Marketing
Depression, frustration...
Zadnjih dana hvata me neka depresija. Ne znam je li to povezano s vremenom, pmsom ili čime. Zapravo... Mislim da znam u čemu je problem. Bliži se moj rođendan. Nisam od onih osoba koje se samosažalijevaju, koje se stalno žale na svoj život. Ali svake godine oko rođendana, ulovi me neka depresija, tipa "imam tolko i tolko godina, a što sam postigla u svom životu? ništa!". I svake godine kad mi u ponoć počnu stizati sms čestitke, ja se rasplačem ko kišna godina. Ove godine ću pokušati zaobići taj svoj običaj, jer mi rođendan pada u nedjelju, što će reći da ću ga dočekati negdje vani.
Nego, da. Budući da me ta tzv. depresija natjera na introspekciju i analiziranje svega i svačega, zakjlučila sam da me već ozbiljno zabrinjava činjenica da nemam dečka. Znam, mnoge će sad reći "jooooj, daj, nemoj se bedirati, pa još si mlada, ima vremena, netko će naići kad se budeš najmanje nadala..." Save your breath. Sve ja to shvaćam. I znam, istina je to sve. I nije da bih ja sad bila s nekim dečkom samo zato da ne budem sama. Ne. Ali počinjem se pitati zašto baš ja, jedna Ruby Nelle, ne mogu naći sebi dečka. Kako baš ja u cijelom svom gradu (istina, grad mi nije toliko velik, ali ipak) ne mogu nikoga naći. Počinjem misliti da je problem u meni. Počinjem misliti da sam roba s greškom. Da me nitko ne želi. I jako se isfrustriram zbog te činjenice. Jer već ću ne znam koju zimu provesti sama. Već ne znam koji rođendan dočekati sama. A fali mi onaj netko. Netko samo moj. Možda to izvana gledajući djeluje apsurdno i smiješno, ali vjerujte mi, nije ni malo. Mene to dovodi do stanja apsolutne bezvoljnosti, nervoze, letargije i zadnjih sam dana jako živčana i čangrizava.
A to opet povlači neke druge stvari. Imam osjećaj da sam svim svojim prijateljicama na "izvolite". Razumijete? Uglavnom sve imaju ozbiljne veze i uglavnom najviše vremena provode upravo sa svojim dragim, što je i razumljivo. A masu puta je moj poziv na kavu bio odbijen zbog njega. I masu puta sam izvisila zbog dragog. A kad njihov dragi nema vremena, e, onda se svi sjete Ruby, kao, ona nema dečka, ona sigurno može. Koliko puta mi se znalo dogoditi da me neka frendica nazove u zadnji čas i poziva nekud jer je planirala s dragim, ali on nažalost nije mogao, pa zove mene. Ili još gore, da se dogovorimo za nešto, ali u zadnji čas one otkažu jer je njih nekud pozvao njihov dragi. I onda im još nije jasno u čemu je problem. Ne tražim puno od njih, ne tražim da stavljaju mene ispred svoje veze, ali tražim malo razumijevanja i poštivanja, dogovor je dogovor. Kao da sam na pladnju, pa me uzmu kad im trebam, a kad ne, ostave me tamo gdje jesam. Dosta mi je toga.
Zato mi fali netko tko će mene stavljati na prvo mjesto, netko tko će se mene najprije sjetiti za kavu, tko će me nazvati da čuje kakav mi je bio dan, tko će raditi planove za dvoje, planove za nas... Fali mi netko moj. Fali mi netko tko će me onako snažno zagrliti, jer zarljaje obožavam, a više se ni ne sjećam onog pravog, ali pravog zagrljaja.
I imam osjećaj da forsiram da si nađem nekog, ali opet ponavljam, ne želim biti s nekim samo da ne budem sama. Preostaje mi jedino da se prepustim, možda stvarno sve sjedne na svoje mjesto kad se budem najmanje nadala, ali nekako imam osjećaj da se ne mogu prepustiti, jer me to pitanje i dalje negdje duboko kopka, cijela sam u nekom grču i ne znam kako ga se riješiti. I danas sam tužna, jako tužna, beskrajno tužna... Nemojte me tješiti. Pustite me da danas budem tužna.
Tješi me jedino činjenica da sam našla savršene, ali savršene crvene cipelice i za rođendan će biti moje... Pravo sam žensko. Tješim se cipelama. Naravno, kakve sam ja sreće, mogli bi i njih prodati pola sata prije nego ja dođem po njih. Damn.
/I sretan rođendan T., jednoj curi koja nažalost danas više nema nikakvu ulogu u mom životu, ali koja mi je bila i ostala jako draga i zbog toga joj želim sve najbolje./
Post je objavljen 01.09.2007. u 17:59 sati.