29
subota
rujan
2007
Still crazy
Razmišljam danas cijeli dan kako je vrijeme da natipkam nešto i tu, da vam se javim... Ali ne znam o čemu bih vam pisala. Jednostavno ne stignem o tome razmišljati. Rođendan je došao, prošao, a uslijedio je najgori tjedan u mom životu. A sve se vrtilo oko faksa. Mislim da je fakultet političkih znanosti najneorganiziraniji fakultet koji postoji u Lijepoj našoj. Ali stvarno. Ne da mi se sad razvlačit cijelu priču, dovoljno je reći da je sjednica na kojoj su odlučeni uvjeti za upis na višu godinu održana 25. rujna, isti su uvjeti objavljeni tek 26. rujna, a zadnji rok bio je samo dva dana kasnije. Pred faksom su studenti prosvjedovali, masa njih je bila uvjerena kako je ostvarila uvjet, a kad ono, šok - svima falio još po jedan ispit... Tako i ja, umjesto četiri, ovaj mjesec sam ih morala položiti pet. Mislim, nije normalno, ove godine sam dala deset ispita i još nemam uvjet. Ostao je jedan. Taj jedan odlučujući ispit imam idući tjedan, zato i dalje držite fige.
Sve ostalo je u redu. Zapravo, bar ja mislim da je u redu, jer trenutno na to ostalo ne stignem misliti. Ali zato ako idući tjedan sve prođe glatko i bez problema... Ooooo...
Zato, eto, oprostite mi na nepovezanom tekstu i na nedovoljnom praćenju vaših postova. Sve ću ja nadoknaditi kad neću imati pametnijeg posla, kad sve skripte maknem sa stola... Do tada...
Ljubi vas Ruby!
komentiraj (44) * ispiši * #
23
nedjelja
rujan
2007
Today.
Onaj rođedan. Danas je. 22 godine. Ništa drugačije od 21. Zapravo, ja se osjećam ko petnaestogodišnjakinja.
One cipelice. Nisam ih našla nigdje. Ali zamijenila ih je jedna posve jednostavna, a opet posebna Mango haljinica, crvene boje, naravno, koja je plijenila pažnju više nego što bi ju plijenile cipelice.
A rođendanski tulum? Meni više nego dobar. Možda čak najbolji do sad? Možda. Ponoć sam dočekala u najdražem bircu sa svoje tri najdraže tratinčice. Bio je i Prijatelj sa svojim društvom. Nastavilo se na mojim omiljenim lokacijama, primala sam pusice sa svih strana, od poznatih i manje poznatih ljudi... Volim imati rođendan.
Jedan od najljepših poklona dobila sam od Prijatelja. Samo jedna rečenica bila je dovoljna, a uslijedila je najnježnija i najmekša pusa ikad. Plesala sam, smijala sam se, ljubila... Ona standardna rođendanska depresija je nestala. Nakratko ili na duže, nije bitno... Nestala je...
Danas sam vesela, ipak je moj dan...
A sad, if you'll excuse me, odoh učiti. Još dva ispita. Držite fige cijeli tjedan.
Simonne, hvala ti. Najbolja si.
komentiraj (49) * ispiši * #
15
subota
rujan
2007
I was crazy once... And I still am!
Sjećate se ovoga? Ma sjećate se. I sjećate se kako sam se tješila time da me čekaju najljepše crvene cipelice na svijetu? Ma sjećate se. E pa, mama i braco su konačno dobili plaće i odlučili da je došlo vrijeme da cipelice postanu moje. I tako ja danas sva sretna ulazim u dućan, vidim ih na polici izdaleka... Tražim svoj broj - NEMA! That's right, nema ih! A jesam vam rekla da će ih prodati, jesam vam rekla... Da apsurd bude veći, prodali su ih ni manje ni više nego jučer. Da, jučer. Znam da smiješno zvuči, ali tim sam se cipelicama veselila više od mjesec dana, baš sam bila žalosna kad sam vidjela da ih nema... Ako netko kojim slučajem zna gdje još ima za kupiti cipela Betty Barclay, (najpoželjnije u Zagrebu) obavezno nek javi!
I tak. Inače, lagala sam vam. Da se vratila ona stara Ruby Nelle. Dobro, zapravo nisam lagala. Bila je tu ona stara Ruby Nelle. Ali je otišla tako brzo da ju nisam stigla pitati ni kako je. I vratila se ona druga Ruby Nelle, ona mrzovoljna i čangrizava djevojka (a stanje s cipelicama nikako nije pomoglo). Što da vam kažem? Znam da me ne volite takvu, ali trenutno jesam takva. I ne znam kad će proći. Sve me nervira, sitnice me izbacuju iz takta, muku mučim s ispitima (btw, hvala na podršci, ali još nisam imala nijedan rok za neki od ona tri ispita)... Ljubavna situacija je i dalje na nuli, iako me Prijatelj (sjećate se njega?) zove sve češće i češće, i to samo da vidi kako sam, što ima novo... I uvijek iznova me iznenadi njegov poziv. Možda zato što sam se pripremila na najgore, pa me sve samo ugodno iznenađuje. Dogovaramo se za odlazak na kavu, jer ipak sad oboje provodimo radne dane u metropoli, ali nam se rasporedi nikako ne poklapaju. E pa poklopit ću ih ja kad tad.
Oh, da. A sjećate se ovoga ? Dakle, prošla je već godina dana otkad živim u tom stanu. A sad je taj stan prodan. Ovo je već treći stan iz kojega se selim. I baš mi je žao, jer sam se navikla na njega, blizu je faksa, blizu centra, blizu kolodvora... Da ne spominjem da je stan fantastičan. Ostat ću u njemu još u listopadu, a onda - selidba. Again. Treba netko cimericu?
Mah, ne ide mi zadnjih dana. Ništa mi ne ide. Muko moja, prijeđi na drugoga...
komentiraj (47) * ispiši * #
09
nedjelja
rujan
2007
Jedno neobavezno javljanje
Dakle. Počela je. Izašla sam na dva ispita do sada, za jedan sam učila, za jedan nisam. Jedan sam položila, jedan nisam. No, da, položila sam onaj za koji sam učila. One down, three more to go. Ne znam kako ću to, lako za jedan, ali ostaju mi dva teška koja moram dati za uvjet. Morat ću se ubiti od učenja. ma dobro, nisam ja kronični slučaj, neki dan pitam curu na faksu jel prošla ispit, kaže ona meni: "Nadam se da jesam, inače mi treba još sedam ispita za uvjet." SEDAM! A meni "samo" tri.
Uglavnom, da. Htjedoh time samo reći da me nema doma osim vikendom. Što će reći da će moji postovi bivati sve rjeđi i rjeđi. A baš sam se ufurala u ovo tipkanje preko ljeta. Inače sam dobro, pesimizam me pomalo napušta i vraća se ona dobra stara Ruby Nelle. Što se vaših savjeta vezanih uz prošli post tiče... Znala sam da ćete to reći. I sve razumijem. Ali jednostavno... Ma, nema veze. Ipak vam hvala. Lijepo je znati da te toliko ljudi "sluša" i navija za tebe.
A ja već danas jurim u metropolu, sutra me čeka još jedan "izletnički ispit", a onda tjedan učenja za osnove televizije.
Sve vas ljubim!
komentiraj (37) * ispiši * #
01
subota
rujan
2007
Depression, frustration...
Zadnjih dana hvata me neka depresija. Ne znam je li to povezano s vremenom, pmsom ili čime. Zapravo... Mislim da znam u čemu je problem. Bliži se moj rođendan. Nisam od onih osoba koje se samosažalijevaju, koje se stalno žale na svoj život. Ali svake godine oko rođendana, ulovi me neka depresija, tipa "imam tolko i tolko godina, a što sam postigla u svom životu? ništa!". I svake godine kad mi u ponoć počnu stizati sms čestitke, ja se rasplačem ko kišna godina. Ove godine ću pokušati zaobići taj svoj običaj, jer mi rođendan pada u nedjelju, što će reći da ću ga dočekati negdje vani.
Nego, da. Budući da me ta tzv. depresija natjera na introspekciju i analiziranje svega i svačega, zakjlučila sam da me već ozbiljno zabrinjava činjenica da nemam dečka. Znam, mnoge će sad reći "jooooj, daj, nemoj se bedirati, pa još si mlada, ima vremena, netko će naići kad se budeš najmanje nadala..." Save your breath. Sve ja to shvaćam. I znam, istina je to sve. I nije da bih ja sad bila s nekim dečkom samo zato da ne budem sama. Ne. Ali počinjem se pitati zašto baš ja, jedna Ruby Nelle, ne mogu naći sebi dečka. Kako baš ja u cijelom svom gradu (istina, grad mi nije toliko velik, ali ipak) ne mogu nikoga naći. Počinjem misliti da je problem u meni. Počinjem misliti da sam roba s greškom. Da me nitko ne želi. I jako se isfrustriram zbog te činjenice. Jer već ću ne znam koju zimu provesti sama. Već ne znam koji rođendan dočekati sama. A fali mi onaj netko. Netko samo moj. Možda to izvana gledajući djeluje apsurdno i smiješno, ali vjerujte mi, nije ni malo. Mene to dovodi do stanja apsolutne bezvoljnosti, nervoze, letargije i zadnjih sam dana jako živčana i čangrizava.
A to opet povlači neke druge stvari. Imam osjećaj da sam svim svojim prijateljicama na "izvolite". Razumijete? Uglavnom sve imaju ozbiljne veze i uglavnom najviše vremena provode upravo sa svojim dragim, što je i razumljivo. A masu puta je moj poziv na kavu bio odbijen zbog njega. I masu puta sam izvisila zbog dragog. A kad njihov dragi nema vremena, e, onda se svi sjete Ruby, kao, ona nema dečka, ona sigurno može. Koliko puta mi se znalo dogoditi da me neka frendica nazove u zadnji čas i poziva nekud jer je planirala s dragim, ali on nažalost nije mogao, pa zove mene. Ili još gore, da se dogovorimo za nešto, ali u zadnji čas one otkažu jer je njih nekud pozvao njihov dragi. I onda im još nije jasno u čemu je problem. Ne tražim puno od njih, ne tražim da stavljaju mene ispred svoje veze, ali tražim malo razumijevanja i poštivanja, dogovor je dogovor. Kao da sam na pladnju, pa me uzmu kad im trebam, a kad ne, ostave me tamo gdje jesam. Dosta mi je toga.
Zato mi fali netko tko će mene stavljati na prvo mjesto, netko tko će se mene najprije sjetiti za kavu, tko će me nazvati da čuje kakav mi je bio dan, tko će raditi planove za dvoje, planove za nas... Fali mi netko moj. Fali mi netko tko će me onako snažno zagrliti, jer zarljaje obožavam, a više se ni ne sjećam onog pravog, ali pravog zagrljaja.
I imam osjećaj da forsiram da si nađem nekog, ali opet ponavljam, ne želim biti s nekim samo da ne budem sama. Preostaje mi jedino da se prepustim, možda stvarno sve sjedne na svoje mjesto kad se budem najmanje nadala, ali nekako imam osjećaj da se ne mogu prepustiti, jer me to pitanje i dalje negdje duboko kopka, cijela sam u nekom grču i ne znam kako ga se riješiti. I danas sam tužna, jako tužna, beskrajno tužna... Nemojte me tješiti. Pustite me da danas budem tužna.
Tješi me jedino činjenica da sam našla savršene, ali savršene crvene cipelice i za rođendan će biti moje... Pravo sam žensko. Tješim se cipelama. Naravno, kakve sam ja sreće, mogli bi i njih prodati pola sata prije nego ja dođem po njih. Damn.
/I sretan rođendan T., jednoj curi koja nažalost danas više nema nikakvu ulogu u mom životu, ali koja mi je bila i ostala jako draga i zbog toga joj želim sve najbolje./
komentiraj (63) * ispiši * #