"Ja tražim ljubav" rekao je prvi. "Želim znati smisao života" pomalo rezignirano je izjavio drugi. "Tko sam ja?!?!" zavapio je treći. I tako u nedogled, sve ponavljajući se, prolazili su likovi u potrazi. Pitao sam se, zašto pitaju mene, zar ne znaju da niti ja ne znam kojim putem ih poslati? Zar ne znaju da je jedini razlog tomu što se ne mičem sa svog srebrnog trona taj što jednostavno nemam ideju kuda poći? Pomislio sam na tren da zapovjedim čuvarima da poredaju sve te šarolike molitelje u vrstu, te da odrade vježbu gađanja. Tupim strijelama, dakako, no ipak učinkovito. Ali, već sam mogao pretpostaviti koliko bi dosadno i besmisleno bilo sve to, no jedino što sam imao je nasumično bacanje svih, pa čak i najglupljih i neizvedivih ideja, na razmatranje vrhovnom sudu svojih misli, onom istom neodlučnom komadiću sebe od kojega su svi tražili neku vrstu donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti. Shvatio sam da je bilo dosta za taj dan, zgrabio punu mješinu vina, naime, uvijek je jedna puna morala stajati s moje lijeve strane, te raspustio znatiželjnike. Sat vremena sam izdržao, nešto više od prosjeka, ipak sam se osjećao dobro potaknut tom činjenicom. Lagano se gegajući pritisnut trbušinom i nemalim prsnim oklopom, nosio sam ga efekta radi, odlučio sam usput skrenuti do svog najdražeg pjevača. U biti, ostao je jedini, druge sam dao pogubiti nekoliko dana ranije, nikada nije dobro imati zavidne ljude u svojim redovima. Iako, ni sam Mono nije bio savršen, naime, upravo je jedna od novih služavki izlazila iz njegovih odaja namještajući dugu zlaćanu kosu. Najmanji problem, zapamtio sam je, iako je bila plava i rasna kao i sve djevojke u ovom od bogova zaboravljenom kraju. A ako je slučajno ne budem prepoznao, ritualno ću žrtvovati dvije-tri u slavu bogova, tek toliko da znaju gdje im je mjesto. Dalje od mojih stvari, u svakom slučaju. Neki ljudi nikada ne nauče, jedan od uvjeta mog služenja u krvavoj brdovitoj provinciji je u biti vrlo jednostavan – Svi užitci koje poželim su moji i samo moji…
|