od nedavno, od kada sam pocela shvacat da je moja i samo moja krivica za sve stvari koje mi se dogadaju u zivotu, dobila sam naviku pusanja otvorenih vrata iza sebe. to jednostavno tumacim tako sto ta vrata u prenesenom znacenju predstavljaju sve te situacije koje si ne zelim oprostit i koje podsvjesno ne zelim zaboravit. zasto?? to nemogu samo tako jednostavno protumacit. predpostavka je da su te sve stvari jednostavno prevelik zalogaj da bi ga s lakocom mogla prozvakat, progutat i probavit. jos uvjek nisam ni zagrizla taj dio koji trebam pustit iza sebe. opet zasto?? mozda nisam jos spremna, al nemogu dopustit da me kompleksi izjedaju samo tako. aha da, pa ni ne dopustam im. utapam ih u izgubljenosti cuge i za da sad kontroliranom kaosu. pitanje?! sta kada taj kaos koji stvaram vise nebudem mogla kontrolirat? mogu samo rec da se duboko nadam da cu si oprostit prije nego se pogubim pa potopim i sebe. a ako se stvarno desi da izgubim sve konce, prepustit cu se tomu. ne mogu rec da nisam pokusala i sama shvacam da su neke stvari jednostavno previsoko, da su preteske i prejake za mene. pomirit cu se sa svojom ludosti, uhvatit ju pod ruku i nikada ju vise necu pustat. ipak je ta ludost oduvjek bila moja najbolja prijateljica, najvjerniji supruznik i najstrastveniji ljubavnik koji je uvjek tu uz mene. mozda je to i poanta, da ju ne pokusavam promijenit vec da ju prihvatim i da dodemo zajedno do nekih kompromisa koji ce za obadvije moje strane donijeti pogodnosti. svakako cu porazgovarat s njom. I ne, ja nemam podvojenu licnost...