od nedavno, od kada sam pocela shvacat da je moja i samo moja krivica za sve stvari koje mi se dogadaju u zivotu, dobila sam naviku pusanja otvorenih vrata iza sebe. to jednostavno tumacim tako sto ta vrata u prenesenom znacenju predstavljaju sve te situacije koje si ne zelim oprostit i koje podsvjesno ne zelim zaboravit. zasto?? to nemogu samo tako jednostavno protumacit. predpostavka je da su te sve stvari jednostavno prevelik zalogaj da bi ga s lakocom mogla prozvakat, progutat i probavit. jos uvjek nisam ni zagrizla taj dio koji trebam pustit iza sebe. opet zasto?? mozda nisam jos spremna, al nemogu dopustit da me kompleksi izjedaju samo tako. aha da, pa ni ne dopustam im. utapam ih u izgubljenosti cuge i za da sad kontroliranom kaosu. pitanje?! sta kada taj kaos koji stvaram vise nebudem mogla kontrolirat? mogu samo rec da se duboko nadam da cu si oprostit prije nego se pogubim pa potopim i sebe. a ako se stvarno desi da izgubim sve konce, prepustit cu se tomu. ne mogu rec da nisam pokusala i sama shvacam da su neke stvari jednostavno previsoko, da su preteske i prejake za mene. pomirit cu se sa svojom ludosti, uhvatit ju pod ruku i nikada ju vise necu pustat. ipak je ta ludost oduvjek bila moja najbolja prijateljica, najvjerniji supruznik i najstrastveniji ljubavnik koji je uvjek tu uz mene. mozda je to i poanta, da ju ne pokusavam promijenit vec da ju prihvatim i da dodemo zajedno do nekih kompromisa koji ce za obadvije moje strane donijeti pogodnosti. svakako cu porazgovarat s njom. I ne, ja nemam podvojenu licnost...

sada shvacam zasto volim biti sama u masi ljudi, u masi razlicitih razmisljanja i shvacanja. ljudski je rod iznimno zanimljivo osmisljen i koliko got se trudila da prihvatim tuda razmisljanja, stavove i ponasanje tesko je za mene shvatit i objasnit sama sebi zasto je netko takav. tesko mi je shvatit i samu sebe, pa mi je onda prakticki nemoguce da shvatim druge. gledajuci sveukupnu masu, sve koji zive u nekom svom zamisljenom svemiru te kad kad ni ne primjecuju kolko je njihova realnost nestvarna i zadrta. rijetki su ti koji se poput mene okrecu i promatraju druge, rijetki mogu shvatit da je njihov zivot dobro osmisljena iluzija stvarnosti, dobro zapetljan cvor banalnosti u preforsiranoj formalnosti. sada dok sjedim ovdje u urbanoj dzungli automobila, ljudi i znakova, u ovom beskonacnom carstvu betona, plastike, struje.... gluposti, sada shvacam zasto volim biti sama. sada shvacam da se poigravanjem vlastitih misli one u neku ruku produbljuju, dobivaju neki potpuno novi smisao, vrijednost i orijentaciju. samim tim spoznajama trebalo bi mi biti lakse al nije samo nastavljam grist samu sebe jer znam da onog trena kada ustanem i napravim prvi korak u nezamisljenom smjeru, vracam se participaciji normalnog shvacanja okruzenja i celebraciji mog zivljenja.

tko su prijatelji?? svatko ima svoje videnje prijateljstva, sta prijatelj kao bliznja osoba predstavlja. neki osnovni pricipi prijateljstva su povjerenje, razumjevanje, prihvacanje, zajednicko tracenje vremena, zajednicke mete, teme i razmisljanja. prijatelj je osoba na koju se mozemo oslonit u bilo koje vrijeme i zbog bilo kojeg razloga. a sta ako te prijatelj sjebe?? sta ako se ne pridrzi dogovora, ako se vasa razmisljanja prkose jedno drugome?? svakako mislim da ako je prijateljstvo stvarno, uistinu pravo, ne bi trebalo imati nikakve uvjete. ni misaone, ni psihicke, fizicke, materijalne apsolutno nikakve. a sta ako nemamo prijatelje?? da se promijenimo ili nadamo da cemo susrest osobu koja ce prihvatit sve nase mane i ruznoce?? svakako da, kroz cijeli zivot uistinu znamo samo sebe i ako se svidamo sebi nema smisla da se mjenjamo zbog drugih. koja je poanta ovog teksta?? stvarno ne znam ni sama, vjerojatno zato jer sam se duboko razocarala u jednu osobu koja je od kad ju znam sve sta prijatelj za mene predstavlja i onda se desi da se u malo vremena od x potpuno promjeni u y, bez ikakvog objesnjenja ili meni poznatog razloga. a osoba koju sam nedavno upoznala i podcijenila iskaze se kao osoba od povjerenja. da, prijatelj je osoba koja je zbog tebe spremna u 2 ujutro iskemijat prijevoz ici po tebe, cekat te pol sata i na kraju vodit te sa sobom i pocastit te sa svime i svacime. a razocaravajuce je kad se s nekim dogovoris za koncert ili nesto bilo sta a ta osoba se ne udostoji niti ti javit da nece doc. al ja cu u ovoj prici biti prijatelj, oprostit i prihvatit, a pravom prijatelju duplo vratit.

Ne nalazim vise smisao
Ne nalazim se u sebi
Iznad moga tijela
lebdi dusa moga svega
Otvaram vrata i prozore
Rusim barijere i granice
Dopustam da sve u meni
duhovnoscu problijedi
Jer ipak mozda je smisao
samo ne racionalna misao
racionalnog covjeka
bez duhovnog odjeka

opstati na cesti kao beskucnik, kao osoba bez osobnog puta, cilja ili zelje je ujedno najlaksa i najteza stvar. kada nemas nista naprosto posjedujes sve a od sveg tog prakticki nemas sta izgubiti. sve si vec izgubio, obitelj koja ne prihvaca takvu zamisao zivota, prijatelje kojih je sramota imati u drustvu takvu osobu, posao od kojeg nuzno ne moras odustat al i to ide tako s vremenom, odreknes se ljubavi jer koja ljubav danas prihvaca sve mane i vrline? ljubav vise nije slijepa, sada i ona ima svoje standarde i ocekivanja. jedino tada uistinu mozes rec da si se odreko sistema, ne kompletno, al barem onog malog djelica zbog kojeg se osjecas u kavezu. onog malog djelica zbog kojeg ne osjecas zadovoljstvo dok se budis u raskosi skupih predmeta, ljepih zena i lakoumnog razmisljanja. kao beskucnik nisi ogranicen kucom koju moras odrzavat i novcanim brigama jer novac nije potreban. pozelis odlazak u zagreb, ljetovanje na jadranu ili otocima, odlazak u trst ili sloveniju, samo pozelis i istog trena mozes krenut na putovanje, nema osobe ili stvari koja te koci. sve to bi bilo jos ljepse kad bi samo pronaso tu jednu osobu koja ce dijelit s tobom nazicanu koricu kruga ili cigaretu, pronaden ili dobiven novac, pokradenu hranu ili pivo, prljavu deku i kut za spavanje..
PRONAC SLOBODU NIJE TESKO, SAMO SE DVA PUTA OKRENI OKO SEBE I USMJERI PRST U NEKOM SMJERU, SLOBODA JE TAMO I CEKA SAMO TEBE

Sve se desava s razlogom. svaka misao, svaki uzdah, svaki pad ili nezamisliva pobjeda, svaki dogadaj ima svoje mjesto u stvaranju. Kroz dan nas prate mnoge male slucajnosti kojih nismo ni svijesni, primjetimo tek one ocite i neizbjezne. Primjerice pomislimo na osobu koju nismo dugo vidjeli niti culi ili dozivimo situaciju koja nas podsjeca na neku osobu i tu istu osobu ubrzo sretnemo ili nam se javi. Ona je tu s razlogom samo je pitanje da li cemo iskoristit tu priliku da vidimo sta nam ona donosi, mozda je to lekcija, vijest, primjer neceg, kako bilo da bilo taj dogadaj se ne zove slucajnost. Svaka nepoznata osoba koju sretnemo na ulici tamo je s razlogom kao sto smo i mi. Kako oni utjecu na nas zivot tako i mi utjecemo na njihov, na neki nacin svi smo mi povezani. Bitna i je ta umjetnost uocavanja njihove vaznosti i koju poruku imaju za nas, a to je vrlo tesko i prakticki neizvedivo. Teorecki je vrlo lagano.. uzmimo za primjer. Prdoavacica ducana u kojem se nalazite ima neku poruku za vas, logicno kad se nalazite tamo ali vrlo je mala vjerojatnost da vam ta osoba moze dati bilo kakvu upotrebljivu informaciju, al sad stupa na snagu ta vasa spretnost uocavanja i povezivanja. Bitno je dali je ta prodavacica namrgodena ili ugodna, dal kaze dobar dan ili ne, nacin ka koji vrati novac, dal vas gleda u oci.. etc. Iz razloga sto se nalazite tamo s njom i viste jedna sahovska figura u toj partiji. Nacin na koji dozivite tu osobu reflektirat ce se na daljnje dogadaje, neznam kojim zakonom fizike, kemije, duhovnosti ili ne bitno, ali znam da oce. Od trenutka kada se udaljavate od pulta do trenutka kada otvarate vrata, svaka stvar je mogla kenut drugim tokom. Sad je tu povezivanje, bit je povezati tu prodavacicu sa recimo gubitkom tvrtke ili beskonacnim redom u banci. Treba mnogo strpljenja, upornosti i vremena da shvatimo te neke situacije, a to su sve stvari koje danasnji, suvremeni covjek ne posjeduje.