sada shvacam zasto volim biti sama u masi ljudi, u masi razlicitih razmisljanja i shvacanja. ljudski je rod iznimno zanimljivo osmisljen i koliko got se trudila da prihvatim tuda razmisljanja, stavove i ponasanje tesko je za mene shvatit i objasnit sama sebi zasto je netko takav. tesko mi je shvatit i samu sebe, pa mi je onda prakticki nemoguce da shvatim druge. gledajuci sveukupnu masu, sve koji zive u nekom svom zamisljenom svemiru te kad kad ni ne primjecuju kolko je njihova realnost nestvarna i zadrta. rijetki su ti koji se poput mene okrecu i promatraju druge, rijetki mogu shvatit da je njihov zivot dobro osmisljena iluzija stvarnosti, dobro zapetljan cvor banalnosti u preforsiranoj formalnosti. sada dok sjedim ovdje u urbanoj dzungli automobila, ljudi i znakova, u ovom beskonacnom carstvu betona, plastike, struje.... gluposti, sada shvacam zasto volim biti sama. sada shvacam da se poigravanjem vlastitih misli one u neku ruku produbljuju, dobivaju neki potpuno novi smisao, vrijednost i orijentaciju. samim tim spoznajama trebalo bi mi biti lakse al nije samo nastavljam grist samu sebe jer znam da onog trena kada ustanem i napravim prvi korak u nezamisljenom smjeru, vracam se participaciji normalnog shvacanja okruzenja i celebraciji mog zivljenja.
Post je objavljen 20.12.2011. u 16:40 sati.