Pljunuo sam žestoko. Barem sam pokušao, naime, brada je, kao i uvijek, pokupila veći dio sadržaja. Nema problema, rukav je uvijek spreman, na mjestima gdje se ja krećem, značenje riječi bonton je nepoznanica. „Gdje si gušter!“ Samo sam se nasmijao Malom na taj komentar, onim smiješkom koji govori „Joj, hvala ti što si me primijetio!!“ a u biti znači „E, dečko moj, komentari su ti toliko glupi da nemam riječi, kao, uostalom, na bilo koju riječ koja izleti iz tebe!“ Iako je, na kraju krajeva, bio u pravu. Sjedio sam na hladnom betonu s grimasom na licu, a ipak pohotno uvlačeći svaki dim napola izgorjele cigarete. Sunce je nemilosrdno udaralo, i prve kapljice znoja lagano su stvarale ljepljivu masu kose i prljavštine ispod neugledne vunene kape. Neka, mora postojati način da se istaknem, iako je to isticanje u apsolutno glupom kontekstu. Barem sam tjerao ljude da posumnjaju u moju "normalnost". Naravno, ako je itko i pomislio da ima trunke normalnog u meni nakon nekoliko minuta razgovora, bolje rečeno druženja sa mnom, jer, razgovor baš nije nešto u čemu ja volim ili znam sudjelovati. Samoća, to je sve što sam ikada tražio, pustite me na miru ljudi, ne mogu vam pružiti ništa, a još manje toga vi meni možete dati. Ustao sam u maniri šezdesetogodišnjaka, nasmijao se glasno nekoj prolaznoj, samo meni znanoj misli, te krenuo prema porti. Nakon godinu dana napokon je došao onaj, prije tako čest, nagon za bijegom. Godinu dana zakopan u provinciji, trateći svoje misli, bacajući ih u prazno, nedovoljno snažan da bi ih upotrijebio, pa makar i na način da dopustim bilo kome drugome da ih vidi. Portir je nešto vikao za mnom, samo sam mahnuo rukom "Ne vraćam se više, reci onima". Na to su svi spali. "Oni". Kada malo bolje promislim, i zamjenica je previše, nije to moj svijet, nikada nije bio, nikada neće biti, kvragu, potrudit ću se da nikada ne postane! Motor je već lagano brujio, zagrijavao se za laganu polusatnu vožnju, dok su prvi taktovi Doorsa lagano smirivali moje misli. Lagao bih kada bi rekao da volim glazbu, mislim, ok je, ali ja volim pjesme! Riječi nisu bitne, riječi nikada neće i nisu bile bitne, želim izazov mom, od cigareta napola uništenom, samoukom glasu. Dok sam odlazio u nepovrat i shvaćao da sam opet, već niti sam ne znam po koji put u svom kratkom dvadesetdvogodišnjem životu, uspio postići da me svi zamrze, gorko sam se nasmijao sudbini, te pritisnuo gas. Ništa kao brza vožnja, u kombinaciji s dobrom glazbom, pardon, pjesmama, ne može tako brzo i učinkovito smiriti moje misli. Isključio sam se, dok je Jim počinjao "Keep you eyes on the road.."…
Post je objavljen 19.04.2007. u 22:58 sati.