Jedna od mnogih. I sad ja, tipično žensko, analiziram zašto me uopće zvao. Što me zoveš ako je pauza i ako ti treba distanca od svega?
A ono o čemu ja sad razmišljam je koliko je vrijedno vratiti se svemu tome? Volim ga, da. Više nego ikog do sad. Ali zadnjih me mjeseci on samo izmučio. On se sad riješio jednog od najpozitivnijeg dijela svog života. Bez lažne skromnosti. A ja vjerojatno jednog od najlošijih. Primijetila sam da mi je sad, nakon što sam se dobro isplakala, mnogo lakše. I ne znam je li zbog načina na koji je naša veza funkcionirala zadnjih mjeseci, ali ne fali mi toliko. I grozno mi je što uopće pomišljam na to, ali ako dođe do toga da ćemo se pomiriti, ja ću morati dobro razmisliti. Neću lagati, šanse su na njegovoj strani itekako, ali razmislit ću o tome vrijedi li to ponavljati, vrijedi li se ponovo toliko davati i vrijedi li to straha da će sve biti po starom... Vidjet ćemo.
Zasad si ja i dalje tražim obaveze na sve strane, samo da prestanem razmišljati.