06.04.2008., nedjelja
Trebam se posvetiti svome zdravlju.
|
To mi pise u horoskopu. XD Trebao mi je izljev od prije par dana. Samo mi je zao sto je toliko ljudi procitalo. Cak 5. Ali opet. Osjecam se krivom za ostecivanje mozgova... Ne, lazem. Ponosna sam na sebe sad i mislim da bi to mogla raditi cesce s obzirom da necu utjecati veliku zajednicu ljudi. Kad bih to mogla bila bih bas poput Crkve. (i svih ostalih organiziranih religija kojima j cilj prosiriti zajednicu, pobijeliti sve ovce, obrezati sve curice) *wash-wash my brain, yeah baby, me likes it* Vratila sam se citanju knjiga, ovoga puta se odmaram od Huxleya i citam fantasy. Citala bih ja sve, ali nikako naici na preporuke. Napraviti cu si popis i onda cu samo visiti po knjiznici u Zadru, jer yeah... mozak mi je... kinda... u nevidljivom stanju. I zelim povecati vokalbular tako da ljudima mogu prijetiti s predugim rijecima koje ne mogu razumjeti. Dogodilo se jednom i vukla sam veliko zadovostvo iz tog dogadaja. O, slatka superiornosti.  Jos 66 dana do mog povratka (vise-manje). Sto sam shvatila dosad? E pa... Skuzih da nisam tako slaba kao sto sam mislila, i da nisam obicni prosjek kao sto sam se zadnjih par godina uvjeravala iz podsvjesne zelje da se uklopim u to jebeno skolsko drustvo. Uz malo truda mogu sve jel, i to mi je otvorilo oci za buducnost. Nakon sto zavrsim prirodoslovno-matematicku cu se probati uvuc na arhitektonski fakultet, ako upadnem super! ako ne... zajeb  Ali truditi cu se i to je ono sto je vazno, rajt? RAJT?! Znam da je malo glupo imati planove za sljedecih par godina s 15, ali osjecam se bolje s nekakvim ciljem nego da bezglavo prodem sve te godine ne znajuci sto cu sa sobom. Imam cilj, iskoristiti ovaj mali mozak koji imam i nauciti sve sto me zanima *pogled na spisak*... uff. Puno posla me ceka. I glavna stvar... Nije me vise strah ljudi, promjene, iznenadenja i razocaranja... nostalgije i samoce. Sad ZNAM da mogu postici sto god zelim uz trud i volju. Volje je ponekad premalo ali nije bitno sad sam euforicna i preskociti cemo taj dio. Taman sam se pocela navikavat na americki sistem, i jos uvijek mi se gadi. Ljudi bi sve dali da dodu tu gdje sam ja, a ja to bescutno odbacujem sto dalje od sebe. Nezahvalno deriste, ali i to je korak... korak prema stavu koji ce mi trebati kad se bude trebalo svadati sa postom i bankama radi neznam cega sve ne. Drago mi je sto mi se prije 6 mjeseci zivot gadio, i sto sam htjela zaspati i nikada se vise probuditi, ali sad mamicu vam milu necete me se rijesiti jos dugo dugo dugo. Self-otkrice. JES! Evoluiram lagano. Valjda. I za kraj. Imam veliku zelju upoznati nove ljude (uzivo bejb), eto vas za koje znam da me citate, jer eto... zainrigirali ste me svatko na svoj nacin. |
03.04.2008., četvrtak
The future is now? Since when?
|
...ma znam. Oh, slatke li ironije kad pogledam na sebe sada. Topi mi se u tijelu poput slatke karamele i prozima me koliko god se odupirala, duboko. Oh, tako duboko doprijelo je sve sto sam skupila dosad. I ljubav i mrznja i sreca i mizerija i ljutnja i sebicnost i ponos, sve se to pomijesalo u jednu sivu kuglu niti koju pokusavam otpetljati vec danima. Ok. Lazem. Mjesecima. Ali ne ide. Samo se jos vise emocija petlja u tu ... odvratno sivu smjesu niti. Treba mi mjesta za sebe. A svaki put kada se probam sakriti, vezem se jace za njega. Pokusavam sve pojednostavniti tako da bih se kasnije mogla rugati svojoj gluposti. A opet nista nije toliko komplicirano pa iz toga nemam neko zadovoljstvo agonije. Prema njemu osjecam nesto snazno i bolno i sve bih dala da bude sretan, a opet cinim ga nesretnim i samu sebe sprjecavam da to prede u nesto vise. Kao da sam se priljubila uz kocnicu i ne pustam. I ne pustam ni njega ni sebe. Sada znam da se nisam trebala upustiti u nesto tako lijepo. Jer volim svoju bol. A pizda on takav kakav je, nasmije me samo pogledom. A pizda ja takva kakva jesam, ne trudim se ciniti isto. Jer me strah, da cu se previse zavuci pod njegovu kozu kao sto se on zavukao pod moju. I da. Shvatih da je prekasno ili je on samo idijot koji voli biti ovisan o bicu koje posjeduje vaginu. (nije bio bas blizu mocnoj gospodarici) [xD] I vratila sam se. Kad pocnem nasmijavati samu sebe sve postane lakse i divim se svojoj gluposti. sarkasticni jej.  I moje bebe stare 3 godine su jos uvijek zive. Rasparane i nikada oprane [ne smrde] ali zive. Strast je ono sto ih drzi na okupu. *izdah* Oh, slatka agonijo nedostajala si mi u svoj ovoj ljepoti koju prozivljavam svaki dan. Vec je bilo i vrijeme tvog povratka. Ima li lijeka za ovo? Mozda pod imenom apstinencija? |
