Otkako brat i ja ne živimo sa starcima nedjeljom su obavezni zajednički ručkovi.I tako več godinama.
Kritička masa moje stare uglavnom je usmjerena u mom pravcu zaogrnuta šalom ljubavi i zabrinutosti.
Što smo i ona i ja starije to su njene strele (nisu to nikakve strelice) sve otrovnije,valjda me s godinama sve više voli,tko bi ga znao.
S vremenom se navikneš bit roda u obitelji,tako to mora biti kad se več nisi u stanju oduprijeti i suprostaviti.
Zapravo je divan taj naš suživot,točno znaš što te čeka i kako i koliko i to je valjda ta konstanta koju svatko od nas ima u životu,pa sam je i prihvatila takvom bez prevelikog uzrujavanja (zgodno,ponekad baš baš i uspijem).

Razgovor je krenuo prema mom (valjda se to take kaže) prastricu koji je sedam puta nestajao i sedam puta bio pronađen.Jedna topla sličica obiteljskog nam nasljeđa gdje se uvijek pokaže kako krv nije voda ni kad je vodom zaljevaš.
Zašto su ga tražili nakon 2.puta? Zašto su se trudili pronaći ga svaki put?
Zašto nije bolje nestajao?
Prastara je to priča na koju više nitko ne zna odgovore.
Naravno,ne baš toliko stara da Nisa ne bude proglašena živučim nosiocom duha svoga strica.Preskočio je nekoliko generacija i nastanio se u mom tijelu.
I tako moj stric i ja hodamo več godinama,ali tek je sada odlučio manifestirati svoju volju.Što mu bi da u mojoj 33.godini odluči,ne znam...to još moram pitat svoju Roditeljicu.
Pokušaj slikovitog prikaza mog skorog odlaska,iz njenih usta.
U jednu ruku je razumijem,trudim se shvatit njen pogled.Znam da se iza svih njenih oštrih riječi stvarno krije i ljubav i roditeljska briga i zrnca ljubomore što ona nije imala hrabrosti napraviti neke rezove u svom životu i otići putem o kojem je sanjala.
Nijemo je ostajala u svojoj ljepljivoj masi koja joj se cijedi niz tabane,možda zbog osude susjeda i svih zainteresiranih,možda zbog neponavljanja grijeha vlastitih roditelja,vjerovatno smjesa i jednog i drugog za koju treba mnogo otapajućih sredstava da je ukloniš,njen poraz,te hrabre i jake žene koja je u stanju pomaknuti planinu,ali ne za sebe.

U(o)čeno na njenom životnom obrascu ne želim ostati na istom mjestu i pola svog života plakati za onim što sam mogla,a pod pritiskom okoline nisam smjela ili se jednostavno nisam usudila.
I zato sam odlučila dignuti sidro i krenuti.U svoj pravac,u svoj nekad davni san kojeg želim dosanjati i dovesti do kraja.
Pogled ispod obrva svima kojim sam rekla me nije ni malo iznenadio jer u današnje vrijeme nikad nije bilo lakše osuditi nekoga pod predznakom demokratskih odnosa i slobode govora u ime istine i iskrenosti.
S godinama čovjek nauči da se nije vrijedno osvrtati na baš svačije mišljenje
Zbog svojevrsnih okolnosti imam grižnju savjesti za koju još ne znam kako je i s čim isprati,ali znam ako ovo ne učinim sada da ću cijeli život žaliti.
Makar pod krinkom avanturiste,sebičnjaka,nihiliste kojem ništa nije važno,hedoniste i svih tih epiteta mojih bližnjih i onih još malo bližih-ja to jednostavno moram!

Koliko daleko ste zapravo spremni slijediti svoje snove i koliko toga žrtvovati da pronađete sebe?-ili barem pokušate

Iz hibernacije u hiperventilaciju
Što ja znam ako zanemarim sve uzročno posljedične veze kroničnog umora i nezadovoljstva koje me danima prati onda bih sve to mogla pripisati čudnjikavom vremenu i jeseni koja se opako pretvara u zimu.
Da...tako je lakše

Pitanje:
Ako je jedna humana i topla ideja vođena pomalo hedonističko-sebičnim
porivima umanjuje li to njen značaj?

Dok sam jutros kuhala prvu kavu neartikuliranim zvukom sam se uspjela javit na telefon.
Moja brbljava prijateljica me htjela obavjestit neki vrag u 5:30 ujutro i uzalud pokušaj objašnjenja da je vani još mrak,da mi niti voda nije uzavrila do kraja,ona je biflala nešto svoje za što zna da je niti slušam niti doživljavam.
Ovo je več drugi put u kratko vrijeme da mi telefon zvoni u 5:30 ujutro i lagano me strah da im to ne prelazi u naviku.
I dok sam skupljala prolivenu kavu sa bijelih pločica mi je sinulo koliko sam rob vlastitih navika

Uvijek istim ritualom započinjem jutro.Stavim ono u čemu se kuha voda za kavu na kuhalo,skinem šalicu sa police,stavim šećer u šalicu i kljucam nad vodom do vrenja
U tom složenom misaonom i tjelesnom naporu me omeo jedan blesavi telefonski poziv...dovoljan da spugam kavu s pločica.
Nije ovo prvi put,več su mi se dešavale prolivene kave pod sličnim okolonostima.

S vrućom kavom sjedam za kompjutor,več naučenim pokretima ga palim...prvi gutljaj,prva cigara,navlačenje patika,pahuljice u zdjelu,jogurt van iz frižidera,za poslije,uvijek istim putem ista otrčana kilometraža s uvijek istom pjesmom na ušima,na istom mjestu svako jutro pomazim psa,pa čak i nakon što ga dugo više nije bilo tu u polutrku pružala bih mu ruku...

Svaki,cijeli moj dan stane u godinama građenu,dobrouhodanu šprancu,
čak i ovo svakodnevno štancanje postova na blogu je odavno postala navika koje se teško rješit
i nemam sada blage veze da li je to dobro ili loše

Mah...Dokle sam došla kad Brad Pitta citiram
"Self-improvement is masturbation."

Ponavljajući motivi iz mojih popodnevnih šetnji











I maca koja mi se cijelim putem motala oko nogu
i vjerno me pratila u stopu
Nije mi otkrila zašto

Bila je nedavno anketa i ovdje,a i provukla se danas kroz jednu sjedenku-pijanku mješovitog društva
Tko češće i zašto vara?
Na ne baš reprezentativnom uzorku od nekoliko žena i isto toliko broja muškaraca,te na istom tolikom broju stereotipnih izjava o ženama cvijeću koje treba zaljevati,a muškarcima kaktusima,tipično

Varaju:podjednako

Zašto?
Muškarci jer im se htjelo i moglo (jednostavan odgovor na jednostavno pitanje)

Žene...kako god vole sebe predstavljati u ulogama ŽMK,patnice i nositeljice svega teškoga i tužnoga u toj spolno-uzročnoj zajednici tako vole i glorificirati svoju prevaru emocionalno zapuštenih i željnih dodira,pažnje,ljubavi i svega onog mirnog i mirisnog što doma nemaju.

Zaključak je u suštini jednostavan: Koga svrbi taj se (po)češe

Veze one s postom nemaju









Naravno,Mlado od konja:
Mali konj,konjić,konjko (bemti ždrijebe)

Ne znam da li se stvari dešavaju s razlogom ili nas mudrija podsvijest odvede do putokaza,
valjda u naletu odušvljenja vožnjom jer ne vidim drugi razlog ushitu-
Napomena zametnuta u fajlu fotografija s jednog ne tako davnog putovanja

Čežnja bez nade,ha?
Univerzum je prepun čarobnih snova i strpljivo čeka na našu lucidnost da se što bolje razvije...jednom