|
|
Propalica
19.04.2007., četvrtak
Preokret #3
Pljunuo sam žestoko. Barem sam pokušao, naime, brada je, kao i uvijek, pokupila veći dio sadržaja. Nema problema, rukav je uvijek spreman, na mjestima gdje se ja krećem, značenje riječi bonton je nepoznanica. „Gdje si gušter!“ Samo sam se nasmijao Malom na taj komentar, onim smiješkom koji govori „Joj, hvala ti što si me primijetio!!“ a u biti znači „E, dečko moj, komentari su ti toliko glupi da nemam riječi, kao, uostalom, na bilo koju riječ koja izleti iz tebe!“ Iako je, na kraju krajeva, bio u pravu. Sjedio sam na hladnom betonu s grimasom na licu, a ipak pohotno uvlačeći svaki dim napola izgorjele cigarete. Sunce je nemilosrdno udaralo, i prve kapljice znoja lagano su stvarale ljepljivu masu kose i prljavštine ispod neugledne vunene kape. Neka, mora postojati način da se istaknem, iako je to isticanje u apsolutno glupom kontekstu. Barem sam tjerao ljude da posumnjaju u moju "normalnost". Naravno, ako je itko i pomislio da ima trunke normalnog u meni nakon nekoliko minuta razgovora, bolje rečeno druženja sa mnom, jer, razgovor baš nije nešto u čemu ja volim ili znam sudjelovati. Samoća, to je sve što sam ikada tražio, pustite me na miru ljudi, ne mogu vam pružiti ništa, a još manje toga vi meni možete dati. Ustao sam u maniri šezdesetogodišnjaka, nasmijao se glasno nekoj prolaznoj, samo meni znanoj misli, te krenuo prema porti. Nakon godinu dana napokon je došao onaj, prije tako čest, nagon za bijegom. Godinu dana zakopan u provinciji, trateći svoje misli, bacajući ih u prazno, nedovoljno snažan da bi ih upotrijebio, pa makar i na način da dopustim bilo kome drugome da ih vidi. Portir je nešto vikao za mnom, samo sam mahnuo rukom "Ne vraćam se više, reci onima". Na to su svi spali. "Oni". Kada malo bolje promislim, i zamjenica je previše, nije to moj svijet, nikada nije bio, nikada neće biti, kvragu, potrudit ću se da nikada ne postane! Motor je već lagano brujio, zagrijavao se za laganu polusatnu vožnju, dok su prvi taktovi Doorsa lagano smirivali moje misli. Lagao bih kada bi rekao da volim glazbu, mislim, ok je, ali ja volim pjesme! Riječi nisu bitne, riječi nikada neće i nisu bile bitne, želim izazov mom, od cigareta napola uništenom, samoukom glasu. Dok sam odlazio u nepovrat i shvaćao da sam opet, već niti sam ne znam po koji put u svom kratkom dvadesetdvogodišnjem životu, uspio postići da me svi zamrze, gorko sam se nasmijao sudbini, te pritisnuo gas. Ništa kao brza vožnja, u kombinaciji s dobrom glazbom, pardon, pjesmama, ne može tako brzo i učinkovito smiriti moje misli. Isključio sam se, dok je Jim počinjao "Keep you eyes on the road.."…
|
11.04.2007., srijeda
Preokret #2
"Ja tražim ljubav" rekao je prvi. "Želim znati smisao života" pomalo rezignirano je izjavio drugi. "Tko sam ja?!?!" zavapio je treći. I tako u nedogled, sve ponavljajući se, prolazili su likovi u potrazi. Pitao sam se, zašto pitaju mene, zar ne znaju da niti ja ne znam kojim putem ih poslati? Zar ne znaju da je jedini razlog tomu što se ne mičem sa svog srebrnog trona taj što jednostavno nemam ideju kuda poći? Pomislio sam na tren da zapovjedim čuvarima da poredaju sve te šarolike molitelje u vrstu, te da odrade vježbu gađanja. Tupim strijelama, dakako, no ipak učinkovito. Ali, već sam mogao pretpostaviti koliko bi dosadno i besmisleno bilo sve to, no jedino što sam imao je nasumično bacanje svih, pa čak i najglupljih i neizvedivih ideja, na razmatranje vrhovnom sudu svojih misli, onom istom neodlučnom komadiću sebe od kojega su svi tražili neku vrstu donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti. Shvatio sam da je bilo dosta za taj dan, zgrabio punu mješinu vina, naime, uvijek je jedna puna morala stajati s moje lijeve strane, te raspustio znatiželjnike. Sat vremena sam izdržao, nešto više od prosjeka, ipak sam se osjećao dobro potaknut tom činjenicom. Lagano se gegajući pritisnut trbušinom i nemalim prsnim oklopom, nosio sam ga efekta radi, odlučio sam usput skrenuti do svog najdražeg pjevača. U biti, ostao je jedini, druge sam dao pogubiti nekoliko dana ranije, nikada nije dobro imati zavidne ljude u svojim redovima. Iako, ni sam Mono nije bio savršen, naime, upravo je jedna od novih služavki izlazila iz njegovih odaja namještajući dugu zlaćanu kosu. Najmanji problem, zapamtio sam je, iako je bila plava i rasna kao i sve djevojke u ovom od bogova zaboravljenom kraju. A ako je slučajno ne budem prepoznao, ritualno ću žrtvovati dvije-tri u slavu bogova, tek toliko da znaju gdje im je mjesto. Dalje od mojih stvari, u svakom slučaju. Neki ljudi nikada ne nauče, jedan od uvjeta mog služenja u krvavoj brdovitoj provinciji je u biti vrlo jednostavan – Svi užitci koje poželim su moji i samo moji…
|
09.04.2007., ponedjeljak
Preokret #1
Dan je bio iznenađujuće topao. U kasnom proljetnom poslijepodnevu sunce se bližilo svom počinku. Nekoliko metara ispod mene, jedina osoba koja je mogla i znala zračiti jače od zvijezde, svoj počinak je već našla. Stajao sam nijemo zureći, svjestan da moj život više nikada neće znati što je prava toplina, što je ljubav. Oronuo kao svakog dana svog života do trenutka kada je ona ušetala u njega, lako poput povjetarca, kažu. Prije snažno kao uragan. Nisam se mogao primorati dozvati sjećanja, samo sam osjećao prazninu, i odjek svojih misli u njoj, tamo gdje su riječi moje drage uvijek znale uzvraćati. Sada su bile nijeme. Iako sam je volio zvati svojom dragom, čovjek čija je bila stajao je nekoliko koraka od mene. Pogledi su nam se samo jednom sreli, dovoljno da shvatimo da ipak oboje pripadamo ondje. Nikada nismo prozborili niti riječi, nismo planirali početi sada, kamoli sada. Bili smo svjesni toga da niti jedan čovjek na cijelome svijetu nije dovoljno velik da posjeduje punu snagu Nje. Odlučila je biti njegova, ali ipak je jedan komadić sebe čuvala samo za mene. Koliko god sam je volio zbog toga, proklinjao sam njega izjedan ljubomorom, što ima toliko više. Dva čovjeka, najjači među najjačima, nisu mogli imati tu ženu. Toliko, i još mnogo više, snage je nosila u sebi..
|
|
|