Bilo je to u prosincu 2007., kada je Dinamo kao i danas, bio nezaustavljiva sila hrvatskog nogometa. Igrači koprivničkog prvoligaša istrčali su na travnjak, željni osvete radi poraza u finalu kupa prije samo par mjeseci. Na Gradskom stadionu pojavila se tek oformirana navijačka skupina Slavena - Plava Brigada. I njezin utjecaj očitovao se odmah u toj prvoj utakmici, navijajući svih 90 minuta i time pomogavši "Farmaceutima" da dođu do nezaboravne pobjede protiv momčadi s Maksimira. No, to nije bila sasvim obična utakmica. Zagrepčane su u to vrijeme zastupali igrači neizmjerne kvalitete, poput Marija Mandžukića, koji danas trese mreže svih njemačkih prvoligaša. S druge strane, za Belupo su igrali Mato Jajalo i Bojan Vručina, koji su zabili po dva gola na tom ogledu. Ni najstrastveniji koprivnički navijači nisu očekivali da će nakon 90 minuta semafor pokazivati rezultat koji domaćini možda više nikad neće postići protiv Mamićeve momčadi - 5:2.
No, samo su još bolje stvari proizašle iz veličanstvenog trijumfa na stadionu u ulici Mihovila Pavleka Miškine. Koprivničani su tu sezonu završili na neponovljivom 2. mjestu, zasluživši time ulazak u tadašnji UEFA CUP. Već u prvom kolu dočekala ih je sila iz Moskve - CSKA. Ni domaći navijači nisu očekivali veliki uspjeh igrača u plavom dresu, ali kada je Mario Jurić zatresao mrežu Igora Akinfeeva tik prije kraja prvog poluvremena, nada se povećavala u srcima ljubitelja Belupova nogometa. No, poslije utakmice, svi su zadrhtali na ime Vagnera Love-a. Brazilac je u samo 10 minuta kreirao nezaboravan preokret od 2:1. Da stvar bude još gora, zaključujući pogodak pao je u 90. minuti. Većina ljudi se poslije ove utakmice prisjetilo gotovo identičnog poraza od Galatasaraya iz 2007., koji je danas jedan od najvećih svjetskih sila nogometa.
Farmaceuti se na velika vrata vraćaju tek 2012., nakon postignutog 3. mjesta na tablici HNL-a. U Koprivnici su prvo gostovali Sjevernoirci iz Portadowna, koji su spletom sretnih okolnosti nadjačali makedonsku Škendiju u kojoj danas igra baš onaj junak Slavena iz 2007. - Bojan Vručina. U međuvremenu, navijačka scena u Podravini dotaknula je dno i sa tribina se nije moglo čuti ništa osim par povika motivacije. Usprkos tome, momčad Roya Ferenčine pokazala je zube, pregazivši poluamatere sa Otoka 6:0. Prostrano nebo predočilo je velike stvari za Slaven, jer taj su dan, u ulozi gostiju, ponovno pokazali kako igraju profesionalci pobjedivši ovaj put rezultatom 4:2.
9. kolovoza 2012. Slaven je ugostio velikane iz Baskije, Athletic Bilbao. Iako je utakmica u Španjolskoj završila 3:1 za ondašnje domaćine, Gradski stadion je tog dana bio ispunjen gotovo do zadnjeg mjesta. Predvođeni mladim talentom Ikerom Munianiom i sad već novim igračem Juventusa, Fernandom Llorenteom, momčad koja se sastoji samo od igrača baskijskog podrijetla, ušla je vrlo ležerno u utakmicu. Kao i uvijek, malo podrške za Slaven bilo je dosta da domaćini pokažu želju za pobjedom. Bivši kapetan Alen Maras, pokazao je da se izvođenjem slobodnih udaraca može mjeriti sa Darijom Srnom. Savršeno plasirana lopta iza Iraizoza podigla je koprivničku publiku na noge, a glavnog spikera u neponovljiv trans. U drugom poluvremenu stigla je zaslužena kazna za domaćine, jer je nakon nepažnje obrane Iker Muniain postigao lagan pogodak za veselje gostujuće publike. No, ulazak Marija Gregurine, kojeg većina navijača smatra slabom točkom kluba, ispostavio se odličnim potezom domaćeg trenera jer je Gregurina par minuta kasnije slabim udarcem tresao mrežu gostiju. Samo minutu prije kraja jedan od crveno-bijelih igrača rukom je dirao loptu u kaznenom prostoru, no suci su zažmirili na taj sporni potez, osiguravši ekipi Marcela Bielse prolaz u sljedeći krug natjecanja.

Oznake: nogomet, Slaven Belupo, Dinamo

21-godišnji Hrvat rođen u Zenici dosad je nastupao samo za mladu reprezentaciju Švedske. Javnosti je postao poznat tek u svibnju 2013., postigavši hat-trick protiv Mainza za svoju novu momčad, Borussiu iz Mochengladbacha. Zasigurno, činio bi bolji napadački dvojac s jednim od naših trofejnih napadača od ispodprosječnog Nikole Kalinića koji rijetko koristi priliku da zablista pred našim nedavno izabranim stručnim stožerom.
Bivši trener Hrvatske u-21 reprezentacije, Ivo Šušak, uspostavio je kontakt s mladim igračem još 2012., no ne zna se točno gdje je zapelo u pokušaju njegova dovođenja u momčad. Nakon zapanjujuće utakmice u Bundesligi, igrač je izrazio želju za nastupanjem za "Vatrene". No, još uvijek iz Rusanove čeka prvi poziv za seniorsku reprezentaciju, a hoće li do nje uopće doći ili će HNS izgubiti "novog Ibrahimovića"?
Jasno je da mlade igrače ne smijemo puštati u druge reprezentacije, a stožer i čelnici moraju učiti na pogrešci nepozivanja Josipa Drmića koji je postao jedan od nezaobilaznih igrača Nurnberga i visoko pozicionirani napadač na tablici najboljih strijelaca ove sezone.
Malo je vjerovatno da igrač koji ima kvalitetu igranja u ligi petici prođe nezapaženo, iako je neuspostavljanje kontakta s mladom reprezentacijom možda rezultiralo željom da se Hrgota više ne poziva na Maksimir. Sve u svemu, za nas bio bi veliki gubitak kada bi pustili igrača ovakvog kalibra u drugu reprezentaciju, uzimajući u obzir njegovu dob, potencijal i iskustvo. Na braći Kovač je da odluče što je najbolje za napadački nogomet naše momčadi.

Oznake: Hrvatska reprezentacija, Branimir Hrgota