Dok sam jutros kuhala prvu kavu neartikuliranim zvukom sam se uspjela javit na telefon.
Moja brbljava prijateljica me htjela obavjestit neki vrag u 5:30 ujutro i uzalud pokušaj objašnjenja da je vani još mrak,da mi niti voda nije uzavrila do kraja,ona je biflala nešto svoje za što zna da je niti slušam niti doživljavam.
Ovo je več drugi put u kratko vrijeme da mi telefon zvoni u 5:30 ujutro i lagano me strah da im to ne prelazi u naviku.
I dok sam skupljala prolivenu kavu sa bijelih pločica mi je sinulo koliko sam rob vlastitih navika

Uvijek istim ritualom započinjem jutro.Stavim ono u čemu se kuha voda za kavu na kuhalo,skinem šalicu sa police,stavim šećer u šalicu i kljucam nad vodom do vrenja
U tom složenom misaonom i tjelesnom naporu me omeo jedan blesavi telefonski poziv...dovoljan da spugam kavu s pločica.
Nije ovo prvi put,več su mi se dešavale prolivene kave pod sličnim okolonostima.

S vrućom kavom sjedam za kompjutor,več naučenim pokretima ga palim...prvi gutljaj,prva cigara,navlačenje patika,pahuljice u zdjelu,jogurt van iz frižidera,za poslije,uvijek istim putem ista otrčana kilometraža s uvijek istom pjesmom na ušima,na istom mjestu svako jutro pomazim psa,pa čak i nakon što ga dugo više nije bilo tu u polutrku pružala bih mu ruku...

Svaki,cijeli moj dan stane u godinama građenu,dobrouhodanu šprancu,
čak i ovo svakodnevno štancanje postova na blogu je odavno postala navika koje se teško rješit
i nemam sada blage veze da li je to dobro ili loše

Mah...Dokle sam došla kad Brad Pitta citiram
"Self-improvement is masturbation."

Ponavljajući motivi iz mojih popodnevnih šetnji











I maca koja mi se cijelim putem motala oko nogu
i vjerno me pratila u stopu
Nije mi otkrila zašto