nitko nije otok

Bakinozlatomalo

pjesma o cvijeću

Inspiracija? Ma ne, ne radi se o tome. Uvuklo se neko sranje u mene i nikako da iziđe van. Potrajalo. Zaredalo se. Poput balona sam, ali nije puko, polako pušta.
Da ponovim gradivo- bolesna frendica, pa glupa svađa s Rokerom (monolog svađa, ja govorim on šuti), pa šećer na kraju-kraljica Majka se naljutila.
To me dokusurilo, jer tu ne pomaže ništa, nikakav razgovor, nikakva isprika, ništa. Njoj su, kaže se, visoke godine, puni 80. Super je, zdrava, vitalna, bistrog uma. Živi sama, i to je to. Stanujemo blizu, kad god zatreba tu smo, vodi se briga o njoj, ali u konačnici, samoća je ipak problem. Ne želi se preselit k meni, ali kad treba napravit frku, ja sam ipak najpogodnija, jer po starom dalmoškom običaju sin je sin. Nema veze ako je ni ne nazove tjedan dana ( da im nije jadnima štogod?).
A mene, mene zaboli strašno. Ne želim je povrijedit, želim da je zadovoljna. Osjećam se i krivom, jer mislim, mogla bi češće do nje. Osjećam i ljutnju, ništa ne uvažava, govori samo o sebi, istrese se bez obzira.
Od danas je bolje, sutra idem k njoj.
Veliko moje veselje, Bakinozlatomalo malo se prehladilo, dobilo i prvu temperaturu, već je bolje. Puno smo zadnje vrijeme skupa. Išla baka svaki dan , da se Lavica malo legne i odmori. Sad je najslađi, smije se, vrišti, đipa, puže, zaigra se. Valjanja po podu, koliko te volja. Lijek, spas.
Držiš u sebi, pa je još gore.
Napisala sam još prije, kako je zdravlje najvažnije. Kad dođe tako nešto, zaboraviš što si reko.

Slušam, pjesma za djecu:

Tamo gdje raste
cvijet je cvijet
a čim ga makneš
u tuđi svijet
odmah se stuži
i već je slijep
tamo gdje raste
cvijet je lijep.
Netko cvijeće
baca u zdenac
djeca ga opet
vezu u vijenac
treći se njime
hoče da liječ
netko ga daruje
umjesto riječi.
Osmijeh je meni
najljepši cvijet
i kad ga dobijem
ja sam cvijet.

Praznik rada

Prođe produženi vikend, uz radnu subotu, pa dođeš na isto. Makar i nije jer sam večeras mislila je li nedjelja. Zbrka u glavi. E, taman sam se ufurala u nerad povodom Praznika rada, a sutra već radit. Kažu da Slovenci i Bosanci ni sutra ne rade. Ko nam je kriv.
Vikend smo se malo liječili. Roker pokupio nekakvu virozu s temperaturom i kašljem, a ja standard, super, uz antibiotik i antialergik. Ma da skratim, danas smo oboje bili spremni za proslavu Prvog maja.
Bakinozlatomalo otišlo drugoj baki na par dana. Baš mi fali. U subotu pred sam put, napravio je prve puzajuće korake. Propuzalo dijete i sad jedva čekam da to vidim. Nema više ko prije, mora dijete propuzat. Kažu pedijatri. Nema neće, mora. Lavica navalila na njega i na vježbe i bogami mali propuzo. Sutra dolaze.
Prvi maj se u našoj familiji oduvijek slavio. Rodio mi se braco na taj dan, pa povodom toga i familijarna okupljanja. Ma lijepo je to, vidit par generacija zajedno, vesele, zdrave, u slozi. Makar su kod nas ta okupljanja česta. Za svoj rođendan najviše volim negdje zbrisati. Rođendan, pa još da rikneš od posla. Samo ako me baš volja, a to je rijetko. Ali ima praznik ovaj, praznik onaj, rođendani dječiji, ostali, pa previše šta je je.
Sad kad sam napravila sve za sutra i ovi moji muški se razbježali, Hiphoper u život, a Roker raditi, milina sjesti za komp i viditi di šta ima nova.

Slušam:

Lile su kiše na staklene krovove grada
Nikog,
Samo svijetla nijema
I onda si znala šaputati dugo bez kraja
Dragi
I sutra bit ću tvoja
Čudna je tama
Tebi ni traga
Samo pustinja stara
Nekog trebam ja
Bilo da si ti
Neka, druga moja sreća
Da nisam sam
Sve mi značiš ti
Lile sukiše na staklene krovove grada
Nikog,
samo svijetla nijema.