Dan je bio iznenađujuće topao. U kasnom proljetnom poslijepodnevu sunce se bližilo svom počinku. Nekoliko metara ispod mene, jedina osoba koja je mogla i znala zračiti jače od zvijezde, svoj počinak je već našla. Stajao sam nijemo zureći, svjestan da moj život više nikada neće znati što je prava toplina, što je ljubav. Oronuo kao svakog dana svog života do trenutka kada je ona ušetala u njega, lako poput povjetarca, kažu. Prije snažno kao uragan. Nisam se mogao primorati dozvati sjećanja, samo sam osjećao prazninu, i odjek svojih misli u njoj, tamo gdje su riječi moje drage uvijek znale uzvraćati. Sada su bile nijeme. Iako sam je volio zvati svojom dragom, čovjek čija je bila stajao je nekoliko koraka od mene. Pogledi su nam se samo jednom sreli, dovoljno da shvatimo da ipak oboje pripadamo ondje. Nikada nismo prozborili niti riječi, nismo planirali početi sada, kamoli sada. Bili smo svjesni toga da niti jedan čovjek na cijelome svijetu nije dovoljno velik da posjeduje punu snagu Nje. Odlučila je biti njegova, ali ipak je jedan komadić sebe čuvala samo za mene. Koliko god sam je volio zbog toga, proklinjao sam njega izjedan ljubomorom, što ima toliko više. Dva čovjeka, najjači među najjačima, nisu mogli imati tu ženu. Toliko, i još mnogo više, snage je nosila u sebi..
Post je objavljen 09.04.2007. u 23:54 sati.