što predstavlja moj naslov i da li sreća uopće postoji?
je li to neka vrst sudbine koja kontrolira naše živote i onda kad nam nešto krene onako kako želimo onda to proglasimo srećom?
naime: ja vjerujem da postoji neka viša sila: bila to priroda, Bog, vanzemaljci, Buda..(materijalni oblik te sile je nevažan-važan je samo rezultat)
često se čuju izrazi tipa: nemam sreće ili baš me neće =)
a koji put i komentari:imao je više sreće nego pameti..
e sad, u koju ja grupu spadam?
često sam se znala karaktrerizirati kao nesretnica, patnica i ostale gluposti, ali sam onda shvatila da me koji put stvarno NEŠTO/NETKO spasio/la/lo
pa čak sam imala sreće i na ispitu-desilo se da su me pitali baš ono što sam dobro naučila ili sam se nekako provukla s onim slabije naučenim.
kad sam uživala u svojoj nezakonitoj vožnji koji put sam stvarno mogla nadrljati zbog gluposti-a NISAM. može biti beznačajna slučajnost, ali i NE MORA.
da se razumijemo-ja na ispite ne izlazim na sreću i nemam mira dok sve ne prođem-makar da okvirno znam o čemu se radi, pa onda imam the whole picture u glavi.radije to nego da dio potpuno izostavim a ostatak briljiram-uvijek bih mislila-pitat će me baš to i onda bih prizvala neku lošu karmu na sebe..
i često se mučim s tim:misli pozitivno, pa će biti dobro. naravno, ne ide uvijek tako..
ali dogodilo mi se da sam jednom bila poprilično koncentrirana i 'u sebi' sam se faktički derala ono što želim da me pita-tj. ono što ne želim da me pita sam se derala kad je frendica odgovarala- i dogodilo se da je asistent baš nju to pitao..
i otad nekako više cijenim tu moć slanja vibracija ili sugestije, što li je već..
ali ovo je malo skretanje s teme.
naime često pomislim kako puno toga nije fer: da umre neka dobra osoba-mlada, da nekome ne pođe za rukom ono za što se toliko namučio i potrudio..
a kako ne vjerujem da smo sami, pretpostavljam da to Netko mora regulirati. i onda se pitam na koji način Netko odredi prioritete. kako može svjesno dopuštati ono što je po mom mišljenju nepravda..?
jesmo li kažnjavani za naše skrivene prljave msili, tj. zar su naše misli zbilja toliko pokvarene da zaslužimo nenadanu i opaku bolest?
zar cjeloživotni trud poništi kratkotrajna ljubomora, zlonamjernost?
ili to nema veze s tim, već je bilo potrebno unijeti neke 'promjene' u Sustav.
i zašto mi se koji put čini da baš netko tko nije zaslužio dobije 'nagradu'.
zar sam zbilja toliko slijepa da ne vidim njegovu veliku ulogu na ovome svijetu?
jel baš uvijek vrijedi ona: sve se vraća, sve se plaća?
znam da filozofiram i da je filozofija puna stvari na koje nema odgovora(to je jedan od razloga što me pomalo i živcira) ali ne mogu a da se ne pitam-a odgovora niotkud..
Post je objavljen 24.08.2007. u 19:37 sati.