...ma znam.
Oh, slatke li ironije kad pogledam na sebe sada.
Topi mi se u tijelu poput slatke karamele i prozima me koliko god se odupirala, duboko. Oh, tako duboko doprijelo je sve sto sam skupila dosad. I ljubav i mrznja i sreca i mizerija i ljutnja i sebicnost i ponos, sve se to pomijesalo u jednu sivu kuglu niti koju pokusavam otpetljati vec danima. Ok. Lazem. Mjesecima.
Ali ne ide. Samo se jos vise emocija petlja u tu ... odvratno sivu smjesu niti.
Treba mi mjesta za sebe.
A svaki put kada se probam sakriti, vezem se jace za njega.
Pokusavam sve pojednostavniti tako da bih se kasnije mogla rugati svojoj gluposti.
A opet nista nije toliko komplicirano pa iz toga nemam neko zadovoljstvo agonije.
Prema njemu osjecam nesto snazno i bolno i sve bih dala da bude sretan, a opet cinim ga nesretnim i samu sebe sprjecavam da to prede u nesto vise. Kao da sam se priljubila uz kocnicu i ne pustam. I ne pustam ni njega ni sebe.
Sada znam da se nisam trebala upustiti u nesto tako lijepo.
Jer volim svoju bol.
A pizda on takav kakav je, nasmije me samo pogledom.
A pizda ja takva kakva jesam, ne trudim se ciniti isto.
Jer me strah, da cu se previse zavuci pod njegovu kozu kao sto se on zavukao pod moju.
I da. Shvatih da je prekasno ili je on samo idijot koji voli biti ovisan o bicu koje posjeduje vaginu.