03.04.2008., četvrtak
The future is now? Since when?
|
...ma znam. Oh, slatke li ironije kad pogledam na sebe sada. Topi mi se u tijelu poput slatke karamele i prozima me koliko god se odupirala, duboko. Oh, tako duboko doprijelo je sve sto sam skupila dosad. I ljubav i mrznja i sreca i mizerija i ljutnja i sebicnost i ponos, sve se to pomijesalo u jednu sivu kuglu niti koju pokusavam otpetljati vec danima. Ok. Lazem. Mjesecima. Ali ne ide. Samo se jos vise emocija petlja u tu ... odvratno sivu smjesu niti. Treba mi mjesta za sebe. A svaki put kada se probam sakriti, vezem se jace za njega. Pokusavam sve pojednostavniti tako da bih se kasnije mogla rugati svojoj gluposti. A opet nista nije toliko komplicirano pa iz toga nemam neko zadovoljstvo agonije. Prema njemu osjecam nesto snazno i bolno i sve bih dala da bude sretan, a opet cinim ga nesretnim i samu sebe sprjecavam da to prede u nesto vise. Kao da sam se priljubila uz kocnicu i ne pustam. I ne pustam ni njega ni sebe. Sada znam da se nisam trebala upustiti u nesto tako lijepo. Jer volim svoju bol. A pizda on takav kakav je, nasmije me samo pogledom. A pizda ja takva kakva jesam, ne trudim se ciniti isto. Jer me strah, da cu se previse zavuci pod njegovu kozu kao sto se on zavukao pod moju. I da. Shvatih da je prekasno ili je on samo idijot koji voli biti ovisan o bicu koje posjeduje vaginu. (nije bio bas blizu mocnoj gospodarici) [xD] I vratila sam se. Kad pocnem nasmijavati samu sebe sve postane lakse i divim se svojoj gluposti. sarkasticni jej.  I moje bebe stare 3 godine su jos uvijek zive. Rasparane i nikada oprane [ne smrde] ali zive. Strast je ono sto ih drzi na okupu. *izdah* Oh, slatka agonijo nedostajala si mi u svoj ovoj ljepoti koju prozivljavam svaki dan. Vec je bilo i vrijeme tvog povratka. Ima li lijeka za ovo? Mozda pod imenom apstinencija? |
