clementine

zavjesa.
taj predmet načinjen od tkanine, manje ili više proziran, manje ili više šaren..
može poslužiti kao odjevni predmet.bar meni kad se istežem do štrika na balkonu pokušavajući dohvatiti robu koju noseostali, normalni ljudi. a nisam dovoljno pametna da uzmem ručnik ili neku drugu robu nego moram doći do 'baš te maje/hlača' odmah,sada-odmah.
i tako svaki put istegnem ruku, vrat, uništim famozni štrik i dobijem traženo..

naime, ja volim trčati (već spomenuto).i kao svi normalni ljudi, trčim navečer.pod mjesečinom. samo ja i moja najbolja prijateljica sa žutom njuškicom..
i tako promatram zavjese-naime, kod onih koji ih imaju..
i upravo je to čudno. kako netko može biti bez zavjese? zar mu nije malčice neugodno što se u vanjskom mraku primjeti baš sve što se događa unutra - na svijetlu -. a možda neki baš žele takvu vrstu pozornosti-pa nabavio sam novi dnevni-gledajte ga ljudi, gledajte.
ili su toliko neopterećeni ostatkom svijeta da ne primjećuju kako daju svoju intimu na izložbu..
i tako ja trčkaram promatrajući su-uličane u njihovim dnevnim boravcima, sa prozirnim i manje prozirnim, te šarenim i manje šarenim zavjesama..
a kada sam bila mlađa (ovaj termin ćete često primjetiti kod mene-valjda se Blizanac u meni uvijek ima potrebu vratit na ono 'nekad') onda mi je ideja nad-moći bila da mogu letjeti i gledati ljudima kroz prozor. malo morbidno?bilo mi je nekako intrigantno čime se to bave oni ljudi na vrhu nebodera kojima ne trebaju zavjese, ili pak oni u luksuznim kućama (na skroz glupim pozicijama u gradu)-kakve tajne oni skrivaju.kakve ludosti smišljaju..
i tako je sad dijete u meni došlo na svoje-promatram te zavjese i ljude iza njih koji ne rade ništa posebno-zavaljeni pred teveom, kompom, u nekoj oskudnoj robi(naime,ljeto je..), ili sjede s gostima za stolom..
a autorica posta?kakva je njena zavjesa?
trenutno je nefunkcionalna-naime otišla mi karnišna (ono što drži zavjesu)k vragu i zavjesa lijepo složena čeka tatu Izbavitelja da je popravi. e sad će netko reći-uu, kakva je akcija bila u pitanju-zar je stradao neki komarac/stršljen/šišmiš ili koja druga noćna beštija. ali odgovor je prilično nezanimljiv. naime, moja divna polubijela poluprozirna zavjesa me jednog dana dočekala na podu. rekla je:stara, ja ne mogu više ovako-ili me voli ili me nemaj!
i tako ja sad čekam da mi opet postane nužno potrebna, a dotad spuštam roletne kao blesava-
seka: spuštaj!!komarci!!
ja: čekaj, da pokupim s balkona knjige
seka gasi svijetlo i ja padam u mraku ispuštajući nemile riječi kroz svoja anđeoska ustašca..
kužite:više nemam zavjesu preko koje mogu dohvaćati robu sa štrika i sad mi počinje faliti..
a kladim se da noćni lutalice uživaju..

što predstavlja moj naslov i da li sreća uopće postoji?
je li to neka vrst sudbine koja kontrolira naše živote i onda kad nam nešto krene onako kako želimo onda to proglasimo srećom?
naime: ja vjerujem da postoji neka viša sila: bila to priroda, Bog, vanzemaljci, Buda..(materijalni oblik te sile je nevažan-važan je samo rezultat)
često se čuju izrazi tipa: nemam sreće ili baš me neće =)
a koji put i komentari:imao je više sreće nego pameti..
e sad, u koju ja grupu spadam?
često sam se znala karaktrerizirati kao nesretnica, patnica i ostale gluposti, ali sam onda shvatila da me koji put stvarno NEŠTO/NETKO spasio/la/lo
pa čak sam imala sreće i na ispitu-desilo se da su me pitali baš ono što sam dobro naučila ili sam se nekako provukla s onim slabije naučenim.
kad sam uživala u svojoj nezakonitoj vožnji koji put sam stvarno mogla nadrljati zbog gluposti-a NISAM. može biti beznačajna slučajnost, ali i NE MORA.
da se razumijemo-ja na ispite ne izlazim na sreću i nemam mira dok sve ne prođem-makar da okvirno znam o čemu se radi, pa onda imam the whole picture u glavi.radije to nego da dio potpuno izostavim a ostatak briljiram-uvijek bih mislila-pitat će me baš to i onda bih prizvala neku lošu karmu na sebe..
i često se mučim s tim:misli pozitivno, pa će biti dobro. naravno, ne ide uvijek tako..
ali dogodilo mi se da sam jednom bila poprilično koncentrirana i 'u sebi' sam se faktički derala ono što želim da me pita-tj. ono što ne želim da me pita sam se derala kad je frendica odgovarala- i dogodilo se da je asistent baš nju to pitao..
i otad nekako više cijenim tu moć slanja vibracija ili sugestije, što li je već..
ali ovo je malo skretanje s teme.
naime često pomislim kako puno toga nije fer: da umre neka dobra osoba-mlada, da nekome ne pođe za rukom ono za što se toliko namučio i potrudio..
a kako ne vjerujem da smo sami, pretpostavljam da to Netko mora regulirati. i onda se pitam na koji način Netko odredi prioritete. kako može svjesno dopuštati ono što je po mom mišljenju nepravda..?
jesmo li kažnjavani za naše skrivene prljave msili, tj. zar su naše misli zbilja toliko pokvarene da zaslužimo nenadanu i opaku bolest?
zar cjeloživotni trud poništi kratkotrajna ljubomora, zlonamjernost?
ili to nema veze s tim, već je bilo potrebno unijeti neke 'promjene' u Sustav.
i zašto mi se koji put čini da baš netko tko nije zaslužio dobije 'nagradu'.
zar sam zbilja toliko slijepa da ne vidim njegovu veliku ulogu na ovome svijetu?
jel baš uvijek vrijedi ona: sve se vraća, sve se plaća?
znam da filozofiram i da je filozofija puna stvari na koje nema odgovora(to je jedan od razloga što me pomalo i živcira) ali ne mogu a da se ne pitam-a odgovora niotkud..

nije šime već se vratila mala...
a di je bila-pa kod babe
prvo jedne, zatim druge..
bilo dobro.
njima utješno, meni oslobađajuće-malo slobodice nakon užarenog gradskog asfalta-pogled na brda, pčelice, telice, kravice i ovčice, pokoja koka i puno mačaka..
put je protekao u obiteljskoj slozi a povratak u obiteljskoj svađi-točnije 'neugodnoj napetosti' između moje roditeljice i mene u ulozi vozača..
ona: koči, koči, pa dodaj malo gasa
drži se desno, to je tvoja strana
pa daj se lijevo, vidiš da je cesta prazna
i po dvjestoti put ponavlja:prije zavoja prikoči, a onda u sredini zavoja dodaj gas-to ti je potrebno da izvuče auto..
a daddy dearest se samo mudro smije i govori: ne nogu na kočnicu, pusti je! (a auto juriii..a ja smotrana kakva jesam...)
i onda u takvim situacijama-iznervirana pomislim da sam pobrala najgore osobine svojih staraca-mamin iritantan glas kojim pokušava pokazati kako je pobrala svo znanje svijeta, tatinu flegmatičnost, rađenje onoga što ne bih trebala onda kada je to najmanje poželjno, gubitak interesa za borbu onda kada je to potrebno..
ima toga još..
ali dobro, vratimo se mi na put!
nekada sam puno češće išla kod bake, ali čovjek s godinama izgubi interes, vrijeme proleti i bake ostanu same. htjela bih ja češće-radi njih, ali jednostavno ne znam gdje se izgubim i onda netko mora ispaštati..

koji put je bolje da čovjek nema prevelika očekivanja, jer ga onda situacija može ugodno iznenaditi. tako su i mene neki ljudi u tom selcu ugodno iznenadili-mudrim zajebantskim smislom za humor, vječnom zaigranošću i živosti kakva se rijetko viđa - čak i kod mlađih osoba..
ali nikad dosta smijanja u sebi kad oni počnu ugovarat brakove-ja sam naime žensko. a desi se da neka baba ili dida imaju kakvog unuka-igrom slučaja mojih godina, i igrom slučaja baš zgodnog i pametnog. i onda počen dogovaranje:a jesi l' ti vidjela moga marka/zorana/petra. on ti je visok momak.. moj komentar:pa ima ih dosta visokih. odgovor:aaa, nee moj marko ti ima nogu broj 52. moš' zamislit kako je on visok..
ali preko takvih stvari čovjek prijeđe..bilo, pa prošlo. zasad je ostajalo na priči-neka tako bude i ubuduće..
priroda je stvarno umirujuća.. čovjeku dobro dođe malo odmora od ljudi. tamo ih nema previše, nema buke. imaš priliku odmoriti se u potpunom mraku- dok u gradu stalno nešto zuji (jesam u predgrađu, ali više nema potpunog mraka-svijetli ulična lampa, cesta, susjedi koji pate od nesnice..)
tamo sam pajkila ko mala beba-od 21-9..najela se ličkog sira,pršuta, bakinih kolača..
i onda stigla doma:povratak u stvarnost, užurbanost, paniku jer ispit se bliži, obveze čekaju..
ali: lijepo je znati da postoji oaza mira onda kad ti je potrebna =)
p.s. moji divni roditelji pomišljaju na kupnju kućice na moru i to na omiljenom Otoku!!
što bi značilo da moje kmečanje u vezi toga šta ne mogu na proljetovanje/ljetovanje/jesenovanje onda kada JA to želim postaje dio prošlosti..
naravno, ako oni ispoštuju svoju odluku..

the city feels clean this time of night just empty streets

and me walking home to clear my head

i know it came as no surprise

i'm affected more than i had guessed on what was said

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see how it's broken

it's the quiet time before the dawn and i'm half past making sense of it, was i wrong?

should i claim to give it all ** in a world where not much ever seems to last long

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open if we make it i won't

see how it's broken
how it's broken (3x)
(repeats) if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see how it's broken
how it's broken (repeats)

inače ne čitam previše pjesme po tuđim blogovima-jer ako mi nije poznat ritam i zvuk, malo se izgubim..
ali ova pjesma mi tako odgovara-posebno u kasne noćne sate. još ako trčim..
divno za maštanje o ničemu i nikome..
za zavaravanje kako će sutra biti bolje.
jednostavno,neka utjeha da se progura dan, noć, međuvrijeme, poluvrijeme

naime, ja imam neke svoje periode crnine (tko nema?)- i onda sam tako zatvorena-ko neka čudna školjka sa hrpom lokota na sebi. nitko ne može doprijeti do mene i svaki pokušaj izaziva kontraefekt, a odustajanje ne izaziva ništa-osim možda veće crnine.
sad sam u sivilu, zahvaljujući jednoj dragoj osobi:-)
naime, život nije crno bijeli, ali nije ni šaren-on je jedna divna kombinacija svih sivih koje čovjek može zamisliti-vizualni efekti su dozvoljeni
-dancing in the moonlight, waiting for the sunrise-

čitam jučerašnje novine i 2 stvari su me malko zaintrigirale
1) onaj 14 godišnjak koji je umro od snifanja plina za upaljače.
pa šta je to današnjoj djeci zbilja potrebno?
zar su prošla vremena igranja žmurice, policajca i lopova, vožnje biciklom, kranja susjedovih trešanja (ili ostalog voća), zar je zbilja toliko nužno posezati za 'onostranom' zabavom.
zar sam ja zbilja toliko stara i nemam pojma o dobrom provodu ukoliko on nije začinjen kojekakvim dodacima i zar je zbilja moj život tako mlak ako nisam sklona eksperimentiranju i uništavanju svoga uma i tijela?
izgleda da da!
ok, razumijem činjenicu da nemaju svi sreće odrastati uz kakvu-takvu prirodu i da su u slobodno vrijeme osuđeni na asfalt, zgradurine i napuštena skladišta..
ali zar zbilja ne postoji mogućnost izbora
pa i ja sam bila znatiželjna
i ja sam voljela zafrkanciju
i još uvijek je tako
ali imam i znam svoje granice
zar sam zbilja iznimka? neki freak koji posjeduje samokontrolu i zna reći ne?
u to ne želim niti mogu povjerovati!
kad se takav klinac jednom, nkako i izvuče iz tog pakla koji se u početku činio kao raj, kakva će on osoba biti?
možda opreznija..možda ustrajnija..a možda i ne..
skeptična sam po tom pitanju..
zbilja ne mogu zamisliti kakve se stvari vrzmaju po tim glavama. možda je upravo to i problem: da im se ništa ne vrzma po glavi. već se radi o pitanju ugode:odmah, sada i odmah!!
želim vidjeti kako je to. i onda jednom proba i hop.gotovo.
piše u novinama->mnogi snifaju i to svašta-kućna apoteka faktički. čak piše i cijena plina..
neki prođu lišo(bez problema), neki ostanu bez 'pola mozga', a neki završe u kutiji.skupa sa crvima, glistama i ostalim stanovnicima podzemnog svijeta.
u 14-oj godini!!!
svi govore kako je strašan pritisak na mlađe generacije->previše obveza, previše informacija. sve im se nudi, sve im je dostupno.
slažem se, ali s druge strane, ne završe svi ovako.
pa bio je pritisak i na nama, tek koju generaciju prije. samo mi nismo imali svu silu pravne i moralne podrške..
sve ima svoje pluseve i minuse..ali još uvijek postoji sloboda izbora!
kaže jedna prijateljica moje mame da klincima više ne smiješ dati jedan, jer zovu roditelje, oni pak ravnatelje, pa se skupi vijeće i zaključi da je ta jedinica upitna, jer možda dijete ima poteškoća u učenju.

druga stvar-tko iz srednje škole izađe spreman za rad.
znam više ljudi koji ne žele raditi u struci, žive starcima na grbači ili pak budu na birou odbijajući poslove.
em šta nisu bili neki učenici, em što će i zrnce naučenoga brzo zaboraviti ako se time ne služe.
da se razumijemo-ne želim generalizirati, ali smatram da se počelo raditi o većini,a ne više šačici nezadovoljnih ljenčina..
i opet sam produžila misli i ne izrekla sve do kraja da ne davim malobrojnu publiku

Počela sam pisati dobre volje, a onda me sporost ovog (nedavno popravljenog kompjutera) omela i iznervirala..
Uglavnom, nastavimo u vedrim tonovima.
Gledala sam simpsone i oni su uspjeli razbiti crne note mog vikedna.
Prvo u sub: K'o da sam neka baba-išla sam van, potpuno neraspoložena, da se pokušam oraspoložiti->krivi motivi i naravno da cilj nije ispunjen do kraja.
I onda sam pokušavala naći nešto dobro u svakodnevici, neku naznaku ljepote, korisnosti, pozitive... iii...
Shvatila sam da ne moram daleko tražiti. Dovoljno je pogledati neki dobar crtić ili komediju i smiješak čuda čini..
Druga stvar: tako smo glupi! Mi=ljudi. Cijela ljudska rasa. Čitava nacija i populacija.
Svi do zadnjega
Zašto?
Jer nemamo blage o onome što smo i što u sebi nosimo.
Naš mozak je toliko kompleksan da sam o sebi ništa ne zna.
Naše krvne žile su toliko smotane da ne mogu mozgu reći o onome što u sebi nose, pa da on nama sugerira-ej, stari, smanj malo to pečenje, kolesterol ti je porastao..
Već nama treba sestra da krvcu izvadi-usput izbode kožu i jadnu venu, pa neki vrag da to prenese do laboratorija, pa laborant, pa masa strojeva koji će to procesuirati..
A i druga stvar->uništavamo ovaj nam jadni planet...
Zemlja puca po šavovima, a 'određeni pametnjakovići' još uvijek ne žele odustati od svog tehnološkog razvoja. Puno će im koristiti kad svi postanemo radioaktivne beštije..
I sad se čovjek pita:pa šta je toliko pozitivno u svemu tome-što je ovdje sveprisutnoj mojoj malenkosti popravilo raspoloženje?
Jednostavan razlog: živa sam-krvca još sretno teče mojim venama (ok, i arterijama), onako u blaženom neznanju. Kolesterol je pretostavljam u granicama normale. Srdašce kuca. Jetra još funkcionira. Bubrezi i predobro(pogotovo poslije lubenice=)).. i da dalje ne nabrajammmm...
druga stvar:još uvijek je ljeto:malo degenerično, ali kalendarski sve štima. Fax još nije počeo.
Koljeno fino zarasta->fascinantna bićenca ti trombociti
Odričem se tv-a polako ali sigurno (osim uvoda u anatomiju i sexa i grada)
Odričem se mp3-a->zbog njega (nikako moje smotane nepažnje) je koljence stradalo, a uostalom, prečesto čujem određene stvari i onda ih ne znam cijeniti-a neponovljiv je osjećaj kad prvi put čovjek čuje dobru pjesmu- u njemu se javi euforija koja traži još i još i još preslušavanja, sve dok dotična pj ne počne izlaziti na uši slušaču.
Drugo uostalom, potrebno je malo osluškivati svijet oko sebe. Čuti što je malom čovjeku na pameti, a ne samo živjeti u svom fiksiranom svijetu –uz-pjesme-vezanih-maštarija-
Treća stvar: kad sretno položim ispit za koji još nisam počea učiti kako spada idem u gardeland.cjelodnevni izlet gdje mozak ide na pašu a sva osjetila su hepi, jer se ničim ne opterećuju pretjerano.
Aaaa, baš je lijepo biti mlad-to je sve za čime stariji žale, a mlađi žele doći u te godine. Kuš sretnije sudbe=)

najboljoj frendici je umrla mama..
moja prva reakcija je bila prostota..
iako je posljednijh tjedana stanje bilo dosta loše uvijek sam imala feeling da će se NEŠTO dogoditi. pa makar i čudo. jer ne očekuješ da će se tebi dragima nešto loše desiti.jer nesreća je rezervirana za druge...neke neznance..nepoznate u novinama čije osmrtnice čitamo svaki dan.. tj. ja ih preskočim. uvijek mislim kako nikog od njih ne znam. a moji starci im ipak i posvete neku pažnju pa komentiraju:ajojjj, vidiš, znam nju/njega-to ti je žena/muž od... iako sam prisustvovala nekoliko pogreba uvijek sam ostala nekako distancirana. nisam bila toliko bliska s tim osobama..
a sad..moram se suočiti s pogledom moje drage Srne i beskrajnom tugom u tim velikim, smeđim očima..jooj, ježim se. a žena je bila baš dobra i relativno mlada-oko 50 godina.
a muči me i što je umrla u bolnici, a doktori dugo nisu znali što joj je, pa je nisu mogli ni pravovremeno i pravilno liječiti.
muči me kad mnogi oko mene kažu:ma joj, još ne znam što mi je. doktori nisu sigurni.. a takvih situacija ima koš i još.
i onda si ja mislim.pa ja ću biti doktor jednog dana. proći ću 6 godina studija da bih tek okvirno bila upoznata sa opet tek dijelom boleština koje svaki dan niču i kako bih bila sposobna prepoznati, i pravovremeno liječiti ili bar nešto ublažiti..
bogme me brine..znam da je ljudski griješiti i naravno da je logično da se liječnicima greške najmanje opravdavaju jer nije isto kad pogriješiš u tiskari ili fulaš nekome lijek..brine me koliko ću i ja sama biti sposobna povezati ono nešto što mi je negdje u glavi, što sam jednom negdje pročitala-jer imaaa togaaa.
i onda si kažem:kad dođeš do prakse već ćeš imati neku sistematiku i naravno, uvijek ćeš morati biti spremna na nove spoznaje i kako kažu 'doživotno učenje'..ne dobiju ljudi ovu diplomu na blef..
ali opet ima liječnika i liječnika. kao i u svakom zanimanju-netko je nadaren i zbilja mu to ide i zbilja razumije i želi razumijeti. a netko jednostavno nije stvoren za to. i sad si ja malo promišljam:koja sam ja od ove 2 skupine..
svi volimo ugodne i ljubazne liječnike, ali da naravno budu sposobni. j..š ljubaznost ako on ne razlikuje lijevo od desnog.. a jasno je da ne mogu uvijek biti ljubazni kad im kroz dan prođe toliko ljudi i ćudi- svatko sa svojim problemima i željama i mišlju kako ih jedino oni imaju.i sad bi netko rekao:pa to im je posao, šta su ga odabrali?
zar nije posao i tete u referadi da bude informativna i donekle ljubazna. ali meni se čini da je ova naša tek u iznimnim situacijama normalna,a ne ljubazna.
dalje: prodavačice, tete na kiosku, da ne spominjem vozače autobusa..
pa i svemoguće profesore..
ups, i kako sam sad došla do ovoga?
a samo sam htjela reći da mi se svašta sad zbiva u životu..počevši od toga da mi je sutra ispit iz vožnje i da moram položiti jer mi ističe godina dana otkad sam upisala auto školu i da sad u glavi vrtim neka raskrižja i manevre..
pa do činjenice da bih mogla produžiti godišnji i vratiti se na otok s knjigom-i polako-svaki dan 20strana bubat i s morem ljubovat, i posjetit novostečeno društvo spomenutih stranaca i poradit na društvenom životu i engleskom..
kako je divno što možemo imati jako velik utjecaj na naš položaj na Zemlji. tj utjecati na svoj život. a za to je potrebno samo ODLUČITI UČINITI. ne htjeti ili željeti već jednostavno UČINITI.
skočiti bungeeom, padobranom, roniti s morskim psima, upisati tečaj plesa..
samo lupiti šakom u stol i reći: RADIM TO SADA ->bez odgađanja.
jer tko zna, sutra možda bude prekasno.
mama moje drage Srne nije bila svjesna da će se samo tako ugasiti. nije imala priliku oprostiti se od najmilijih jer su joj inducirali komu kako ne bi patila od bolova.
sami odlučujemo hoćemo li promatrati život kako juri pokraj nas ili ga zgrabiti za rukav i reći :Hej, ja sam živa!!

prošao 'godišnji'.napustila sam otok koji već nekoliko godina za redom posjećujem. i baš ove godine kad je bilo najbolje ja sam najkraće ostala.
upoznala sam hrpu novih ljudi-mahom stranaca. 2 britisha s oxforda. jedan je baš završio biokemiju i sad će počet raditi na doktoratu-a ima 23 godine, i drugog koji još nije gotov-ima 22.
i talijane koji ajme čuda znaju govoriti engleski i to prilično dobro-da izvuku iz kaljuže srama ostale stanovnike zemlje čizme.
i da se malo hvalim pričala sam s nekim britsima koji su me pitali jesam li iz britanije..
a ja provela tj dana u birminghamu za božić i već me hvale da imam naglasak dostojan njihovog-hehehehe
a sad kad sam se vratila nekako me uhvatila ova vrućina, želja za rađenjem ničega i vapaj za time da vrijeme stane- da malo razmislim, posložim neke stvari u glavi. da zaboravim kako sam tužna jer je sreća prošla. a znači li nužno da moram biti tužna zato što nisam sretna? ne, naravno. ali sam onda prazna i to je nekako tužno. opet komplikujem!!
e jesam pesimist! kad bih bar sad mogla reći: čvrsto odlučujem da ću se popraviti, odlučno si zapovijedam da ću uživati u svemu što život nosi-jer je kratak. jer se ne pružaju tako često druge prilike.jer nemam pravo zanovijetati nad nečim što u krajnjoj liniji i nije toliko loše, već ja odabirem na to gledati kao nešto ne-posebno i samim time 'to' karakteriziram kao odbojno. a nije takvo!!!
previše sam crna u svojoj glavi. čak ne kažem:čaša je poluprazna. ja kao da kažem-a jooj, pa vidi sav taj zrak. zbilja, zbilja luckasto. a nitko oko mene to ne kuži. toliko sam zatvorena da ne dam ljudima da vide taj negativni dio-jer bi ih odbio. i onda sama sa sobom ponešto raspravim, prebolim na svoj pesimistični način i nastavim dalje. dobro je to dok funkcionira, ali kada prestane..šta onda?
i na kraju krajeva, nije čovjek na ovome svijetu da bi bio sam samcat. nisam tu da sve muke mučim sama sa sobom, a drugima nudim sve lijepo, bajno, sjajno.nije realno, ni normalno, ni zdravo. ne želim sad da se dobije dojam da sam neki prevarant, pa sam u društvu dobrica koja se samo sprda a doma lije krokodilske suze. molim lijepo, kompleksnija sam od toga..ali stvarno imam nekih problema s otvaranjem..ajmo biti pozitivni:sad to znam i moram na tome raditi. a čovjek uči dok je živ.. meni je drago da na sebi vidim neki napredak. pa ovi novi ljudi su isto napredak. istina, rum je imao malo utjecaja, ali ne bi uspjelo da ja nemam što ponuditi kao osoba. zato: IMA NADE=)
ali jedan događaj je prethodio svemu ovome.
bila je to epizoda: pazi stepenica!
naime jednu večer nakon divne šetnje gadom, palo je napamet meni i najdražoj srodnici (seki) da malo protrčimo uz more, nadišemo se svježega zraka (stvorimo zalihe za smogovite dane) i poradimo na gluteusima..
i tako mi trčkamo, muzika u mp3ju trešti-baš sam se uživila u pjesmu i krenula sam pojačavati tempo trčanja, kad ono-crna rupa!
doživjela sam jedan sraz sa gravitacijom i naravno, 1:0 za nju.
ne znam kako je netko mogao postaviti stepenicu na takvom, neočekivanom i jednostavno preblesavom mjestu-i to samo jednu!!
kakav je to građevinar? pa čak i električar koji nije mislio na ufurane trkače..?
a i sama gradska uprava koja sve to nije prekotrolirala.mislim, stvarnooo...
a možda je to bio dio gradskog plana-postaviti takvo što za mlade ljubavne parove koji su se sklonili od pogleda, i još pronašli oslonac u mraku. pa da i oni dobiju nešto za pamćenje, a možda i nešto što je vrijedno povratka na otok-sve u svrhu turizma..
a sad malo iskrenosti: ja sam bila nepažljiva i smotana i dobila što sam dobila:razbijeno koljeno i oderan dlan. ali bar mi je taj suvenir besplatan i možda ću se jednog dana ja sa svojim klincima (ako ih budem imala) smijati:eee vidite, tu je mama ljosnula davnog ljeta 2007. trčeći i slušajući sunrise (usred noći..)

pročitala sam jedan članak
u biti komentar na jedan drugi članak..
i bijah njime oduševljena
tim više što ga je napisao muškarac, i to mladi i perspektivni (kao ja=))
radi se o Žuži Jelinek
naime, ona je više puta davala savjete za uspješan i dobar život, jer činjenica je da se žena u životu probila..
uglavnom, savjeti su namijenjeni ženama, ali po mom mišljenu su dosta seksistički: žena mora biti uvijek spremna ugađati mužu (u kuhinji, krevetu, biti uvijek dobre volje i sređena).
ukratko: što on hoće, to ona daje
a na prevaru treba gledati s razumijevanjem ,jer muški rod funkcionira drugačije od ženskog-njima je potrebno više, češće, žešće..
ee sad, moj junak se osvrnuo na žuži komentirajući kako su njeni savjeti poput nekog opravdanja silovanja u braku, modernog ropstva i u krajnjoj liniji zadrtosti..
i kako je to argumentirao?
vlatkicom i dikančićem
ona je ženica koja je oku ugodna (uvijek sređena), mužiću je kuhala, odgajala dijete i vjerojatno ugađala u krevetu, ali kako stari jarac nije isto što i mladi pastuh tako njoj diko nije bio dovoljan, pa je ona proširila asortiman..
ali, nije naišla na razumijevanje, već naravno, osudu, i to ne samo od namagarčenog mužića, već i cijele nacije koja očito, može slušati jednu Žužiku i kovati je u zvijezde, ali nema razumijevanja niti volje primjenjivati njene savjete na suprotni spol..
viva el primitivizmo croatico!